politika
BiH
tema

Dugotrajne i prešućivane posljedice rata

Foto: APF / Vittorio Daniele / Znakovi rata i života, BiH 2005.

Osobe koje su preživjele ratna silovanja u BiH dugo su čekale priznanje svog statusa koje bi omogućilo adekvatnu zaštitu i pomoć. No i dvadeset godina nakon završetka rata, ovaj zločin za preživjele još uvijek nosi stigmu srama koja otežava priznanje i razumijevanje posljedica te, zajedno s nesposobnošću države da se nosi sa potrebama ove kategorije stanovništva, otežava pružanje pomoći.

Ni dvadeset godina nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini ne postoji pouzdan podatak o broju silovanih žena ili muškaraca. Slično je i u Hrvatskoj i na Kosovu. Jedan od razloga je nebriga vlasti prema ovoj kategoriji, ali i društvena stigma koja je za mnoge od njih prepreka da govore o onom što su preživjeli. Ipak, istraživanje koje je provelo udruženje Žene žrtve rata u BiH, koje čine samo one koje su preživjele silovanja i seksualna zlostavljanja, ukazuje da je taj broj viši od 20.000. Drugi izvori pak govore da bi moga biti do 50.000.

Još manje se zna o sudbini djece koja su rođena nakon ratnog silovanja. Udruženje koje u svom članstvu broji preko 2000 preživjelih, uspjelo je pronaći 61 takvo dijete. Najmlađa članica Udruženja imala je 11 godina kada je silovana, a najstarija 65. Prije nekoliko godina (2006.) vođena je javna kampanja nakon koje su osobe preživjele ratna silovanja dobile status civilnih žrtava rata. No, komplikovane procedure, nesenzibiliziranost administrativnog aparata prema posebnosti ove grupe, doveli su do toga da je tek mali broj zaista i ostvario prava. Tako je u Federaciji BiH ovaj status do kraja 2013. godine ostvarilo tek 779 žena, a u Republici Srpskoj – na čijoj teritoriji se desilo najviše ovih zločina – nijedna. RS zakonodavstvo naime garantuje pravo na status civilne žrtve samo onima koje mogu dokazati 60-postotni invaliditet i to ako su zahtjev podnijele do 2007. godine.

No, i sa ostvarenim pravom jedino što im se pruža je novčana pomoć u iznosu od oko 270 eura mjesečno, koje dobijaju samo ako su svrstane u kategoriju socijalno ugroženih. Zakon predviđa i pravo na posebne programe školovanja, prekvalifikacije i dodatne obuke, na dobivanje pomoći za zdravstvene i socijalne potrebe, na stambenu pomoć i pomoć pri zapošljavanju, ali se ta prava, tvrde u organizaciji Medica Zenica – jednoj od malobrojnih u BiH koje godinama rade sa preživjelim ratnih silovanja – u praksi ne realiziraju. Status ne omogućava ni besplatno zdravstveno osiguranje, što je apsurd s obzirom da većina preživjelih ima stalnu potrebu za liječničkom pomoći.

Nije na dnevnom redu

Istovremeno, tek dvije organizacije u BiH imaju višegodišnji kontinuitet u pružanju psihološke pomoći osobama koje su preživjele silovanje u ratu – Medica Zenica i Vive žene iz Tuzle. Nijedna, prema riječima Sabihe Husić, direktorice Medice, nikada nije dobila pomoć od države. Medica je nedavno uradila opsežno istraživanje o “dugoročnim posljedicama ratnog silovanja i strategijama suočavanja preživjelih” ispitujući 59 korisnica njihovih usluga. Rezultati istraživanja (koje nosi naslov “Još uvijek smo žive! Mi smo ranjene, ali smo hrabre i jake”) su poražavajući i ukazuju na nebrigu kako institucija, tako i društva.

Pored ostalog, većina anketiranih je na pitanje šta lokalna zajednica radi za njih odgovorila “ništa”. Veliki broj ispitanica kazalo je i da ništa ne rade ni zvanične institucije, ili da se pomoć svodi na materijalnu, što je garantovano zakonom za civilne žrtve rata. Istovremeno, iako postoji nacrt strategije kojom bi se barem dijelom mogla riješiti neka od pitanja ove kategorije stanovništva, nerad ovdašnjih vlasti tokom proteklog perioda spriječio je njeno usvajanje. Šta više, državni parlament nikada je nije ni stavio na dnevni red.

Čak 27% ispitanica je reklo da za njih ništa ne rade ni lokalne nevladine organizacije. Bosna i Hercegovina je inače zemlja u kojoj ima na hiljade registrovanih nevladinih organizacija, od kojih mnoge u svojoj misiju imaju pomoć ženama, pa i onima koje su preživjele silovanja tokom rata.

Osjećaj krivnje i srama

I kada je riječ o međunarodnim organizacijama – koje u talasima pokazuju interesovanje za preživjele ratnih trauma pa i silovanja – odgovori nisu ohrabrujući. Većina ispitanica u ovom istraživanju – a za sada je to jedino tog tipa u BiH – reklo je da ne znaju da li međunarodne organizacije nešto poduzimaju. Jedan od odgovora sumira ostale: “Dođu te ispitivati i ispitivati i ništa ne bude. Samo gledaju svoju korist, obećavaju, ali ne ispune to što su obećali.”

Istraživanje pokazuje i da 57% žena koje su preživjele silovanje pati od posttraumatskog sindroma i 20 godina nakon traume kroz koju su prošle. Preživjeli uglavnom i dalje teško razgovaraju o ovoj traumi, a najteže im je razgovarati sa djecom ili sa vlastitim ocem. Čak 10% ispitanica je reklo da do danas niko iz njihove bliže okoline ne zna ništa o tome šta su preživjele tokom rata. Kao najčešći razlog zašto ne govore navele su strah od stigmatizacije i odbacivanja, te stid i osjećaj krivice. Stručnjaci iz Medice tumače ove rezultate smatrajući kako je trauma ratnog silovanja toliko je jaka “da su dugoročni utjecaji na mnoge preživjele doveli do takvih dubokih promjena u percipiranju sebe da gotovo nikakva mjera društvenog priznanja ne može ‘izliječiti’ njihovu bol.” Istovremeno konstatuju kako davanje statusa civilnih žrtava rata “nije dovoljno jaka metoda kojom se može pronijeti poruka o društvenom priznanju.”

Jako veliki problem je i nepostojanje adekvatne zaštite ili bilo kakve podrške za preživjele koje svjedoče pred sudovima u procesima protiv optuženih za ratne zločine. Svako pojavljivanje u sudnici, ali i pričanje o silovanju, za njih je retraumatizacija. Tribunal u Haagu je prvi međunarodni sud koji je ratno silovanje okarakterisao kao zločin protiv čovječnosti. Prvi slučaj u kojem su izrekli kaznu bio je vezan za seksualno nasilje počinjeno u Foči gdje su djevojčice i žene, ali i muškarci, zlostavljani u specijalnim logorima za silovanje, kao što je takozvana Karaman kuća. Tribunal je teretio ukupno 78 osoba za ratna silovanja, ali je osudio manje od 30. Nije osudio Milana Lukića koji je u Višegradu predvodio kampanju masovnih silovanja. On je ipak osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog drugih zločina.

Bez pozitivnih pomaka

No i oni koji su osuđeni, polako se vraćaju na mjesta zločina. Tako su Radomir Kovač i Zoran Vuković, nakon odslužene dvije trećine kazne, pušteni na slobodu. Kovač je bio osuđen na 20, a Vuković na 12 godina zatvora. Dragoljub Kunarac, osuđen na 28 godina, još je uvijek u zatvoru ali bi uskoro i on mogao biti pušten. Donoseći odluku da Kovač bude pušten, Tribunal je 2013. godine zaključio kako je izrazio “žaljenje” zbog onog što je uradio, te je rekao kako je “obećao sebi” da “nikada više neće dozvoliti da se nađe u situaciji gdje bi počinio takav zločin.” Djevojčice i žene koje je silovao tokom rata držao je kao zatočenice u istom stanu u kojem je njegova supruga živjela 2013. godine i u koji se tada vratio.

Nevladine organizacije koje su učestvovale u ovom istraživanju kao jednu od prepreka za integraciju u društvo preživjelih navele su političke manipulacije. Tako je jedna od anketiranih predstavnica nevladinog sektora rekla: “Svako ih koristi, manipulira njima. Mislim da svaka politička stranka i vlada kad ne znaju šta će za sebe njih koriste kao džoker da privuku pozornost javnosti.”

Skoro da nema nijedan pokazatelj unutar ove ankete koji bi ukazao na pozitivne pomake kada je u pitanju zaštita preživjelih žrtava ratnih silovanja. Žene, koje su bile najčešća meta zločinaca, u puno su boljem položaju nego muškarci koji su sve do prije nekoliko godina uglavnom šutili o onom što su preživjeli te nisu niti tražili pomoć. Rijetki se i sada to usuđuju učiniti. Djeca rođena nakon ratnih silovanja još su manje vidljiva u javnosti od silovanih žena. Preživjele koje su zadržale djecu, a koje su anketirane u istraživanju Medice, kažu da imaju veliki problem saopćiti djeci istinu. Kao glavni razlog navode strah da djeca neće razumjeti ili prihvatiti istinu i da zbog toga mogu napustiti majku.

Dio ratne strategije

Jedno od pitanja u istraživanju koje je provela Medica bilo je i da li vrijeme liječi i vrstu traume koju nose preživjele ratnih silovanja. Njih 70% reklo je da to iskustvo i danas utiče na njihov život i to kako na njih lično, tako i na odnose koje grade sa okolinom, uključujući i najbliže članove porodice. Većina ispitanica koristi lijekove za kardiovaskularne i hormonalne bolesti što, tumače u Medici, “može biti indikator za razorne efekte posttraumatskog i trajnog životnog stresa u kardiovaskularnom i hormonalnom tjelesnom sistemu.” Naročito zabrinjava da je oko 11% anketiranih bolovalo od raznih oblika raka. “Iako je teško odvojiti utjecaj traume od utjecaja genetičkih i drugih faktora rizika, može se pretpostaviti da je stres uslijed njihove višestruke traumatizacije, a posebno ratnog silovanja, značajno pridonio razvoju ovih ozbiljnih zdravstvenih problema”, zaključak je istraživanja.

Medica, koja se u svom radu oslanja na feminističke teorije, zaključuje kako se silovanje odvija u određenom historijskom i regionalnom kontekstu tamo “gdje ljudi imaju patrijarhalne vrijednosti o seksualnosti i nevinosti i gdje oni vjeruju u neke mitove o silovanju koji zapravo čine ratno silovanje snažnom strategijom ratovanja.”

Bježanje od stvarnosti

Medica je došla i do podatka da 50% njihovih sagovornica vjeruje da se “društvo uopće ne odnosi dobro prema ženama koje su doživjele ratno silovanje”. Jedan od pokazatelja neprihvatanja je i konstantna upotreba termina “žrtva” kada se govori o preživjelim ratnih silovanja. Jedna od terapeutkinja koje su anketirane rekla je kako stalno podsjećanje na taj identitet “onemogućava potpuno integriranje traume. Pitanje je da li postojeći simptomi imaju veze stvarno s trenutkom silovanja od prije 20 godina ili sa svim što utječe na to da se simptom održava”?

Sabiha Husić kaže i da kao jedan od razloga da preživjeli ratnih silovanja i danas teško govore o tome, jeste što građani u BiH “bježe od stvarnosti”. “Suočiti se sa stvarnošću znači preuzeti odgovornost. Zato je lakše reći nećemo više da pričamo o prošlosti, gledajmo u budućnost. Naravno, budućnost nam je bitna i moramo gledati u tom pravcu, ali moramo i riješiti rane iz prošlosti… Ako mi kao građani kažemo gotovo je sa prošlošću, nećemo da se više time bavimo, onda ostaje veći dio populacije sa svojim bolom, u svojoj patnji. I naša država bježi od stvarnosti i odgovornosti jer je onda lakše manipulisati ranjivim kategorijama.”

Previše je problema sa kojima moraju da se nose osoba koje su preživjele ratno silovanje u BiH. Ništa bolje nije ni u drugim post-jugoslovenskim zemljama. Evidentno je da su institucije i ovdje zakazale, kao i na mnogim drugim poljima, ali je teško prihvatiti nedostatak solidarnosti među građanima koji i uprkos svemu nisu uspjeli uticati na izgradnju društva koje bi bilo više senzibilizirano prema ovoj i dalje jako ranjivoj kategoriji.