Prostor za nove bendove nekada se tražio kroz omladinske demo festivale preko kojih su nepoznati i neafirmirani izvođači dolazili do publike ili izdavačkih kuća. Početkom tranzicije, odnos izvođača s izdavačima se mijenja, a infrastruktura za promociju novih bendova uglavnom nestaje. No promjene u glazbenoj industriji istodobno otvaraju prostor za drugačiji tip nezavisnosti.
Bogata povijest demo festivala u vrijeme bivše države govori o vremenima “ponosa i slave” pop i rock glazbe na Balkanu, kada je samoupravni socijalizam kao društveno-političko uređenje podupirao omladinske pop i rock smotre novih izvođača, kao mjesta osvjedočene modernosti i proklamiranih građanskih sloboda jugoslavenskog modela socijalizma.
Poviješću regionalnih demo rock festivala valjalo bi se fenomenološki pozabaviti u zasebnom istraživanju u formi publicistike ili audio vizualnog djela, no valja pokušati osvijetliti aktualno stanje na glazbenoj sceni uvjetovano tranzicijom medijske prezentacije kulturnih sadržaja započetom još početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i nastavljenih sve do danas.
Urbane legende o strelovitom proboju novih imena nakon nastupa na manifestacijama poput gitarijade u Zaječaru, omladinskog festivala u Subotici, Boom festivala ili zagrebačkog YURM-a (Yu-rock moment) koji je trajao tek šest godina (1972. – 1976.), ostaju u kolektivnoj memoriji, dio su nostalgične povijesti pop i rock glazbe i podsjetnik na vremena u kojima je do razmjerno “brze slave”, afirmacije i diskografskog ugovora bend ili izvođač mogao stići za nekoliko mjeseci od svog prvog javnog pojavljivanja. Najbolji primjer za takvo što priča je o uspjehu beogradskog novovalnog benda VIS Idoli koji su u samo nekoliko mjeseci od osnivanja, nakon nastupa na festivalu u Subotici postali jedan od najtraženijih klupskih bendova na sceni bivše Jugoslavije.
Što je za neafirmirane i mlade pop i rock izvođače u takvim uvjetima kulturne proizvodnje značio demo festival? Prije svega mjesto na kojem mogu doći do publike, povoljne preporuke u omladinskim i rock magazinima poput Poleta i Džuboksa i ugovora s velikom izdavačkom kućom. Ukratko, bila je to prilika da za nekoliko mjeseci ili nešto više prerastu demo fazu i uđu u društvo bendova sa snimljenim albumom, da anonimnost mjesnih zajednica i vatrogasnih društava zamjene za klubove, dvorane ili stadione.
Zamjena za demo festivale
Nakon raspada Jugoslavije i pripadajućeg joj zajedničkog glazbenog tržišta, omladinski festivali neminovno su se urušili i izgubili raniji utjecaj. Negdje u to vrijeme ozbiljnije se počinje razvijati i nezavisno izdavaštvo i upravo ono premošćuje ratom ponovno uspostavljene kulturne granice. Pionir nezavisnog izdavaštva u to je predratno i kasnije ratno vrijeme 90-ih bio Zdenko Franjić i njegova kultna etiketa “Slušaj najglasnije”, koja je služila kao uzor mnogim nezavisnim glazbenim etiketama što su počele nicati nešto kasnije i postale platformom za proboj novih bendova na scenu.
Najutjecajniji regionalni festival za afirmaciju novih imena u devedesetima i dvijetisućitima bio je pulski Art’n’Music Festival, festival koji je i za vrijeme ratnih godina uspijevao biti mjestom s kojeg su do šire publike dolazili neki od najboljih rock bendova iz regije poput Goribora i Repetitora. Art’n’music nedavno je ipak platio danak činjenici da je na dulji rok održivost glazbenog festivala u uvjetima neoliberalne ekonomije gotovo nemoguća bez savezništva s pivarskim i telekomunikacijskim korporacijama na koju vodstvo festivala nije bilo spremno, pa je ovaj projekt nedavno koncepcijski preusmjeren na edukacijske programe i radijske on air koncerte.
Mnogo manje utjecajna uloga pripada HGF-u iz Zaboka, festivalu koji troja od 1996. godine do danas, ali je unatoč dobrom startu u prve tri godine održavanja, uspio ostati tek revijom lokalnih, hrvatskih bendova među kojima rijetki zaista ostaju važnim akterima glazbene scene.
U rijetki relativno pozitivan primjer valja ubrojiti banjalučki Jelen Demofest, na koji se ove godine prijavio rekordan broj od oko 500 bendova iz cijele regije i trenutno je jedan od rijetkih demo festivala koji pobjednicima zaista nudi konkretne novčane nagrade; u vidu glazbene opreme, snimanja spota i albuma. Banjalučki demo festival financijski pomažu gradske vlasti i bogati sponzori, a vodi ga marketinška stručnjakinja Brankica Janković. No i površan pogled na portal festivala govori o tome kako se ispod glossy etikete neprofitne organizacije i promocije novih glazbenih nada krije poligon za izvlačenje novca od strane velikih korporacija i poslovnih subjekata u Banja Luci i okolici.
Što se krije iza “brige” za nove izvođače?
Najnoviji pokušaj hrvatskog glazbenog establishmenta pokrenut ovog proljeća pod egidama “pomoći novim imenima” i “borbom za pomlađivanje radijskog etera” je natječaj Rock Off. Projekt Hrvatskog društva skladatelja na svom je “festivalu novog zvuka” odlučio odabrati dvadeset izvođača kojima će pružiti priliku za izdavanje, produciranje, koncertiranje pred publikom i medijima. Sve bi još nekako držalo vodu da se među odabranim imenima nije našao velik broj onih koji već imaju snimljene i isproducirane albume, zavidan rejting u krugovima glazbenih urednika i među publikom te zavidno iskustvo nastupanja pred publikom. Ima li nekoga tko prati domaću pop i rock scenu, a nije čuo za Gatuzo, Sane, Libar, Saru Renar, Markiz, Silente, Radio Luksemburg, Kinoklub…?
Što slučaj Rock Off-a govori o solidarnosti komercijalne rock scene s nezavisnom, o njihovoj želji da se, jer im propozicije natječaja to dozvoljavaju, uguraju na festival, prvotno zamišljen kao platforma za promociju novih, neafirmiranih izvođača? Govori mnogo. Prije svega da je na hrvatskoj rock sceni svakome stalo samo do vlastitog probitka, ma koliko se to kosilo s elementarnom pristojnošću i etikom, te da glazbene cehovske udruge poput HDS još uvijek nisu kadre odgovorno distribuirati novac i medijsku pozornost na izvođače koji sasvim sami i s minimalnom pomoći glazbenog ceha i države egzistiraju na sceni. Pripadnici domaćeg rock mainstreama i establishmenta ovim su natječajem pokazali da ne znaju ili se prave da ne znaju koji su istinski problemi bendova i izvođača koji se probijaju sami, bez pokroviteljstva diskografskih kuća, uz nesmiljeno ponižavanje od strane ugostitelja i vlasnika klubova, iznajmljivača glazbene opreme i svih ostalih koji predano cijede nezavisnu glazbenu scenu prema kojoj je, da je bilo volje i promišljanja, ovaj natječaj trebao biti usmjeren.
Kako se u protekla dva desetljeća u društveno-političkom kontekstu mijenjao utjecaj ovakvih manifestacija na kulturno-glazbenu scenu, pitanje je za širu studiju koja bi se trebala pozabaviti modelima prezentacije i proizvodnje glazbe u uvjetima neoliberalnog kapitalizma u kojemu su glazbeni autori i izvođači prepušteni modelima samoorganiziranja i samopromocije.
No, valja se prije svega upitati – što se doista nalazi iza “brige” za nove bendove i izvođače?
Vrlo često samo pokušaj da se poduzetnici ili glazbeni promotori registrirani kao udruge ili društva s ograničenom odgovornošću izbore za svoj, uglavnom sve tanji, komad kolača na glazbenom tržištu regije. Poduprti od gradskih vlasti i sponzora, ovi festivali grčevito usmjereni na vlastitu egzistenciju, teško uspijevaju zaista opravdati svoju osnovnu namjenu – promociju novih glazbenih imena i unaprjeđenje glazbene scene.
Danas, u vrijeme tabloidizacije medijskog sadržaja i trivijalizacije umjetničke kritike te transformacije diskografskih kuća u publishing i koncertne agencije, nova glazbena imena nemaju mnogo razumnih razloga za pojavljivanje na demo festivalima. Sve ako se i uspiju nametnuti pred žirijima festivala sastavljenima od djelatnika izdavačkih kuća, rock veterana i predstavnika sponzora, za nagradu dobivaju besplatno snimanje albuma i kratkotrajnu medijsku pažnju.
Drugačija nezavisnost
Nakon što je u posljednjih deset godina došlo do razvoja piratstva i različitih formata glazbe u digitalnom obliku drastično je opala fizička prodaja nosača zvuka čemu je dodatno pridonijela i recesija, no novi su trendovi na glazbenom tržištu neafirmiranim bendovima otvorili mogućnost slobodnog odlučivanja o vlastitoj karijeri, glazbi te načinima prezentacije i funkcioniranja na sceni.
Pažnja medija i publike danas je rasuta između brojnih open air festivala na kojima je kraljevski tretman organizatora i medija rezerviran za velike domaće i strane zvijezde, dok regionalnim i novim imenima ostaju tek mrvice, pa ako se i uspiju izboriti za nastup – najčešće završavaju na malim, na brzinu sklepanim binama, u terminima ljetne žege pred šačicom posjetitelja.
U ropotarnicu pop kulturne povijesti valja konačno odložiti i etiketu “demo benda” koja prestaje biti potrebnom u vremenu kada velik broj samizdata novih bendova više ne zvuče kao amaterski uradci, te u kojemu bendovi i izvođači sami odlučuju biti nezavisni, samostalno ulažući u sve procese stvaranja, snimanja, produkcije i promocije vlastite glazbe. U posljednje vrijeme nove regionalne glazbene nade sve se češće odbijaju potpisati ropske izvođačke i nakladničke ugovore kojima bi udio u autorskim pravima prepustili diskografskim kućama i agencijama koje nakon što legalno prisvoje njihov autorski rad očekuju od izvođača da sami financiraju snimanje albuma, spotova, organiziraju promociju i nastupe. Zato se većina domaćih i regionalnih izvođača samoorganizira u communityje, unutar kojih su izgradili vlastite, samoodržive platforme za egzistenciju na klupskoj sceni. Ovi kolektivi uređeni su na DIY principima, članovi benda zajednički donose odluke o vlastitom funkcioniranju, umjesto da o njima odlučuju menadžeri ili direktori izdavačkih kuća, sami se brinu za snimanje i produciranje svojih pjesama i albuma, digitalno ih objavljuju na internetu i/ili na etiketama nezavisnih izdavača, podržavaju prijateljske projekte i glazbenike vodeći ih na vlastite turneje te na koncu sami organiziraju i festivale na kojima priliku za kaljenje sviračkog iskustva daju svojim kolegama. Tako je u perspektivom nezavisnog izdavaštva glazba vraćena onima koji ju je izvode, pa u želji da parafraziramo slavnu krilaticu radničkog samoupravljanja “Tvornice radnicima” ovaj pregled možemo završiti i s porukom “Glazba glazbenicima!”.