Tijekom uvođenja bolonjske reforme u Hrvatskoj i paralelnog procesa pristupanja Europskoj uniji, kao jedna od glavnih prednosti isticao se rast mobilnosti studenata. Iskustvo studiranja u inozemstvu predstavljalo se kao dobitak za sve uključene aktere. Ukoliko cijelu priču postavimo u kontekst sve skučenijeg tržišta rada na periferiji i neoliberalizacije akademskog polja dobivamo ponešto drukčije obrise.
Motivacija za odlazak na studij u inozemstvo može se odrediti kroz kombinaciju dvaju primarnih čimbenika: odgađanje izlaska na tržište rada uslijed izrazito nepovoljne društveno-ekonomske situacije, te izostanka odgovarajućeg akademskog područja ili pristupa željenoj temi istraživanja na domaćim sveučilištima. Bolonjska reforma uvećala je mogućnost promjene više sveučilišta na putu do diplome uvođenjem cezure između preddiplomskog “bakalara” i diplomskog magisterija struke. Magisteriji su tako postali zaseban proizvod unutar procesa stjecanja diplome, optimiziran za međunarodno tržište u trajanju od jedne ili dvije akademske godine. Primjerice, nizozemska sveučilišta prilagodila su se bolonjskoj strukturi obrazovanja kroz široku ponudu specijaliziranih magisterija na engleskom jeziku po znatno nižim cijenama školovanja no što je slučaj u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama. U kakvim se pozicijama ondje nalazi student iz Hrvatske kad je riječ o stipendijama, radu uz studij i nastavku akademskog obrazovanja, te s kakvim ishodom po čimbenike početne motivacije?
U Nizozemskoj svako veće sveučilište raspisuje natječaj za stipendiranje međunarodnih studenata po ključu akademske izvrsnosti (“excellence” ili “merit-based scholarships”). Karakteristike tih natječaja i iznosi stipendija značajno variraju, u pravilu u skladu s profilom samih sveučilišta; od manjeg broja viših stipendija na sveučilištima za nizozemske elite, primjerice High Potential Scholarships u iznosu od 800 eura mjesečno uz pokrivenu školarinu na Sveučilištu u Maastrichtu, do primjera poput Vrije Universiteita u Amsterdamu gdje šezdesetak studenata prima oko 5.000 eura godišnje iz čega se naplaćuje školarina (VU Fellowship Programme). Premda se ulaskom u Europsku uniju iznos samih školarina uvelike smanjio (ispod 2.000 eura), smanjio se i broj izdašnijih stipendija koje pokrivaju životne troškove, a koje su u pravilu rezervirane za kandidate sa zapaženim rezultatima koji dolaze izvan zemalja Unije. Nadalje, neke stipendije za međunarodne studente ukinute su slijedom mjera štednje u godinama nakon financijske krize iz 2008., poput Huygens Scholarship programa namijenjenog hrvatskim studentima uz one iz Makedonije, Islanda, Kine i Turske. Premda je dolazak u Nizozemsku administrativno olakšan, prvenstveno ukidanjem viznog režima, ukupno gledajući stipendijska podrška za studente iz Hrvatske u Nizozemskoj se u posljednjih nekoliko godina značajno smanjila.
Ključ izvrsnosti po kojem se organiziraju stipendijski natječaji odgovara motivaciji sveučilišta da osigura takva sredstva: očekuje se pozitivan utjecaj međunarodnih studenata na rangiranje sveučilišta i evaluacije kvalitete nastave i seminara. Međutim, izvrsnost potpuno kvantificirana prosjekom ocjena i bodovanjem postignuća također je podložna interpretaciji prilikom usporedbe kandidata iz veoma različitih obrazovnih sustava. Tu se mit o samosvrhovitoj akademskoj izvrsnosti puno direktnije veže uz interes sveučilišta prepoznat u ugošćavanju studenata iz zemalja rastuće ekonomije poput Turske, Indije i Kine. Premda putovnica kandidata nije službeni element natječaja, na nizozemskim sveučilištima se o takvim preferencijama evaluatora otvoreno razgovara. No, velik broj zemalja zastupljenih među stipendiranom studentskom populacijom je neupitan, pogotovo na međunarodnim sveučilištima poput onog u Leidenu gdje se gotovo svi magistarski programi izvode na engleskom jeziku.
Rad uz studij
Stipendije za studente iz zemalja Europske Unije su uglavnom nedovoljne za potpuno pokrivanje životnih troškova u Nizozemskoj. Zbog toga je čest rezultat odgađanja izlaska na domaće tržište rada upoznavanje onoga zemlje domaćina, prvenstveno kroz stručne prakse (interships). Takva praksa je i jedina (legalna) opcija za studente iz Hrvatske jer se administrativno vodi kao dio studijskog programa honoriran ECTS bodovima, najčešće kao nadomjestak jednog izbornog kolegija, a za što nije potreban ugovor o radu. Nizozemska država nudi razmjerno izdašnu potporu za studente iz zemalja Europske unije koji rade uz studij, ali samo uz predočenje ugovora. Upravo zbog regulative Unije, radna mjesta određena ugovorom su u praksi još najmanje dvije godine nedostupna građanima RH. Stručne prakse, pak, nisu obvezane minimalnom satnicom i najčešće su plaćene između 0 i 300 eura. Drugim riječima, studenti iz hrvatske nalaze se u zasebnoj (i po svemu sudeći nepredviđenoj) administrativnoj poziciji, limbu između državne socijalne infrastrukture i tržišta rada/praksi.
Stručna praksa mora biti odobrena na sveučilištu i zbog toga podrazumijeva rad u struci srodan sa studijskim programom. Međutim, sintagma “u struci” skriva puno više nego što govori o konkretnom radu uz studij. Upravo u potrazi za praksom student se izravno suočava s društvenom pozicijom svoje struke, kao i akademskog polja općenito, u vremenu sve veće integracije ekonomije i obrazovanja. Primjerice, student tradicionalne akademske grane povijesti umjetnosti za vrijeme studija naći će se na radnom mjestu u kreativnim industrijama koje su u Nizozemskoj razmjerno obilno financijski potpomognute od strane države. U tom slučaju student će se naći u svojevrsnoj “avangardi”, korak ispred transformacija studijskih programa i akademskih odijeljenja pod pritiskom imperativa usklađivanja obrazovanja i tržišta rada. Ako je studentima iz Hrvatske popunjavanje budžeta već limitirano na stručne prakse, onda barem takvo iskustvo pruža neloše polazište za osvještavanje i analizu tendencija u suvremenim preoblikovanjima akademskog polja.
U situaciji nedostatka novih radnih mjesta kako u sustavu visokog školstva u Republici Hrvatskoj tako i na tržištu rada, povratak iz inozemstva ostavlja diplomantima prostor vrlo skučenih mogućnosti. Jedna od opcija jest i nastavak akademskog obrazovanja u inozemstvu, hvatanje lanca stipendija s neizvjesnim datumom povratka. U tom kontekstu nizozemski magisteriji pružaju dobre mogućnosti jer su međunarodno priznati i prepoznati u svom specijalističkom karakteru, te internacionalno premreženi u pogledu nastavnog osoblja. Međutim, upitno je koliko “bolonjski” magisteriji struke kao takvi mogu pripremiti studente za doktorski rad. Zbog toga je važno istaknuti i očuvanje “starog”, predbolonjskog tipa magisterija na nizozemskim sveučilištima.
Nastavak akademskog obrazovanja
Istraživački magisteriji (Res MA ili MPhil) podrazumijevaju manji broj studenata (u pravilu između pet i deset) no što je slučaj s običnim magisterijima struke koji mogu brojati i po dvadesetak ili više studenata godišnje. To otvara prostor puno intenzivnijem mentorskom odnosu i ambicioznijem određenju magistarske teme. Uz izradu opsežnijeg završnog rada, takav magisterij uključuje i seminare koji uvode studente u problematiku i formu prijava na doktorski studij (research proposals). Nerijetko su studenti koji pohađaju istraživački magisterij prethodno završili magisterij struke (MA), no koriste dodatno vrijeme pod institucionalnim okriljem za razradu doktorske teme i prijave. Takav tip studija ne postoji u hrvatskom visokom obrazovanju, a najbliže bi odgovarao prijašnjem magisteriju znanosti. Iz tog razloga vrijeme za razradu doktorske teme kod nas ovisi o neinstitucionalnim faktorima, prije svega društveno-ekonomskim prilikama kandidata i mentorskoj opterećenosti njihovih profesora.
Kako je i za pretpostaviti, nizozemski istraživački magisterij priprema studente za prijave na doktorski studij u Nizozemskoj koje ponešto odudaraju od srodnih međunarodnih natječaja. Neoliberalno restrukturiranje sveučilišta je u tom segmentu ondje ponajviše uznapredovalo. Fetiš evaluacijske uravnilovke doveo je do odustajanja od specijalističkog karaktera doktorskih prijava koje se zadnjih godina pišu za odbore ne-stručnjaka koji donose konačnu odluku o financiranju. Takvi odbori od desetak članova pokrivaju prijave čitavih područja, poput humanističkog ili bio-medicinskog. Primjerice, svaka humanistička tema mora biti razumljiva članovima odbora u rasponu od računalnog lingvista do asirologa. To naravno utječe na razinu diskursa doktorske prijave koja se mora prilagoditi širokom spektru evaluatora. Nadalje, u kategorije prijedloga doktorata uvedena je društveno-ekonomska relevantnost istraživanja. Takva stavka bi predstavljala korak ka oporavku društvene funkcije sveučilišta kad takva relevantnost ne bi bila ideološki definirana i evaluirana: riječ je o procjeni izravne monetizacije akademskog rada i potencijala za suradnju s privatnim sektorom. Naravno, studenta koji je završio nizozemski istraživački magisterij ništa ne sprječava da se prijavi na doktorat u drugim zemljama.
Stipendijska logika kao okvir materijalne egzistencije svojevrstan je umjetni mjehur koji pruža kakvu-takvu priliku za poslijediplomsko obrazovanje u situaciji u kojoj je to nemoguće učiniti kod kuće bez jačeg financijskog zaleđa. U dodiplomskom segmentu međunarodni studenti su najčešće dijelom državno financirani u zemlji iz koje dolaze, što će reći da ih međunarodna sveučilišta dobiju “u pola cijene” ako gledamo ukupnu stipendijsku podršku njihova obrazovanja. S obzirom na dugi period ekonomske recesije i stagnacije akademskog zapošljavanja, za očekivati je da će broj studenata iz Hrvatske koji nisu našli prilike za povratak nakon magisterija ili doktorata rasti. Upitnih vještina za izravnu primjenu na tržištu rada, njihov put ili povratak ocrtava eroziju akademskog polja uslijed neoliberalnih mjera, i predstavlja specifičan oblik odgovora na kontradikcije društvenog udara mjera štednje u zemljama europske periferije.