Nasilje nad ženama na Kosovu: žrtve bez sigurnosti

Foto: AFP / Armend Nimani

Početkom godine, objavljeno je da se skloništa za žrtve obiteljskog nasilja na Kosovu zatvaraju zbog nedostatka sredstava. Skandal je u međuvremenu otvorio i druga pitanja vezana uz sigurnost žena i problem rodnog nasilja u toj zemlji.

Proteklih nekoliko mjeseci, problem nasilja nad ženama dobio je nešto veću globalnu pozornost, a odjeci toga čuli su se i na Kosovu gdje je nedavno najveća opozicijska stranka obećala staviti pitanje rodne jednakosti u centar svojeg programa. Riječ je o problemu doslovno u cijelom svijetu, koji ne predstavlja samo kršenje ženskih prava, već i važno javnozdravstveno pitanje. U mnogim dijelovima svijeta preko 10% žena redovito trpi nasilje od svog životnog partnera, a ta se brojka u ponegdje penje i do preko polovice. Pod pojmom nasilja nad ženama kriju se različite stvari od silovanja, sakaćenja, ozljeđivanja, raznih oblika spolnog zlostavljanja do ubojstava. U tom je smislu jasno da svaka borba protiv ovog općeg fenomena mora uključivati dugotrajno iskorijenjivanje društvene podrške ili prihvaćanja nasilja usmjerenog protiv žena.

No da je riječ o društvenom, a ne individualnom problemu jasno pokazuju karakteristike tog nasilja: ono se povećava tijekom vremena i uslijed zlouporabe alkohola, počinitelji su češće poznate osobe nego stranci, a pritom nije riječ o osobama koje bi se mogle smatrati mentalno bolesnima. Prihvaćanje muškog nasilja nad ženama povezano je uz ideje muške dominacije ili pak slavljenje muške agresivnosti. Sve ove vrijednosti izrazito su prisutne na Kosovu, pa ne čudi da se zemlja nosi s vrlo ozbiljnim problemom nasilja nad ženama. Prema posljednjim istraživanjima, više od 40% Kosovarki u nekom trenutku života doživjelo je nasilje u obitelji. To je fenomen koji prelazi klasne granice i događa se u svim društvenim slojevima. No jasno je kako su siromašnije žrtve znatno slabije zaštićene i u tom smislu trebaju posebnu pomoć, osobito u pogledu skloništa za žene žrtve nasilja.

Začarani krug

Izvještaji o “ljudskom razvoju” na Kosovu pokazuju jasnu vezu između siromaštva, diskriminacije i nasilja koju doživljavaju invalidi, manjine i žene na selu. No također je jasno i kako je nasilje zapravo jedan od faktora koji povećava siromaštvo žena, jer ih tjera u daljnju egzistencijalnu nesigurnost. Na primjeru drugih zemalja, već je ranije dokazano kako ovisnost žena o partneru kao izvoru prihoda povećava njihovu izloženost nasilju, pa nasilje, siromaštvo i ovisnost žena čine elemente svojevrsnog začaranog kruga. Nevoljkost žena da napuste zlostavljača, koja se često opisuje kulturnim i običajnim terminima, tako je zapravo snažnije povezana s njihovom nemogućnošću izbora zbog egzistencijalne ugroženosti. Da stvar bude gora, djeca koja odrastaju u nasilnoj obitelji izložena su većoj vjerojatnosti da i sama u odrasloj dobi postanu ili zlostavljači ili žrtve.

Postojanje skloništa za žrtve je neizostavni element borbe protiv nasilja nad ženama. No upravo te institucije su u posljednje vrijeme ozbiljno ugrožene na Kosovu. Početkom godine, lokalni su mediji objavili kako su skloništa diljem zemlje počela zatvarati svoja vrata jer im nisu isplaćena državna sredstva. Zatvaranje je trebalo trajati “samo” dva mjeseca na početku godine, no pritisak javnosti ipak je prisilio ministra rada i socijalne skrbi Skendera Reçicu da neuvjerljivo demantira postojanje problem sa skloništima. “Nemam nikakvih informacija da su skloništa zatvorena […] Postoji određena odgoda s dodjeljivanjem sredstava, ali to ne znači da neće raditi, barem koliko ja znam.” U međuvremenu je Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OSCE) upozorila vladu da prestankom financiranja krši međunarodne sporazume.

Tek prvi korak

To doduše nije prvi skandal s kosovskim “sigurnim kućama”. Prije pet godina, tri djevojke koje su ranije pobjegle od kuće zbog zlostavljanja koje su trpjele od svojih očeva, a koje su bile smještene u jednoj “sigurnoj kući”, morale su pobjeći i iz tog skloništa. Iako svi detalji nisu poznati, slučaj je pokazao kako su skloništa i sama – kako su ih mediji nazvali – “nesigurne kuće”. No u nedostatku boljih opcija, prošle se godine 88 djevojaka prijavilo u isto sklonište. Tijekom proteklih petnaestak godina, u njemu je bilo smješteno sedamstotinjak žena i gotovo četiristo djece, a više od polovice ih je iz ruralnih područja. No problem je i što ne postoji nikakav mehanizam sustavnog praćenja toga što se dogodi sa žrtvama nakon što pod bilo kojim okolnostima napuste skloništa. Tako je uprava spomenute “sigurne kuće” potvrdila da su se zbog štednje neke žene vratile obiteljima, ali i da ne zna u kakvim uvjetima sada žive.

Čini se gotovo nevjerojatnim da, u situaciji u kojoj je očito da su postojeći programi pomoći žrtvama daleko od adekvatnih, vlada propušta financirati čak i osnovno – skloništa za žrtve. “Propustom u budžetiranju” doveden je u pitanje sam opstanak postojećih institucija, da uopće i ne spominjemo to da se ne ulaže gotovo ništa u obrazovanje žrtava (i njihove djece) o rodno temeljenom nasilju ili u njihovu trajniju rehabilitaciju u društvo. Ako tražimo pozitivnu stranu priče, zatvaranje vrata skloništa naišlo je na toliko opravdanih kritika da se vlada osjećala obaveznom da na izvanrednoj sjednici dodijeli potrebna sredstva za “sigurne kuće”. Riječ je o standardnom krpanju problema u trenutku kada je on medijski vidljiv, ali čak i to daje neku nadu da će o ovom problemu biti lakše raspravljati u budućnosti.