Rat i nacionalizam devedesetih, koji su obilježili suvremenu povijest zemalja bivše Jugoslavije, u liberalnoj se interpretaciji predstavljaju samo kao privremena prepreka razvoju po “zapadnom” modelu i kao fenomeni suprotstavljeni uspostavi kapitalizma. No, kakva je stvarna veza retradicionalizacije društva s procesima prvobitne akumulacije kapitala?
Parole devedesetih bile su bog i nacija; pitanje je koliko će još patnji i eksploatacije biti potrebno da većina shvati kako jedina emancipatorska parola jest: “ni bog ni kapital”. Nažalost nacionalizacija (u etimološkom smislu te riječi) društva i privatizacija društvenog vlasništva bili su prvi korak prema ratu, a rat ka uspostavljanju apsolutne dominacije kapitala. Rat je u slučaju posljednjeg balkanskog rata iz devedesetih bio sredstvo putem kojeg se omogućilo ostvarivanje prvobitne akumulacije. Rat je pljačka, ali prije svega, kako je pisao Clausewitz, on je nastavak politike drugim sredstvima. On nije nikada činjenica za sebe već fragment veće cjeline, tj. upravo politike. Odnosno rat je prema Clausewitzu samo jedan od mogućih jezika kojim je moguće izraziti vlastitu misao, vlastiti politički naum. Isto tako, opće crte razvoja ratnih događaja nisu drugo nego osnovne crte jedne politike. Općenito, veza politike i ekonomije je jasna, ako se ima na umu da je u konačnici temeljno pitanje politike pitanje vlasništva, odnosno da je rat uvijek ekonomski uvjetovan. Kao što je napisao Jacques Prévert, sam nerv rata je question d’argent (pitanje novca).
U konkretnom slučaju, veza pobjede nacionalističkih snaga 1990. i rata postaje još evidentnija, ako se pomisli da je jedan od osnovnih ciljeva nacionalista bilo uvođenje kapitalizma. I to određenog oblika kapitalizma, onog koji bi odmah raščistio sa svim oblicima društvenog vlasništva, koje je do tada bilo dominantni oblik društvenih odnosa. Ta činjenica, iako samo djelomično, razlikuje slovenske političare od hrvatskih, veže ove posljednje sa srpskim; odnosno ono što ih razlikuje i veže je način, oblik, te cilj privatizacije. U Hrvatskoj i Srbiji radilo se prije svega o posesivnoj “prihvatizaciji”. A to bez pljačke nije išlo. Tu stupa na scenu rat: ovaj stvara uvjete za pljačku, a ona se potom legalizira.
Ratna logika kapitalizma
Putem zakona o privatizaciji nacionalistički velmožnici poklanjali su sebi društvenu imovinu – baš kao što su putem Inclosure Acts engleski zemljoposjednici sami sebi poklanjali narodnu zemlju. Svaka pljačka zahtijeva prije ili kasnije svoj parlamentarni oblik. Preduvjet za ostvarenje tog parlamentarnog oblika, legalizacije pljačke, bio je rat. No rat i pljačka nisu uzrok kapitalizma na Balkanu! Već upravo obrnuto. Naime, istina je da je nasilje babica historije, i da ono ima veliku ulogu u društvenim transformacijama, i ono je samo nužna posljedica logike kapitalizma, u konkretnom našem slučaju potrebe realizacije prvobitne akumulacije.
Da bi se došlo do kapitalizma bilo je potrebno prijeći iz izvitoperenog kolektivizma u socijalizmu, u tribalni posesivni kapitalizam, koji se pak rasplinuo, pod kapitalističkim zakonima, u posesivni individualizam. Kumovi tog procesa bili su popovi svih religija na Balkanu. Oni su logikom stvari prodali ono malo uvjerenja što su ga posjedovali za kapitalne dobitke, jer crkve ne mogu drugačije ni egzistirati u kapitalizmu, nego kao hijerarhijski aparati moći. Represivna uloga, koju su odigrale crkve na Balkanu devedesetih godina u savezništvu s kapitalizmom, predstavljala je u stvari izvjesnu zakašnjelu borbu i zakašnjelo savezništvo, a ono je po logici samog kapitalizma, bilo osuđeno da završi rastapanjem vjere u logici vlasništva. Savezništvo vjere u boga i vjere u kapital, bilo je samo privremeno nužno ovom drugom, u ideološkom sukobu s komunističkom ideologijom. Konkretno u Hrvatskoj za razbijanje socijalizma bilo je nužno određeno pervertirano katoličanstvo.
Prijelaz iz socijalizma, ma kakav on bio, u kojem je barem nominalno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju bilo društveno (a bilo je to ipak puno više nego nominalno), u kapitalizam, u kojem je vlasništvo nad istima strogo i samo privatno, nije se mogao odviti ni dogoditi pod parolom: “od danas će samo neki biti vlasnici nad sredstvima za proizvodnju, od danas će samo neki, rijetki, imati pravo da se školuju, da uživaju u plodovima kulture, od danas će samo neki imati budućnost”. A upravo je to bila suština odustajanja od zajedničkog puta u socijalizam mnoštva, koje je živjelo od Sežane do Ohrida. Jer je notorno da kapitalizam znači razlike, veće ili manje oblike socijalne nejednakosti. Privatizacija i kapitalizam mimetizirani su parolama bog i nacija. Ostvarivanje jednakosti na zemlji zamijenjeno je idejom jednakosti u duhu. Upravo zato prelazak iz socijalizma u kapitalizam odvio se u znaku nacionalizama, jer skok iz kolektivističke ideologije (na stranu da li je stvarno socijalizam vulgarno kolektivistički, no činjenica jest da je takav bio) u posesivni individualizam nije bio moguć drugačije.
Lažno zajedništvo vjere i nacije
Za promjenu sistema bila je potrebna podrška masa, ideologija tih masa nije se mogla izmijeniti preko noći, niti su se one mogle tako olako uvjeriti da presude same sebi. Zato je poslužila religija, a uz nju trebalo je naći grupu nacionalističkih fanatika, koja će iz ropotarnice historije izvući dovoljno opijata da se tako što provede. Trebalo je ljudima reći: svi smo mi isti, odnosno preciznije: nastaviti govoriti svi smo mi isti, ali ne više zato što smo socijalisti, radnici i seljaci, već zato što smo Hrvati, Srbi, Bošnjaci itd. Još se k tome dodalo: i drugačiji smo od susjeda, po vjeri i križu, te su oni krivi što je trava u našem vrtu žuta, a ne zelena.
Nacionalizam samo fiktivno, odnosno samo deklarativno izražava jednakost članova zajednice, radi se o jedinstvu i jednakosti u duhu, nacionalnom duhu, rasi, rodu, koji tobože ovise o krvi i rođenju, o zemlji, odnosno tlu. Nacionalizam kao i svaki metafizički konstrukt transcendira realnost, tako da ne uzima u obzir razlike u lisnici i bogatstvu, dapače, on služi da se one sakriju. Svi smo mi u našem bogu isti. Nacionalizmom je imaginarna, zamišljena i umišljena jednakost i zajedništvo. Upravo suprotno onom što je morao biti socijalizam. No diskrepancija između deklariranih vrijednosti i realnosti, koja nikada nije prebrođena u socijalizmu, i koja je kontinuirano rasla, kako zbog insuficijencije ekonomije tako i zbog krize ideologije, stvorila je plodno tlo za fiktivno nacionalističko bratstvo.
Partijsko upražnjavanje populizma u svrhu stvaranja konsenzusa i održavanja na vlasti, proizlazilo je i iz potrebe vlasti da prikrije kontinuirani rast ekonomskih razlika, odnosno uvođenje malograđanskog kapitalizma. Ako nas kritika političke ekonomije uči da je svaki društveni način proizvodnje uvijek i prije svega određeni način proizvodnje, onda s antropološkog stajališta možemo zaključiti da je jugoslavenski sistem krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih počeo “proizvoditi” socijalističkog malograđanina (svojevrsno drveno željezo). Odnosno dvostruko kontradiktornog čovjeka. Prva kontradikcija, koju je nosio u sebi, jest ona između socijalizma i malograđanštine, a druga kontradikcije jest ona, koja je svojstvena samoj malograđanskoj biti.
Takav društveni produkt, koji je već sam po sebi potencijalno eksplozivan, u trenutku kada je jugoslavenska socijalistička ideologija otputovala u nepovratnu krizu, nije mogao nego eksplodirati. Odnosno, s propadanjem socijalizma, postupno se rastvarao sve veći jaz između suprotnosti koje je u sebi nosio jugoslavenski čovjek, te je s kopnjenjem socijalističke ideološke opreke sve jače stupala na scenu njegova malograđanska bit. U imploziji sistema, koja je uslijedila kao posljedica duboke društveno-ekonomske krize, tog polusamoupravljača metamorfoziranog u malograđanina rastrgale su kontradikcije; pri tome je on izgubio malograđansku ljusku ufinjenosti i uglađenosti te su na površinu isplivali vjera u krv, u zemlju. Isplivao je nacionalist.
Glavni akteri te metamorfoze bili su uglavnom oni isti koji su već bili u partiji, izuzev popova. Dakle oni isti koji su u jednom trenutku svog života proklamirali jednakost pod kapom partije, sada su je proklamirali pod nacionalnom idejom. Iz proklamiranog materijalnog jedinstva socijalizma prelazilo se u proklamirano duhovno jedinstvo nacionalizma. A korak od duha do pepela je mali, osobito kada tome prisustvuju klerici. Zahvaljujući nadnaravnoj moći klera, koji su kumovali toj raboti, ostvarivala se na taj način transupstancijalizacija ideje socijalne jednakosti u nacionalnu jednakost i u ekonomsku nejednakost. Od socijalističkog kolektivizma i egalitarizma (nažalost ostvarenih samo u vulgarnim oblicima), pretapalo se društvo bivše Jugoslavije u nacionalni tribalni kolektivizam.
Prešućena prvobitna akumulacija
Imaginarno bratstvo uvijek podrazumijeva realno barbarstvo, jer kontradikcije negdje moraju puknuti. Prvo se opljačka susjeda, a potom i “brata”. Kapitalistička logika je neumoljiva i upravo nju je iskoristio kapitalizam u svom prodoru na Balkan. Nacionalizam je, poslavši samoupravljače u rat, otvori vrata najbrutalnijem posesivnom individualizmu, tipičnim za prvobitnu akumulaciju. Samo s ratom, u kojem nema ni logike ni prava, jer je on čista realizacije paradigme prijatelj-neprijatelj, može se stvoriti teren za prvobitnu akumulaciju. Uostalom i prvi Glembay je došao do kapitala zaklavši jednog kranjskog zlatara u varaždinskoj šumi, a u obiteljskoj pinakoteci on je bio naslikan s crkvom u rukama. Ova je u očima Leona bila nož, a ne crkva, no to je stvar viđenja, kako kaže junak Krležine drame. Nažalost, ta parabola prvobitne akumulacije još uvijek je, danas više nego ikad, aktualna. I kao što kaže Leon Glembay, iako je nož skriven, krv i dalje kaplje po našim glavama. Tim više što su pod krinkom nacionalizma u delikt prvobitne akumulacija uvučene mase. I kao što se u kući Glembayevih to klanje svodilo na legendu, o kojoj se ne govori, tako se i danas ne govori o progonu Srba u Hrvatskoj, ili se taj govor svodi na izmišljotinu antinacionalinih elemenata te se uglavnom prešućuje. Ono što je tužno jest da je glembajevski kompleks i dalje aktualan u Hrvatskoj.
Naime ova balkanska priča samo potvrđuje poznatu činjenicu da su religiozni objekt (bog), i religiozno otuđenje najočitija metafora misterije kapitala. Jer nije se devedesetih rađala nikakva Hrvatska, koja je nesumnjivo postojala, već kapitalizam u Hrvatskoj. Bajka o drevnim državama samo je dokaz da ni političari, a ni povjesničari u ovim krajevima nikada nisu shvatili razliku između povijesti i mitologije. Riječ država kao što je poznato, upotrebljava se kao prijevod za talijansku riječ “Stato”, koja nastaje s Machiavellijem i prije njega nema joj ni traga. Grčki polis, rimska res publica, imperij, srednjovjekovna komuna, i moderna država nisu ni konceptualno ni faktički jedno te isto. Kao što je napisao Hobsbwam – povjesničari su za nacionaliste, može se dodati osobito u ovim krajevima, isto ono što su uzgajivači maka za narkomane.
Većina onoga što se zbivalo od 1990. do 1999., pa dijelom i danas, samo je posljedica logike prema kojoj je plebiscitarni nacionalizam izraz demokratičnosti jednog naroda. Hrvatski i srpski nacionalizam dva su naličja iste priče, stoga nije čudno da je Tuđman za svoje ludosti imao odličan povod u srpskom nacionalizmu, koji je Miloševiću služio da održi vlast i opljačka narod. Ako je pitanje harmoniziranja interesa osnovno pitanje političkog djelovanja, evidentno je da je već tada bio određen dobar dio zbivanja koji i danas živimo.