Bivše austro-ugarsko imperijalno odmaralište Opatija jedno je od mjesta-pionira jadranskog turizma. Nije stoga čudno da i danas služi kao predvodnik u turističkim transformacijama među jadranskim lokalitetima. No, između ljetovališta austrijske aristokracije i današnje top destinacije, Opatija je jedno vrijeme funkcionirala i kao grad, pa ideja grada-zabavišta neminovno ulazi u konflikt s interesima građana.
Nakon što su brodogradilišta, kamenolomi, tekstilne tvornice i drugi pogoni skoro u potpunosti sistemski pogašeni, a ribarstvo nebrigom države i pogodovanjem uvozu dovedeno na rub propasti, većina obalnih gradova Hrvatske hvata se za turizam kao slamku spasa. Sveprisutna je pritom poruka da sezona mora trajati duže, kako bi se blagotvorni učinak na nacionalnu ekonomiju, makar iluzoran, barem malo rastegao. Opatiji, kvarnerskom gradiću s nešto manje od 13.000 stanovnika, nije teško produžiti sezonu budući da profinjeni gosti na koje cilja ionako traže nešto više od sunca i mora, baš kao i austro-ugarska elita koja se tu odmara od sredine 19. stoljeća.
Prezent nije slučajan, jer je imidž suvremene Opatije brižno stvaran kako bi uvjerio gosta da taj period i dalje traje. Osim što se kupke danas zovu wellnes i spa, sve se drugo odvija kao nekada: u Kaisernachtu, središnjoj manifestacije sezone, vraća se Franz Josef i njegova Sissi, ta Lady Di Habsburgovaca koja zapravo nikad u Opatiji nije bila, a biste slavnih opatijskih gostiju i turističkih vizionara skladno žive jedne pored drugih u opatijskom parku i duž obalnog šetališta Franza Josefa, pučki zvanog Lungomare. Svoje je mjesto u tom turističkom raju zaslužio i Čehov, bez obzira što je u pripovijetci “Arijadna” Opatiju opisao kao bijedan slavenski gradić s malograđanskom arhitekturom, gadeći se smrada blata poslije kiše na jedinoj opatijskoj ulici. Ispod šećerne glazure, s ovom je tortom nešto pošlo po krivu. Kako je zapravo funkcionirao taj kakanijski turistički projekt, i njegova suvremena, hrvatska inačica, i što je u cijeloj priči s onih 13.000 stanovnika?
Do sredine 19. stoljeća Opatija je bila malo primorsko selo čije tkalje, pomorci, seljaci i ribari žive skromno i ovisno o Kastvu i Rijeci. Ključni investitor koji je u njoj prepoznao potencijalnu zaradu i zadao smjer razvoja bio je Julius Schüler, generalni direktor Južnih željeznica, austro-ugarskog projekta povezivanja Beča s Trstom. Današnja talijanska sjeverna luka tako je postala trgovinski centar bivše Monarhije i pokretač njenog ekonomskog razvoja u doba industrijalizacije. Kao četvrti po veličini carski grad, Trst pridonosi razvoju turizma u čitavoj priobalnoj regiji tzv. austrijskog primorja, što je Schüler, kao vlasnik dva hotela u Tirolu i Alpama, znao iskoristiti. Povukavši odvojak Južne željeznice do obližnjih Matulja, povezao je Opatiju sa svim važnijim gradovima Monarhije i kupio jeftina zemljišta od lokalnog stanovništva. Kako njegov primjer slijede i drugi ulagači, tako se među austro-ugarskom elitom Opatija počinje prodavati kao savršeno odmaralište.
Od imperijalnog do radničkog odmarališta
Iako su određene prirodne predispozicije postojale, njena je glavna prednost bio slabiji stupanj razvoja u odnosu na važna ribarska mjesta Volosko na istoku i Brseč na zapadu, pa se stanovništvo lako predalo zahtjevima kapitala. O njihovom životu prije turizma, kao i o prilagodbi na transformaciju koja ih je zadesila, nema mnogo zapisa: lokalni kroničari pounutrili su logiku prema kojoj povijest počinje od kapitalnih ulaganja. Jedino Amir Muzur, opatijski kroničar i bivši gradonačelnik, piše kritički o počecima turizma kao o “ofenzivi Južnih željeznica koje su imale nezgodnu maniju utjerivanja dividendi pod svaku cijenu i ‘taracanja’ u tom smislu svega pred sobom.”1 U nešto tipičnijim prikazima priznaje se tek da se radi uglađenih gostiju morala regulirati nezgodna navika lokalaca da u more ulaze bilo gdje i bez odjeće, kao i da je ulagačka svita pretjerala s građevinskim radovima pa od slavnog opatijskog zelenila i nije puno ostalo. Ali o novouspostavljenim društvenim odnosima i organizaciji rada nema govora – čitava vojska sobarica, pralja, vozača, vrtlara, konobara i drugih radnika, koja je bila potrebna se cijela turistička mašinerija svakodnevno pogoni, ostala je u debeloj neproničnoj sjeni onih koji su ih upošljavali i na njima zarađivali. Jasno je da se neodrživi turistički projekt oslonjen na destabilizirane imperijalne temelje konačno urušio s Prvim svjetskim ratom, a neuspjeli pokušaj reanimacije pod talijanskom fašističkom okupacijom ostavio je tek nekoliko slavnih imena u knjizi gostiju.
Nakon oslobođenja odnos prema turističkoj infrastrukturi očekivano se mijenja. Goleme vile prenamjenjuju se u stanove za preživjele sudionike NOB-a, a služe i kao škole, vrtići, domovi zdravlja. Dok industrija postaje temelj razvoja istočnog dijela Kvarnerske obale (Rijeke, Kraljevice, Bakra) kao i mnogih istarskih gradova, Opatija se ponovno okreće turizmu, ali u izmijenjenim društvenim i ekonomskim okolnostima u kojima vlasništvo postaje državno i društveno, a turizam prestaje biti privilegija elite. Infrastruktura se koristi za dječja i radnička odmarališta, a grade se i novi hotelski kapaciteti, ali i nova visokokvalitetna stambena naselja i škole. Slučaj Kvarner Expressa, turističke agencije osnovane 1952., jasno pokazuje da se razvoj opatijskog turizma u socijalizmu ne može promatrati van konteksta transformacija jugoslavenske ekonomije. Na zaradi od deviznog poslovanja i stranim kreditima izgrađen je niz hotela ne samo u Opatiji već i po Istri i otocima. Radnicima, čiji se broj kretao od 800 do više od 1.000 u sezoni, osigurane su velike plaće, riješeno im je stambeno pitanje, a na izlete koje su prodavali drugima često su u sklopu sindikalnih aktivnosti i sami odlazili. Međutim, reforma iz 1974. i parceliziranje tvrtke na SOUR-e značajno su oslabili firmu, a razloge stečaja 1990-ih godina unatoč golemoj imovini, od poslovnica do hidroglisera, neki bivši zaposlenici vide u činjenici da su mnogi njihovi kolege na prvi znak poteškoća pohrlili otvoriti vlastite privatne agencije.
Upravo je Kvarner Express tema aktualne izložbe u jedinom opatijskom muzeju, Hrvatskom muzeju turizma. Kao nagovještaj da bi se takva institucija mogla kroz ovakve projekte baviti i temama važnima za lokalno stanovništvo, izložba o Kvarner Expressu iznimka je u nastojanju opatijske turističke mašinerije da socijalistički period u svojim narativima preskoči. U uređenju grada elementi urbane opreme i nadogradnje iz vremena socijalizma se pažljivo uklanjaju, a s njima iz javnog prostora odlaze zadnji tragovi vremena u kojem su današnji Opatijci odrasli, koje im je donijelo stanove, zaposlenja i urbane sadržaje. Da je to vrijeme prošlo, jasno govori i službeni gradski dokument, Plan razvojnih programa za 2014. godinu, u kojem stoji da su glavni ciljevi “osiguravanje preduvjeta za razvoj Grada kao turističke destinacije najviše kategorije, te osiguravanje najviših standarda u zadovoljavanju javnih potreba stanovništva u sportu, kulturi, obrazovanju, predškolskom odgoju, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti te komunalnom uređenju.” Tim redoslijedom – prvo turistima, tek onda stanovnicima – Opatijom se upravlja od kasnih devedesetih godina, nakon što su hotelski kapaciteti prestali služiti za smještaj izbjeglica, pa do danas.
Grad za goste
Stihijska izgradnja grada po načelu prioriteta hotelima i pratećoj infrastrukturi, čije su negativne posljedice već u Austro-Ugarskoj postale očite, nije ni danas zamijenjena sustavnim i dugoročnim planiranjem. Najbliže planerskoj viziji bio je dokument ispraznog naziva “Opatija – vizija razvoja i razvoj vizije”2, koji je po dolasku na vlast 2005. predstavio tadašnji gradonačelnik Muzur. Očito svjestan da je pisanje gradske povijesti jedno, a upravljanje istim gradom drugo, “ofanzivu Južnih željeznica” ponavlja u vlastitoj režiji, želeći “Opatiju iznova dovesti u red najrazvikanijih, najuglednijih, najblještavijih i najskupljih destinacija”. Savršeno prateći neoliberalni takt, najavljuje štednje u javnoj upravi i privatizaciju, a nimalo se ne ustručava grad u potpunosti definirati kao turističku destinaciju. Precizno zacrtava imidž opatijskog turističkog projekta: revival austro-ugarske Abbazije koji zahtijeva muzealizaciju cijeloga grada: “Opatija: grad – muzej”. U planu zoniranja sadržaja, širi se centar precizno dijeli ovisno o tome hoće li udomljavati bečke kavane i luksuzne restorane ili će iskušavati turističku znatiželju pučkom kuhinjom. Za sve to ima mjesta, obzirom da u centru grada “živi vrlo malo obitelji, a i te uglavnom borave u svojim stanovima samo tijekom jednog dijela godine, dolazeći iz velikih gradova i plaćajući visoke komunalne poreze. Iako su građani neodobravanjem i peticijama reagirali na ovu i slične ideje, ono što je Muzura izbacilo iz igre već nakon prvog mandata u kojemu nije ostvario ni jedan kapitalni projekt, bio je nagovještaj ekonomske krize i usporavanje, iako ne i zaustavljanje, tempa kojim se grad pretvara u destinaciju.
U usporedbi s ekstremnošću ovakve vizije razvoja grada, aktualna vlast, koja cjelovito zadovoljavanje javnih potreba stanovništva ipak navodi, makar i na drugom mjestu, može se činiti kao manje zlo. Međutim, uvid u stanje na terenu pokazuje da su osnovne smjernice i dalje iste, samo ponešto umekšane radom u okolnostima ekonomske krize i umotane u celofan brige za javno dobro. Stambena politika je i dalje usmjerena na iseljavanje stanovnika iz vila u centru grada, već samim time što je život u centru skup i nepraktičan radi skuplje pričuve, problema s parkiranjem i prometnim gužvama, kao i zbog činjenice da su se drogerije, željezarije, knjižare i drugi mali dućani i obrti pozatvarali. Dotle se iznajmljivanjem privatnog smještaja može zaraditi i stotinjak eura dnevno. Nakon višekratnog probijanja rokova, nedavno je završeno naselje POS-ovih stanova koje ne samo da se nalazi van šireg centra, nego s njim nije ni adekvatno prometo povezano. Prilikom uručenja ključeva novim stanarima, aktualni je gradonačelnik Ivo Dujmić najavio preseljenje “osoba koje su smještene u stanovima na atraktivnim pozicijama” u preostale nove stanove, “budući da nije ekonomski isplativo da Grad ima u vlasništvu jedan stan u zgradi za koji izdvaja pričuvu koja je nedostatna za održavanje zajedničkih dijelova zgrade”. Tom logikom, prostori u centru ići će ili u komercijalni najam ili u prodaju.
Koliko je privatno vlasništvo od koristi gradu, dobro pokazuju primjeri privatiziranih vila: Gorovo, Münz, Rosalia… U vrijeme socijalizma poznata kao “Partizan”, vila Gorovo udomljavala je sve sportske aktivnosti grada, a nakon što je privatizirana u njoj je nakratko funkcionirao prvi i zadnji opatijski šoping centar. Nepotreban građanima, ubrzo se zatvorio i zgradu do danas prepustio propadanju. U raspadu je i vila Münz, bivše dječje odmaralište prodano privatnom vlasniku 1999. zbog prevelikih troškova održavanja, koji ga zbog konzervatorskih restrikcija nije mogao pretvoriti u hotel. Naime, zbog svojih oblikovnih značajki spada među četiri civilne zgrade koje su registrirana zaštićena kulturna dobra Opatije, baš kao i vila Rosalia. Kao kockarnica od 1963., tada prva u istočnoj Evropi, ta je vila je iz nerazriješenih vlasničkih odnosa između Grada i grupacije Liburnia Riviera Hoteli krajem 1990-ih dana u koncesiju firmi Gran Hotel Belveder (GHB), koja gomila dugove, ulazi u stečaj i zatvara objekt početkom 2000-ih. Nakon desetljeća propadanja, stečajni upravitelj dao ju je u zakup firmi Globus igre, koja ne uspijeva napraviti više od pompozne zabave otvorenja, ali je pritom dobila javnu financijsku potporu. Pomoć pri plaćanju “pozamašne” najamnine koju im je odredio Trgovački sud u Rijeci, potražili su u Gradu i gradonačelniku osobno, i tu dobili “značajnu i promptnu podršku”. Bi li Grad uspio naplatiti bar dio od preko milijun i pol kuna duga koji potražuje od tvrtke GBH, kada bi Globus igre kasinu napokon počele donositi dobit, za sad se ne zna, obzirom da je kockarnica do daljnjeg zatvorena.
Turizam u “općem interesu”
Na sreću privatnih poduzetnika, Opatija obiluje i primjerima uspješnog poslovanja na javnim površinama i rasprodanoj gradskoj imovini, a od toga stanovništvo i dalje nema ništa. Jer ako privatni hoteli i plaže u koncesiji direktno ili indirektno, putem zapošljavanja, plaćanja poreza itd., pune javnu kasu i vraćaju dobit građanima, kako se to redovito prikazuje, zašto su građani čekali na prostor za sportske aktivnosti, nakon zatvaranja spomenutog Partizana, više od 15 godina? Na adekvatnu infrastrukturu za kulturnu proizvodnju i dalje čekaju: nema kina, kazališta, koncertne dvorane. Nema muzeja osim Muzeja turizma, koji ujedno upravlja i jedinim galerijskim prostorom. Jedino što još uvijek postoji je gradska knjižnica u Kulturnom domu Zora, nasljedniku istoimenog čitalačkog društva otvorenog 1889. Danas Zora ne nudi vlastiti program orijentiran zajednici, i služi samo kao prostor za folklorno društvo i povremene promocije i konferencije, a dio uredskih prostora se komercijalno iznajmljuje. U nedostatku kulturnih sadržaja pod okriljem institucija, malo je primjera samoorganizacije građana kako bi mogli stvarati program kakav je potreban njima i njihovim sugrađanima. Jedan takav slučaj je alternativna glazbena scena koja je 1990-ih i 2000-ih djelovala u Rijeci, ali i manjim okolnim gradovima poput Opatije, vežući se uz danas zatvorene alternativne klubove. Kao jedan njen izdanak, punk festival Opatijske barufe održavao se na Ljetnoj pozornici od 2004. do 2011., nakon čega je premješten na Preluk, kamp na zapadnom dijelu Rijeke. Izbačen je iz Opatije jer “gosti žele spavati”. U otvorenom pismu, organizator Barufa poziva sugrađane da odluče “žele li da njihovi gosti spavaju, ili da njihovi građani žive.”
U sustavu u kojem javne službe obavljaju servisiranje privatnih ulagača, stavljajući im pritom na raspolaganje javnu infrastrukturu i javna dobra, nije važno što građani žele. Osim toga, diskursom o otvaranju novih radnih mjesta i sličnim mitovima, uvjerit će ih se da je turizam ono što žele: u turizmu su dobre plaće, on ne zagađuje okoliš, ne smrdi i ne šteti prirodi, a težak se rad privatnog poduzetnika, koji je sve sam stvorio, pravedno nagrađuje. Stanje na terenu pokazuje da je sve upravo suprotno. Ali Opatiju ne prodaje stanje na terenu nego brižljivo građeni imidž skupog zabavnog parka na temu odmarališta austro-ugarske elite. Kao i svaki brend, i on bi se za nekoliko godina mogao potrošiti. Ne bi bilo neobično da se tada iskoristi činjenica se glavna ulica još uvijek zove po Maršalu Titu, koji se uostalom znao bolje zabavljati i bio češći opatijski gost od Franza Josefa, pa da se posegne za ionako eksploatiranim simboličkim repertoarom Jugoslavije. Sve se da otresti od neprikladnog političkog konteksta i iskoristiti kao brend. No unatoč pažljivo građenom imidžu mjesta zabave i povijesnih reminiscencija, Opatija ostaje prostor sve zaoštrenijih proturječja između interesa turističkih poduzetnika i potreba stanovništva; barem onog koje još nije iseljeno negdje gdje manje smeta konceptu grada za goste.