društvo
Kosovo
tema

Slobodan Show: tužna priča srećnih ljudi

Foto: AFP / Andrej Isaković

U Gračanici, srpskoj enklavi na Kosovu, u utorak je održana premijera predstave-mjuzikla Lift: Slobodan Show, redatelja Nenada Todorovića. Iako glasno najavljivana, nije ispunila očekivanja, osim onog ostajanja u strogo zadanim granicama, a političko je u predstavi tek prepreka ugodnom životu.

Kada se upuštate u političku satiru fokusiranu na ličnost jedne zloglasne političke figure, polazna tačka trebala bi biti vrlo jasna ideja o tome kakav ste stav zauzeli prema delovanju i nasleđu te figure. Da bi bila majstorska, satira na temu zloglasnih političkih ličnosti trebala bi dakle da proizlazi i da za osnovu ima jasnu osudu njihovog nasleđa. Potom i od te tačke sledi umetnička nadgradnja, sa upiranjem prsta na greške – i zlodela–naravno kroz humor, ironiju pa čak i preterivanje.

Tu se nalazi linija između satiričnih remek-dela i neukusnih bavljenja njihovim postupcima koji mogu da vode čak do relativiziranja njihovih zločina.
Ono što može biti još gore je kada ovakav posao predstavite kao ozbiljnu analizu jedne takve zloglasne ličnosti i određenog vremenskog perioda u kojem je ona žarila i palila, dok se elementi satire pojavljuju u obliku prolaznih referenci na “raskošan privatni ili porodični život” te ličnosti, naravno bez ozbiljnijih optužbi protiv njega, koja je doživela opštu osudu van svoje zemlje i koja već dugo čeka na osudu od strane sopstvenog naroda i kulturnog miljea.

“Rušenje” tabua, ili kulture

Teško je opisati očekivanja i reagovanja publike okupljene u gračaničkom Domu kulture u sredu uveče gde je organizovana premijera pozorišne predstave “Lift: Slobodan Show”. O predstavi se pisalo nedeljama unapred u lokalnoj i inostranoj štampi, od New York Times-a do Agence France Pressea, u holandskim, italijanskim, nemačkim i inim novinama. Nije se previše znalo o samome sadržaju polupozorišne predstave i polumjuzikla, osim toga da su titularni likovi u predstavi Slobodan Milošević i Mira Marković – to je naizgled bilo dovoljno da se podigne prašina oko predstave iza koje nisu stajali niti neka velika glumačka imena, niti ogroman budžet a ni veliko pozorište.

Premijerno izlaganje je bilo u Gračanici – gradiću o kojem meštani često govore kao da je selo, zbog veličine i male naseljenosti pre rata – jer je  predstava koncipirana od strane “izmeštenog” Prištinskog narodnog pozorišta, tačnije, srpske drame u sklopu tog pozorišta. Srpska drama napušta zgradu Narodnog pozorišta u Prištini (u kojoj je bila tokom Jugoslavije) u 1999. godini i biva izmeštena kao i sve druge tadašnje srpske institucije na Kosovu u srpski većinske sredine na Kosovu ili u Srbiji, nastavljajući da se finansira od strane srbijanskog ministarstva kulture. Nakon kratkog postojanja u Mitrovici, ova drama sada “funkcioniše” u sklopu Doma Kulture u Gračanici, oko 15 kilometara jugo-istočno od svog bivšeg sedišta u centru Prištine. Niti jedna ranija predstava izvedena od strane ovog pozorišta, čak ni popularna “Hotel Kosovo” – koju je kao i ovu o Slobodanu i Miri takođe režirao Nenad Todorović – nije privukla ovoliko interesovanje. Todorović, koji je nedeljama unapred upitan da objasni izbor teme, odgovarao je da se radi o rušenju “zadnjeg i najvećeg tabua u Srbiji”, odnosno Slobodanu Miloševiću kao glavnom junaku priče. Zvučalo je kao nagoveštaj “do sada neviđene” artističke obrade lika i dela Miloševića.

Politički autizam

Kao i u svakom mjuziklu, predstava se otvara sa biografski intoniranom muzičkom izvedbom fokusiranom prvenstveno na Miru: “Sloba je voli zato sto je tužna i feministkinja i zauvek prezrena… ateistkinja, ali u zvezde veruje… njih dvoje su jedno celo, celo predebelo”. Naglasak je od samog starta bio na činjenicu da Mira “nosi pantalone” u toj vezi. Strukturirani u formi grčkog hora, glumci nose šarene trenerke od poliestera ukrašene šljokicama – jasno aludiranje na prevlađujući neukus u modnim trendovima tokom devedesetih – i glomazne patike. Žene, koje ponekad recituju Mirine delove, sve nose cveće u kosi, dok “glavna Mira” nosi drečavi crveni svileni kombinezon nalik kimonou i crvenu kabanicu, crveni cvet u kosi, dok joj plišano srce “visi oko vrata”.

Igra polako odpliće život Slobodana i Mire počev od njihovih početnih bračnih koraka u prvom stanu u Novom Beogradu. “On je savršen muž, ona savršena žena, drugar i drugarica za sva vremena, budućnost osigurana i mirna”. Standard bračnog para (i stanovi) rastu kako Slobodan napreduje u karijeri. Na kraju dobijaju kuću, u kojoj je Mira, krišom od Slobodana, prefarba kamin u belu boju. Predstava se dosta fokusira na Mirine komentare o stvarima koje su joj frustrirale unutar srednjoklasnog života jedne politički dobro pozicionirane porodice. “On je hteo da deli kuću, tvrdio je da je prevelika, ja sam mu govorila, Slobodane ti si predsednik”. U svega tri četiri rečenice se predstavlja i prelazi preko Miloševićevog leta na krilima nacionalizma, porasta popularnosti krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina.

Sreća može jednom, dva put ili možda tri put da ti pomogne, ali kad čovek trči iz pobede u pobedu tu ti treba pamet… Ustav iz 74. obara Srbiju na njena kolena, oduzima ingerencije nad njom samom i to pravo daje njenim pokrajinama. Milošević po dolasku na čelo Srbije menja ustav… oj Srbijo iz tri dela, ponovo češ biti cela.

To je jedina referenca na promenu ustava, politički potez kojim se radikalno menja život ljudi u do tada Socijalistiškoj autonomnoj pokrajini Kosova. Bio je ovo trenutak za mnoge gledaoce u sali, posebno one koji su na predstavu došli iz Prištine, da prestanu da se nadaju da će se ova predstava na bilo koji način ozbiljnije suočiti sa bilo kakvim “tabuima” na osnovu “umentičkog dijaloga sa vremenom koje je odredilo naše živote” (kao što piše u programu predstave) već će ponavljati iste, izlizane, jednostrane i autističke argumente koji se vrte po srpskom mejnstrimu već dobrih 30. godina.

O tenkovima, pored kamina

U nastavku predstave, gde visoki glumac u ulozi konferensje-a i u beloj trenerci sa žutim šljokicama objašnjava raspad Jugoslavije: “Međutim, došlo je vreme diferencijacije republičkih rukovodstava i rukovodstava federacije, došlo je do diferencijacije rukovodstva federacije unutar sebe…” Rat u Sloveniji i Hrvatskoj objašnjen je u svega dve rečenice: “Rat u Sloveniji trajao je deset dana, Milošević nije imao nista sa tim, tako kažu svi, Slovenci maznuli klincima tenkove. Dve hiljade dana pucalo je u Hrvatskoj. Otišli ste iz federacije, srećan vam put. Ali sami napred, bez Srpske krajine.”

Igra se tada vraća na kućni front – doslovno na rasprave u kući Miloševića. Mira i “Tajko” sede kod kuće i gledaju televiziju, dok Marko zove da se žali zbog toga što je kod njega nestala struja i prekinula muziku na proslavi nove godine. Marija zove “Tajka” da plače i cvili, besna na kritike upućene njenoj Radio Košavi. Iako je ovo dobro tempirana i predstavljena kritika njihovog ekstremno komfornog života dok Socijalistička Republika Jugoslavija prolazi kroz hiperinflaciju, ekonomsku krizu kada se ova porodična idila smesti u širi prostorni kontekst i vremenski period kojem se ovo dešavalo – tokom rata u Bosni – osetite kamen na dnu stomaka dok gledate starijeg Miloševića kako govori mlađem da mu je voda u bazenu pretopla i da ne može biti 40 stepeni kao u đakuziju. Porodična sekvenca se završava sa Mirinom odlazkom u Indiju na promociju svoje knjige. Po njenom povratku, Milošević se proglašava “mirotvorcem” zbog potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Nakon kratkih referenci na proteste u Srbiji koji su srušili Miloševića (“Ja samo čitam o Čedi, na sve strane Čedo, Čedo, Čedo,” govori lik Markovićke) predstava prelazi na njen najkontraverzniji deo. Obrazlažući ovakav odnos, Todorović u tekstu za Suddeutsche Zeitung ovaj deo opisuje kao “srpski Hag”. U slobodnom prevodu sa nemačkog, Suddeutsche citira Todorovića da je pročitao “10.000 stranica haških dokumenata i onda ih bacio”. U nastavku teksta, Todorović se citira da “nije hteo da se bavi sa raspravom oko toga ko je više ubijao u ratu, odlučili smo da se bavimo samo nama… prave žrtve u predstavi su Srbi sa Kosova koji su zbog rata izgubili svoju domovinu i sada žive u zadnje, aparthejdu u Evropi”.

Filozofima preko bombi

Bombardovanje Srbije se predstavlja uz citate iz tekstova Susan Sontag, Thomasa Friedmana, Slavoja Žižeka i Sonje Biserko, sa navodnim preuveličavanjem razmera zločina nad Albancima na Kosovu. Deo izvedbe fokusirane na bombardovanje prate glasna i isprekidana buka kao i svetla koja se pale i gase. Na kraju se razbija četvrti zid i glumci, od kojih je većina sa Kosova, kreću da pričaju o svojim ličnim iskustvima iz rata. “Moj tata je branio most [u Mitrovici]. Moj brat je imao dve i po, a ja osam i po godina. Nije ga bilo kod kuće šest dana. Mama je sama sa nama i čuli smo da je ranjen. Mama nas je zgrabila i krenula da trči ka mostu. Mama nas vuče ka mostu gde padaju bombe i pucaju geleri, ona nas vuče, vuče ka mostu… morala je da nađe tatu.”

Iako su priče glumaca dirljive i ukazuju na strašna iskustva ljudi u završnim fazama rata, kraj predstave nije potvrdio postojanje “srpskog Haga”. Možda zato što u njemu nije bilo reči ni o jednoj žrtvi drugih nacionalnosti, užasima rata od Triglava do Đevđelije ili kampanjama Jugoslavenske armije na Kosovu.
Predstava se završava ponovnim povratkom u porodični milje glavnih junaka i stihom koji asocira na Miloševića u zatvoru u Beogradu, koga posećuje Mira sa unukom Markom kojem Slobodan pravi brodove od papira: “njegovi brodovi od papira, Mira i Sloba, Sloba i Mira, tužna priča srečnih ljudi, seoski vladarski par”.