Obilježavanje sjećanja na žrtve Holokausta nerijetko je povod diplomatskih svađa. Ovaj su tjedan oči svjetske, pa i domaće javnosti bile uperene u poljsko-izraelski spor oko uređivanja poljskog zakona koji predviđa zatvorsku kaznu do tri godine svima koji “javno i protivno činjenicama, poljskom narodu i poljskoj državi pripisuju odgovornost ili suodgovornost za nacističke zločine, počinjene za vrijeme Trećeg Reicha, ili za ostala kriminalna dijela koja predstavljaju zločine protiv mira, čovječnosti ili ratne zločine, a čime se umanjuje odgovornost stvarnih počinitelja”. Poljskoj je vladi to i način da se obračuna s činjenicom da su na njenom teritoriju postavljani nacistički logori pa pod svaku cijenu želi zabraniti izraz “poljski logori smrti”, koji je, usput, sama raširila. Prošle je subote, prilikom proslave 73. godišnjice oslobođenja logora Auschwitza, izraelska veleposlanica u svom pripremljenom govoru izjavila da su “svi u Izraelu revoltirani tom viješću”. I mnogi drugi kritičari upozoravaju da bi taj zakon mogao biti prepreka historiografskim raspravama, naštetiti slobodi izražavanja i dovesti do negiranja Holokausta.
Međutim, ideja o zakonom zaštićenoj poljskoj nedužnosti nije novost. Još 2006., za vrijeme prve vlade konzervativnog PiS-a (2005.–2007.), donesen je zakon prema kojemu: “Onaj tko javno optužuje poljski narod za sudjelovanje, organiziranje ili odgovornost za komunističke ili nacističke zločine, kaznit će se zatvorom do tri godine”. Zakon je u poljskoj javnosti bio poznat pod imenom “Lex Gross”, prema američkom povjesničaru i sociologu poljsko-židovskog podrijetla Janu Tomaszu Grossu, koji je 2000. objavio kontroverznu knjigu “Susjedi: Povijest uništenja židovskog gradića” gdje opisuje pokolj Židova u istočnopoljskom gradiću Jedwabneu 1941. godine koji su izvršili njihovi poljski sugrađani. Dvije godine nakon donošenja zakona, 2008., poljski ga je Ustavni sud proglasio nevažećim jer krši odredbe Ustava. Sada se pokušava slično, donošenjem amandmana na zakon o IPN-u, “Institutu nacionalnog pamćenja – Komisiji za procesuiranje zločina protiv poljskog naroda”.
Pored toga, poljska je vlada već mnogo truda uložila u mistificirajuće veličanje poljske povijesne žrtve. Spomenuti Institut, osnovan 1998., najveća je “naučno-istraživačka i arhivistička” ustanova u Poljskoj, a sada je u potpunosti pod kontrolom PiS-ove vlade. Kroz široku mrežu podružnica po cijeloj zemlji, intenzivnu izdavačku i istraživačku djelatnost brine se da sve poljske kulturne i obrazovne institucije ne narušavaju vladinu viziju poljske povijesti. Mrlje iz povijesti Drugog svjetskog rata pokušavaju zasjeniti isticanjem poljske žrtve ili izmišljanjem heroja pa su tako u središtu IPN-ovih “znanstvenih” interesa Katynske žrtve i “Ukleti ratnici” (poslijeratni antikomunistički “partizani”). Dok vladajući obećaju da povijesna struka neće biti pogođena novim zakonom, njezin je rad ionako već uvelike određen državnom politikom povijesti. S obzirom na ogromne materijalne, financijske i kadrovske resurse kojima raspolaže dotični Institut, dominacija njegove povijesne perspektive zajamčena je i bez zastrašivanja trogodišnjim zatvorskim kaznama.