Deklaracija o zaštiti srpskog jezika i kulture završena je i spremna za potpisivanje i usvajanje, izjavio je početkom ovog tjedna generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković, dodavši da je riječ “o aktu koji Srbima treba da omogući ono što je normalno za svaki narod u Evropi i svetu, koji treba da zaštiti obeležje srpskog identiteta a to su srpski jezik i ćirilično pismo.”
Gostujući na RTS-u Selaković je kazao da će Deklaracija biti Aneks Sporazuma o specijalnim i paralelnim odnosima, a “biće fokusiran samo na jedno pitanje, a to je pitanje očuvanja obeležja srpskog nacionalnog identiteta srpskog jezika i ćiriličnog pisma”. On smatra da su srpski identitet, jezik i kultura [u regiji] ugroženi te se radi o njihovom opstanku, jer “kad nema jezika, nema ni naroda”.
Međutim, na planeti postoji zaista ogroman niz primjera koji pokazuju upravo suprotno. Ne samo što postoje jezici i narodi bez nacionalnih država (kurdski, baskijski, katalonski, mayanski, kašmirski, tamilski, ujgurski, zulu, škotski, velški, rohingya, čečenski, tuareški, inuitski, itd), već postoje i nacionalne države sa svojim jezikom, ali bez službenog jezika, npr. Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Američke Države itd… No, osim toga, postoje i nacije koje dijele svoj jezični identitet s drugim nacijama: engleski jezik van britanskog otočja, arapski, španjolski u Južnoj i Srednjoj Americi, njemački u Austriji, francuski i nizozemski u Belgiji, francuski u afričkim zemljama itd.
Ideja jezika kao nužnog obilježja nacionalne države i obratno, nije ni lingvističko ni sociološko načelo, već ono koje postoji samo i jedino u okvirima nacionalističkih politika, i kao takvo treba da bude prevladano.
Koliko je teško, ako ne i nemoguće, normativnim dokumentima, ili načelnim deklaracijama strogo ograničiti smjer daljnjeg razvoja nekog jezika, a s obzirom na granice nacionalnih država ne dokazuju samo primjeri poput Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. ili tuđmanovske novokovanice s početka devedesetih, koje u hrvatskom, srećom nikad nisu zaživjele, pa ni prošlogodišnja Deklaracija o zajedničkom jeziku. Usprkos deklaracijama o identitetu i jeziku i ratu među dvama narodima, hrvatski i srpski uopće se ne razvijaju u toliko različitim smjerovima koliko bi se razvijali da je jezik potpuno podložan političkoj manipulaciji, najučestaliji primjeri za ovo su (ideološke) promjene poput: ‘potres’ u ‘zemljotres’ koje postoje u obe inačice BHS jezika, kao i ‘milicija’ u ‘policija’, itd….
Priloge tezi o izlišnosti političkih dokumenata o jeziku uopće ne trebamo tražiti van Selakovićeg nastupa na RTS-u koji je svoj nastup zaključio rečenicom: “Navikli smo da neko nešto kritikuje a da tekst nisu videli. Hajde da vidimo tekst pa da vidimo šta će se delati.” Glagol “delati” zapravo se ne koristi u govornom srpskom jeziku, već je u njega, posredstvom Selakovića, mogao u upotrebu ući ili preko makedonskoga ili, što je posebno smiješno, preko hrvatskog. Popularni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić brendirao se kajkavskom frazom “idemo delati”. Radi se o frazi koja nije izvorna za štokavski kontekst zagrebačkog gradonačelnika već mu je poslužila kako bi pokazao svoju naturaliziranost u gradu čiji je gradonačelnik. Tako je Selaković iskoristivši isti glagol u kontekstu kojem inače ne pripada postigao upravo suprotan performativni učinak, negirao je političke dosege deklaracije za koju je još kazao da “neće biti mrtvo slovo na papiru”.