Nedavni bjegovi iz hrvatskih zatvora nakratko su u žižu javnosti vratili temu hrvatskog kaznenog sustava. No umjesto analize stanja u zatvorima, medijska prezentacija problema svodila se na prenošenje najspektakularnijih detalja bjegova, gotovu u žanru scenarija kriminalističkih filmova. Kaznena politika i njezin odnos sa stalnim pogoršanjem socijalne situacije u zemlji pritom su ostali sasvim nevidljivi.
U Hrvatskoj su bjegovi iz zatvora rijetki i zato su uvijek dobrodošla medijska roba, pogotovo u vrijeme manjka drugih vijesti. Nešto slično dogodilo se ovog ljeta, kad su u samo jednom danu, u petak 22. kolovoza, iz zatvora pobjegla čak dvojica osuđenika. Podsjetimo, iz pulskog zatvora tog je dana pobjegao B. D. (33), za kojim policija i dalje traga, dok je iz zadarskog zatvora, točnije iz bolnice u koju je prevezen nakon što se u zatvoru onesvijestio, kidnuo Ivan Makijenko. Nekoliko dana kasnije, policija je dvadeset dvogodišnjeg Makijenka uhvatila u Vodicama i vratila ga u zadarsku kaznionicu. Iza spektakularnih bjegova (B.D. je preskočio četiri metra visok zid, a pravosudna policija za njim je čak zapucala i opalila dva hica u njegovom pravcu i tri u zrak, dok je Makijenko stupce crne kronike punio svojim isto tako atraktivnim višednevnim auto-potjerama) i podjednako spektakularnog novinskog praćenja tih slučajeva, u drugom planu ostala je jedna indikativna izjava Makijenka. Naime, ona u kojoj preko svog fejsa kaže da je iz zatvora pobjegao što zbog maltretiranja čuvara, a što zbog maltretiranja drugih zatvorenika, te loših uvjeta koji tamo vladaju.
Iako stanje u zatvorima u Hrvatskoj možda nije alarmantno kao recimo u državama Južne ili Sjeverne Amerike, i u njoj su prisutni trendovi pogoršanja situacije. Prvi i najčešći problem je prenapučenost zatvora. Podaci govore da popunjenost zatvorskog sistema premašuje 130 posto. O tome se možemo, između ostaloga, obavijestiti u tekstu pod naslovom Primjena pojedinih odredbi Zakona o izvršenju kazne zatvora autora Angela Andonova, u kojem se detaljno opisuju glavni problemi domaćeg zatvorskog sistema. O prenapučenosti zatvora autor piše sljedeće: “Europski odbor za sprečavanje mučenja 2007. godine je nakon obilaska hrvatskih zatvora izvijestio da se problem prenapučenosti zatvora pogoršao te da je od njegove posljednje posjete 2003. godine zatvorska populacija porasla 40%… Prenapučenost otežava sve aspekte izvršavanja kazne zatvora i generira čitav niz problema: narušava standarde smještaja, utječe na pružanje odgovarajuće zdravstvene njege i otežava provođenje klasifikacije i kategorizacije zatvorenika, čime izravno dovodi u pitanje rad, napredovanje i razvoj posebnih i općih programa tretmana, a naročito individualizaciju tretmana.”
Zanimljivo je da je autor teksta i sam osuđenik u Šibeniku, gdje guli kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godine zbog zloupotrebe opojnih droga. Najzanimljivije od svega je da je Angel Andonov u zatvoru završio Pravni fakultet, što je rezultat ne toliko sistemskih mogućnosti koje se nude ambicioznijim zatvorenicima, koliko spremnosti pojedinih splitskih profesora da u zatvoru održe ispite.
Vječna “prenapučenost”
Ovog trenutka, kako govore podaci, u hrvatskim zatvorima je nešto ispod pet tisuća zatvorenika, a najveći broj je zabilježen 2005. godine, kad je na izdržavanju kazni bilo čak 5.260 zatvorenika, dok smještajni kapaciteti podnose tek njih 3.800. Trenutačno je, da budemo precizni, 4.800 zatvorenika, dakle čak hiljadu preko postojećih zatvorskih kapaciteta. Problem prenapučenosti, kako zaključuju svi koji se bave tim problemom, pa onda i Andonov, zapravo generira praktički sve ostale probleme. Ono što Andonov također primjećuje jest da se u praksi vrlo često krši čak i temeljni zakon vezan uz zatvorski sistem – Zakon o izdržavanju kazne zatvora (ZIKZ). Na kraju teksta taksativno nabraja manjkavosti zatvorskog sistema: rijetko se koristi uvjetni otpust, praktički se ne provodi logika progresivnosti izdržavanja kazne (od strožih prema blažim oblicima zatvaranja, od zatvorenih prema poluotvorenim i otvorenim kaznionicama), uz to u zatvoru često završavaju i oni prekršajno kažnjeni (jer im nezavidna materijalna situacija ne dozvoljava da plate kaznu), što dodatno opterećuje zatvorske kapacitete. Zatim, rehabilitacijski se zadaci najčešće zanemaruju, kao i individualni pristup svakom zatvoreniku, što od zatvora čini isključivo mjesto gdje se provodi odmazda, a ne i resocijalizacija. Uz to, i postpenalna faza je posve zanemarena, odnosno otpušteni zatvorenici po izlasku iz zatvora najčešće su prepušteni samima sebi i vlastitoj sposobnosti snalaženja. Posljedica toga je dosta visoka stopa recidiva. Kad govorimo o resocijalizaciji pojedinog zatvorenika, jako je važno da mu se omogući školovanje, doškolovanje i prekvalifikacije, mišljenja je autor, što je rijetkima dostupno. Razlog leži, prije svega, u manjku kvalificiranog osoblja, a on je pak uvjetovan višegodišnjim sustavnim smanjivanjem novčanih sredstava koja se odvajaju za unaprjeđenje cjelokupnog sistema. Da je tome tako govori i podatak da je sam Andonov jedan od tek četvorice zatvorenika koji su u posljednjih nekoliko godina završili neku visoku školu tokom izdržavanja kazne.
Opisana hrvatska mikroverzija penal statea tek je kockica u mozaiku novog policiziranog socijalnog poretka, koji je u drugim dijelovima svijeta uzeo maha. Francuski sociolog Loïc Wacquant prominentni je autor koji je dobar dio svog rada posvetio upravo kritici uzdizanja nove “politike kažnjavanja”. Glavna mu je teza da demontirana kejnzijanska država blagostanja biva zamijenjena neoliberalnom penalizirajućom državom. Kao dobar učenik francuskog sociologa Pierrea Bourdieua, kojeg nije samo teorijski nasljedovao nego i pažljivo slušao u svom pariškom školovanju, u opisu ove situacije poslužio se njegovom metaforikom. Tako Wacquant kaže: “Regulacija radničke klase u kejnzijansko doba bila je provođena korištenjem onoga što je Pierre Bourdieu nazvao ‘lijevom rukom države’. To je pretpostavljalo normiranje društvenih odnosa kroz politike koje su u prvi plan stavljale radno zakonodavstvo, školski sistem, zdravstveno osiguranje, socijalnu skrb i podruštvovljenu regulaciju stanovanja. Postkejnzijanska se država u istom poslu reglementacije pak oslanja na, Bourdieovim riječima, ‘desnu ruku države’, dakle onu koja uzdiže politike koje se oslanjaju na policiju, korektivno-zatvorsku administraciju, pravosuđe i prakticira nametljivo prodiranje kažnjavajuće države u subalterne zone društvenih i urbanih prostora.”
Represija kao odgovor na povećanje siromaštva
Sociolozi i kriminolozi, pogotovo oni kritički, slažu se da se nova država u kontroli kriminala, posebno imovinskog, opredijelila za kažnjavanje umjesto za njegovu prevenciju, o čemu govori i podatak iz hrvatskih kaznionica. Naime, među osuđenicima dominiraju upravo oni koji su tamo završili zbog imovinskih delikata. Njih je u ukupnoj zatvorskoj populaciji oko 35 posto, dok su daleko manje zastupljeni počinitelji krvnih delikata, na koje otpada dvadeset posto od ukupnog broja. Kriminaliziranje “neformalne ekonomije”, odnosno povećanje imovinskih delikata u posljednjih četrdesetak godina, vrsta je odgovara na istovremeni porast deklasacije radničke klase. A to znači da novouspostavljeni vladajući režim na opće povećanje nesigurnosti kod, prije svega, radnih ljudi, kao i na povećanje socijalnih razlika, masovnu nezaposlenost i osiromašenje stanovništva, odgovara renesansom zatvorskog sistema i uzdizanjem politike “penaliziranja društvene margine”.
Dodajmo da su obojica ljetošnjih bjegunaca iz naše priče u zatvoru završila zbog imovinskih delikata. Pulski je opljačkao banku, a zadarski trgovinu. Posebno je zanimljiv slučaj Makijenka koji je kažnjen na dvije i pol godine zatvora zbog nekih dvije i pol hiljade kuna koje je ukrao u Konzumovoj prodavaonici u Osijeku. Zatvorskom despotizmu o kojemu je zadarski zatvorenik preko fejsa tek nešto natuknuo svakako treba pribrojiti i pravosuđe, ponajviše onaj dio koji se odnosi na kazneno pravo, čija je, izgleda, uloga u tome da u novim društvenim uvjetima drakonski sankcionira svaki napad na kapital i da se postavi kao svojevrsni korporativni kerber. Jer danas, kako vidimo, domaće se pravosuđe ne libi s čak dvije i pol godine zatvora rebnuti svakoga koji se neki Todorićev dućan drzne olakšati za kojih 350 eura. Toliko su ovdašnji sudovi nevoljko dosuđivali, a znamo to iz proteklog rata, čak i kad bi se radilo o etničkom čišćenju koje bi ostalo iza nekog lokalnog warlorda. Međutim, čuđenju mjesta nema, jer to da policijska država i tzv. slobodno tržište stupaju zajedno, ruku pod ruku, već se poodavno zna.