Pobjeda HDZ-ove kandidatkinje na nedavnim predsjedničkim izborima pridonijela je stvaranju paradoksalne političke atmosfere u zemlji: iščekivanje izvjesne neizvjesnosti. Dvije se stvari čine izvjesnima – HDZ će pobijediti i na parlamentarnim izborima, a ekonomski rast i prosperitet i dalje ostaju nedostupni. Ono što ostaje neizvjesno jest kako će se HDZ snaći u takvoj situaciji i kakvi se prostori otvaraju za druge aktere.
Analitički repertoar koji je popratio nedavne predsjedničke izbore u Hrvatskoj bio je manje-više konsolidiran. Jedino su se krajnje implikacije ili aluzije analitičkih koraka razlikovale ovisno o političkim nagnućima komentatora ili analitičara. Za potrebe ovog teksta izolirat ćemo dva momenta iz tog repertoara. Iako se radi o vjerojatno najbanalnijim i analitički najimpotentnijim tvrdnjama iz arsenala dežurnog komentarijata, svojom nezgrapnošću ipak otvaraju širi prostor za interpretativni zahvat od ponešto utemeljenijih iskaza standardiziranog analitičkog kratkog dosega kao što je naprimjer: birači kažnjavaju SDP zbog katastrofalne ekonomske politike i neumoljivosti ekonomske krize koju ne uspijevaju nadići.
Uvidi na koje ćemo se “osloniti” glase: 1) znaju li uopće građani koje su ovlasti predsjednika? Čini se da im to promiče i to je razlog visoke izlaznosti i mobilizacije pristojnih razmjera; 2) kako to da je HDZ, odnosno njegova kandidatkinja uspjela pobijediti, a ne tako davno su otkriveni ogromni korupcijski skandali u stranci i potvrđeni su sudskim presudama? Mora da su birači zaboravni. Iako su ovi uvidi krajnje nepodesni za konkretan slučaj koji pokušavaju raskrinkati, pogodan su okidač za kratku skicu političke dinamike u Hrvatskoj posljednjih tridesetak godina i nuđenje okvira za razumijevanje i pozicioniranje unutar trenutnog odnosa snaga. Dakle, što smo zaboravili iz posljednjih tridesetak godina i kako su se uspostavljale, legitimirale i gubile političke ovlasti u tom periodu? I kojim nas političkim, ekonomskim, institucionalnim i ideološkim ograničenjima, preprekama i prinudnostima taj prijeđeni put određuje i diktira ritam društvenog života?
Odnos ekonomskog i nacionalnog
Krenimo malo zaobilazno i načelnije, od pitanja odnosa ekonomije i ideologije, konkretnije nacionalizma. Uspostavimo za orijentir dvije pozicije, načelno suprotstavljene, i njihov tretman naznačenog odnosa. Prva od njih, presudno relevantnija u javnim raspravama, prisutnija je u iskazima eksperata i komentatora nego političara i često služi upravo kao ishodište kritike stranaka i stranačke politike. Suština te pozicije da se otprilike svesti na sljedeće – moramo se okrenuti ekonomiji, odagnati sve ideološke priče koje služe samo sputavanju nužnih reformi i konačno uspostaviti pravi kapitalizam. Stranke i njihove neposredni materijalni interesi služe kao brana proplamsaju kapitalizma. I iz stranačkih redova možemo čuti ovakve izjave, ali one su uvijek u funkciji promašenih optužbi oponenata i neizbježan ideološki ukras – SDP optužuje HDZ da priječi reforme svojim nacionalizmom, a HDZ isto poručuje SDP-u pričama o lustraciji i misterioznom udbaškom kontinuitetu u upravljanju.
Bez obzira o kojim se točno reformama radilo i kako njihovi efekti bili interesno distribuirani, u pozadini takve pozicije stoji vrlo neobično zamišljanje kapitalističke dinamike i realizacije različitih interesa u toj dinamici. Ishod tog zamišljanja mogli bi prigodno nazvati – svako jutro je novi dan. Konkurentski izazovi uvijek kreću iznova, svatko ima priliku, samo da se eliminiraju oblici ne-tržišnog privilegiranja. Nekoliko se aspekata u tom eteričnom svijetu konkurentnosti i izazova zaboravlja – u konkurentskim odnosima po definiciji postoje gubitnici i oni sigurno neće jednostavno priznati poraz i čekati novo jutro s novom idejom; razni porazi utječu i na pobjednike jer bez efektivne potražnje poraženih teško mogu realizirati svoju pobjedu; konkurentska perspektiva pojedinih kapitala nije u stanju, zbog uske prisile profitnog imperativa, sagledati opće uvjete reprodukcije sistema; konkurencija i globalna podjela rada se odvijaju i na međudržavnom nivou i njihovi efekti se ne mogu tek tako suspendirati i krenuti ispočetka. Hendlanje i pokušaji amortizacije tih kontradikcija iziskuju različite političke forme, ustupke ne-tržišnog, državnog ili klijentelističkog profila, kao i ideološke obrasce legitimacije poput nacionalizma koji ih prate.
Druga pozicija, načelno potpuno suprotstavljena, također muku muči s nacionalizmom i sličnim zastranjenjima. Nju ovdje više insceniramo u heurističke svrhe pošto joj je politička relevantnost gotovo pa zanemariva u smislu postojanja političkog aktera koji bi ju nosio, ali redovito tinja ispod urgentnih rasprava vezanih uz pomoć obespravljenima i nužne promjene sustava. Radi se o određenom obliku lijeve, anti-kapitalističke pozicije koja nastoji eliminirati nacionalizam i paralelni splet političkih vrijednosti iz svijesti radnika koji bi trebali biti nositelji poželjnih političkih promjena. To jest, smatra da se nacionalistička optika može odstraniti iz radničke klase prostim uvjeravanjem radnika i radnica da je za njih važnija ekonomija i njihov klasni interes od ispraznih nacionalističkih priča. Koliko god ta pozicija bila ispravna ona svoju političku relevantnost ne može steći jer ustrajava na vrlo rigidnom razumijevanju kapitalističke povijesne dinamike, prvenstveno u aspektu realizacije interesa radničke klase. Zapravo, a zato smo je i pridružili gore razmatranoj prvoj poziciji, dijeli s njom vrlo ograničenu predodžbu kapitalizma, pa i metodološki individualizam u gradnji te predodžbe iz perspektive rada.
Zamke prijeđenog puta
Zanemarujući neprestane interesne konflikte unutar same radničke klase u kapitalističkom načinu proizvodnje prelomljene kroz kratkoročnu i dugoročnu perspektivu, kroz sektorsku konkurenciju, kroz međunacionalne okvire i prvenstveno kroz neposredne zahtjeve reprodukcije, ta pozicija razvoj klasne svijesti radnika zamišlja na način da se svaki radnik i radnica svako jutro pred ogledalom pitaju: jel’ mi važnija nacija ili klasa? I kad postepeno sve veći broj njih odgovori klasa, stvorit će se relevantna politička snaga koja će ugroziti kapitalizam. No taj tip oklade ne prolazi i skoro da možemo kopipejstati zaključak o ćorsokaku prve pozicije koju smo naveli: Hendlanje i pokušaji amortizacije tih kontradikcija iziskuju različite političke forme, ustupke ne-tržišnog, državnog ili klijentelističkog profila, kao i ideološke obrasce legitimacije poput nacionalizma koji ih prate. Naravno, ne u smislu da se radnička pozicija treba koristiti tim formama, ustupcima i ideološkim obrascima, naprotiv, već da ih sagleda kao u jednom momentu plauzibilna rješenja za same radnike i pokuša dokučiti na koja su pitanja i kontradikcije ta rješenja postala nepoželjan, ali plauzibilan odgovor.
Koja nam je analitička i politička korist od razmatranja kontradikcija dviju poluinsceniranih političkih pozicija u razumijevanju pobjede HDZ-a (na predsjedničkim i vjerojatno na parlamentarnim) i budućih političkih odnosa u zemlji? Vratimo se ovlastima i zaboravu, njihovoj kombinaciji, preprekama razvoja lijeve politike i HDZ-u kao ”prirodnoj”, odnosno strukturnoj stranci na vlasti. Za razumijevanje pobjede HDZ-a puno je značajniji analitički zaborav nastanka i reprodukcije hrvatskog nacionalizma od biračkog zaborava HDZ-ovih korupcijskih skandala. Hrvatski nacionalizam stječe snagu krajem osamdesetih kao odgovor na gubitak legitimiteta socijalističkog projekta, ekonomsku krizu u Jugoslaviji i kao dostupni institucionalni i ideološki odgovor na međurepubličku ekonomsku konkurenciju. Zbog specifične političke konfiguracije u zemlji, uloge Saveza komunista, podjele rada između federacije, republika i ekonomskih aktera, snažan radnički bunt kroz osamdesete u vidu iznimnog porasta štrajkačkih aktivnosti nije uspio artikulirati političkog predstavnika i relevantnu poziciju na jugoslavenskom nivou. Nacionalizam uskače i nudi plauzibilnu alternativu iscrpljenom jugoslavenskom projektu. Međutim, ono što se presudno zaboravlja jest da nacionalizam nije bio samo alternativa renovaciji socijalističkog projekta i da nije bio odgovor na unutarnje kontradikcije socijalizma kao modela, već da je bio odgovor na kontradikcije kapitalizma u nominalno socijalističkoj državi koja je tržišnim reformama još davno prije osamdesetih, ovisnošću o stranom kapitalu u akumulacijskom procesu i integriranošću u svjetsko tržište već prije dovela u pitanje svoju socijalističku budućnost.
Hegemonija u uvjetima uskih upravljačkih ovlasti
U tako uspostavljenom okviru HDZ dobiva hegemonijsku bitku: kombinacija neuspješnog socijalizma i srpske prevlasti na federativnom nivou unazadile su razvoj Hrvatske, sami ćemo odlučivati o svojoj sudbini, idemo prema Europi, uvodimo demokraciju i privatno vlasništvo koje će osigurati ekonomski prosperitet. A rat je dodatno prisnažio hegemonijsku poziciju i zauzeo neprijepornu ulogu ishodišta državnosti. Možda najbolje o snazi te hegemonije svjedoči izborna parola Socijaldemokrata Hrvatske na izborima 1992. godine: I radnici su Hrvati. Pritom valjda podrazumijevajući koja se riječ nalazi u prvom, neizrečenom dijelu konjunkcije. HDZ, nakon neuspješnog pokušaja stvaranja suverene nacionalne buržoazije na otvorenom tržištu, barem od prodaje bankarskog sektora naovamo, uz potporu SDP-a, delegira ovlasti upravljanja državom na druge instance, prvenstveno međunarodne političke i ekonomske aktere, prije svega Europsku uniju, kroz preostale ovlasti osigurava klijentelističku mrežu ovisnih kroz zapošljavanja u javnom sektoru i prijevremena umirovljenja. A branitelje, kao neintegrirano integrirani (kroz proračun) dio društva koristi kao funkcionalni podsjetnik na svoju ishodišnu hegemonijsku pobjedu, jedinu pobjedu bilo koje vrste koja se dogodila u zadnjih tridesetak godina. Dok SDP, osim dovršenih i očigledno neuspješnih eurointegracijskih procesa, poljuljane vjere u branik od korupcije i još poljuljanije vjere u branik od eskalacije nacionalizma nema skoro ništa za ponuditi.
S obzirom na navedeno ostaje naznačiti okvire mogućih scenarija budućih političkih okolnosti. Iako se kao prvi dojmovni refleks izazvan pobjedom HDZ-ove kandidatkinje i pratećom retorikom javlja figura povratka u devedesete stvari su ipak nešto kompleksnije. HDZ će se, vjerojatnom pobjedom i na parlamentarnim izborima, nalaziti u prilično drukčijoj poziciji nego u prethodne dvije epizode obnašanja vlasti. Uspostava države, ratno iskustvo i privatizacijski procesi nosili su potpuno drukčiji legitimitet i okvir za ekonomsku politiku i nacionalistička orgijanja u devedesetima, dok ih je ekonomska konjunktura i priljev stranih kredita u sanaderovskom periodu lišavala odgovornosti ekonomskog upravljanja i aktivnog ispunjavanja obećanja van klijentelističke baze.
Trendovi u optjecaju
Prvi put se nalaze u situaciji dugotrajne ekonomske krize bez mogućnosti obećavanje prosperiteta koji ne uključuje standardne obrasce strukturnih reformi, proračunski resursi su sve skučeniji, a nacionalistička matrica je iscrpljena u proaktivnom smislu državnog projekta. To ne znači da se negativni trendovi u tom smjeru neće dogoditi na raznim institucionalnim razinama, ali primjerice, često zazivani orbanovski smjer u analizama, nije toliko izvjestan zbog prilično različite ekonomske i ideološke situacije u Mađarskoj. Prvenstveno jer je Orban krizu mogao tumačiti optužujući strani krupni kapital (Mađarska se među prvima i najviše u istočnoj evropi devedesetih otvorila direktnim stranim investicijama) i direktnom materijalnom podrškom srednjoj klasi i srednjim poduzetnicima osigurati vlast. Čini se da osim klijentelističke logike HDZ-u u smislu materijalnog integriranja podređenih klasa ne preostaje puno i valja vidjeti kako će se unutar takvih odnosa razvijati nacionalistička retorika i praksa.
S druge strane, iako su ih specifična dinamika i rezultat drugog kruga predsjedničkih izbora trenutno ostavili po strani, svjedoci smo sve izraženijem nagrizanju duopola HDZ-a i SDP-a u stranačkom životu. Za sada svi ti pokušaji plešu oko kontradikcija dviju insceniranih pozicija koje smo ocrtali na početku teksta. Bilo da se radi o onima koji su svu pažnju i kapacitete usmjerili ka kontradikcijama na nižem nivou (od deložacija do reforme javne uprave kao ultimativnog rješenja) ili onima koji izraženijim sistemskim pitanjima s jedne i druge strane političko-ekonomskog spektra traže svoje mjesto, morat će se nositi sa suženim ovlastima i zaboravom političke povijesti, koji nije efekt ljudske prirode, već prijeđenog političkog i ekonomskog puta. Za početak bilo koje progresivne intervencije, i analitičke i političke, nužno je razmotriti strukturu različitih klasnih interesa, ovisnosti i njihovih artikulacija u društvu, kako bi političko djelovanje i vrijednosti rezonirali u konkretnim okvirima, a ne da ostanu svedeni na retoričku borbu društveno izoliranih vrijednosti.