Klimatska pravda na skandinavski način

Foto: AFP / Barents Secretariat / Jonas Karlsbakk / Norveške brodice na Barentsovovom moru
Foto: AFP / Barents Secretariat / Jonas Karlsbakk / Norveške brodice na Barentsovovom moru

Sud u Oslu nedavno je presudio da se pravo na zdrav okoliš, zagarantirano člankom 122. norveškog Ustava, ne odnosi na izvoz nafte i plina. U praksi, ta presuda znači da su se norveški sudovi proglasili nadležnima samo za emisije stakleničkih plinova koje nastaju u norveškom teritoriju te da ova zemlja može kontrolirati samo takve emisije.

Radi se o pravosudnoj potvrdi prakse koju skandinavske zemlje već dulje vremena primjenjuju preseljenjem prljavih industrija u Afriku i pročišćenjem zraka u vlastitoj zemlji. Da bi potom za tako očišćen zrak bile nagrađene subvencijama za ugljikove bodove, kitile se etiketama zelenih ekonomija i istovremeno potpuno prale ruke od odgovornosti za činjenicu da zapravo uopće nisu reducirale emisiju stakleničkih plinova u atmosferu već su je samo izmjestile izvan vlastitih nacionalnih granica. Pritom ih ne smeta ni očita i neadresirana proturječnost da se smatraju nadležnima za izdavanje koncesija za ekstrakciju nafte i plina, ali ne i za stakleničke posljedice tih radnji.

Ovo je jedan od najtransparentnijih primjera koji su nam dostupni za ilustraciju sistemske kontradikcije kapitalističke nacionalne države u kontekstu klimatskih promjena, a koja se skriva iza svog tobože nepristranog i nezavisnog pravosudnog sustava. Tri velika zelena NGO-a – Greenpeace, Nature te Youth and the Grandparents Campaign for Climate (Kampanja djedova, baka i mladeži za spas klime) podigla su tužbu pred sudom u Oslu s ciljem da spriječe izdavanje dozvola naftnim kompanijama za bušotine u Barentsovom moru, a uz argumentaciju da su nova bušenja izravno u suprotnosti s ciljevima Pariškog sporazuma i s pravom Norvežana na zdrav okoliš. Sudu su ujedno predali i peticiju s pola milijuna potpisa protiv izdavanja dozvola za bušotine. Dok se glasovi 9,5 posto norveške populacije možda važe za stvaranje mišljenja u parlamentu, to očito nije dovoljno da ih i pravosudni sustav ozbiljno shvati.

Umjesto toga, sud je potvrdio raniju odluku o dodjeli dozvola za bušotine 13 kompanija poput Chevrona, CoconoPhilippsa, Lukoila, Statoila i sl. uz argumentaciju da se izdavanje dozvola u Barentsovom moru ne kosi s norveškim Ustavom.

Norveška naftna produkcija pala je na pola 2000. godine. Naftne kompanije, čini se, počele su gubiti interes za eksploataciju u tom dijelu svijeta, pa Norveškoj prijeti pad prihoda od nafte i plina, što pak održava životni standard i ogromni javni sektor. Suprotna bi sudska odluka tako uzrokovala pad socijalnog standarda u toj zemlji nenavikloj na socijalne nemire. Norveška je najveći proizvođač nafte u Zapadnoj Europi i 7 najveći izvoznik stakleničkih plinova na svijetu. Negativni utjecaj ove zemlje na klimatske promjene, usprkos čistoj industriji i zelenoj ekonomiji, ogroman je.

Nemar nacionalnih država za globalni klimatski sustav i budućnost Zemlje ne sastoji se tek od neprihvatljivih i dugoročno loših sudskih odluka pravosudnog sustava osmišljenog tako da preferira interese vladajućih klasa. Već u tome što su ovakve odluke tek indikator nesposobnosti kapitalističke nacionalne države da planski promišlja organizaciju društva i da donosi dugoročno korisne socijalne planove. Takav plan podrazumijevao bi razvoj takvih “čistih industrija” te “zelenih ekonomija”, kao i “ekonomija znanja” koje ne uzrokuju pad socijalnog standarda. Razvoj ovih floskula u njihovo društveno ostvarenje u sukobu je dakako s profitnim interesom. Stoga na ovome primjeru još jednom vidimo da kapitalističko društvo u sukobu između profitnog interesa i klimatske pravde bira profitni interes. Čak i kad se radi o tobože moralno neupitnim zemljama koje iz balkanske perspektive često djeluju “uređeno”. No, ta se uređenost bazira na ogromnim naftnim prihodima i na korist jedne nacije, a na globalnu štetu.