politika
tema

Ana Brnabić – neoliberalni algoritam pod zastavom boje duge

Foto: AFP / Emmanuel Dunand

Vučićev izbor Ane Brnabić za premijerku Republike Srbije na Zapadu je ostao zabilježen kao prvo imenovanje homoseksualne osobe na važnu izvršnu funkciju u zemlji. U sjeni toga ostala su brojna pitanja vezana uz stvarno stanje ljudskih i manjinskih prava u zemlji. No zapostavljena su i ona pitanja koja bi se inače prva postavljala, poput uvjeta pod kojima je Brnabić dobila novo radno mjesto, te njezina politička orijentacija. 

Na oglodanim tranzicionim pustopoljinama srpskog društva zdrobljene solidarnosti i hiperkorumpiranog političkog sistema, neoliberalna ideja – svakog dana u svakom pogledu – sve više napreduje. Štaviše, čiste analitičke duše može se reći da je u prodaji magle o slobodnoj tržnici i superiornosti privatne svojine, hegemoni režim u Srbiji efikasniji i pravoverniji od onih iz evro-atlantskog kapitalističkog jezgra. Upravo se u Srbiji u poslednjih nekoliko godina mogu naći neki od najbezobzirnijih sprovodioca neoliberalne operacije i dilera najfinijeg neoliberalnog ideološkog opijuma – i to u samom srcu vlasti.

Naime, Aleksandra Vučića, koji je, izvršivši iznuđenu rokadu, iz tvrdokorne premijerske stolice uskočio u ležerniju predsedničku fotelju, “zamenila” je apsolutna međunarodna politička senzacija – Ana Brnabić, prva srpska premijerka i LGBT premijerka. Izborom Ane Brnabić za predsednicu Vlade svetski mediji istopili su se u pohvali progresivnosti, dok se Srbija okićena zastavom dugine boje našla u laskavom društvu sa Islandom, Irskom, Belgijom i Luksemburgom.

Ipak, svetski mediji nisu primetili da se izborom Ane Brnabić za predsednicu Vlade parlamentarni demokratski sistem Srbije još jednom izvio kao žalosna vrba, jer je težište moći otpuzalo za Vučićem u predsedničke dvore na Andrićevom vencu. Nisu se pretrgli ni da uvide da je izbor lezbejke za premijerku samo gorki smokvin list za poslovični nemar države prema zaštiti ljudskih i svih manjinskih prava, a taman posla da precizno definišu pod kojim ugovor(e)nim uslovima je Brnabić unapređena na novo radno mesto.

Kaljenje Ane Brnabić

“Ana Brnabić, koja će biti ministarka države uprave i lokalne samouprave, pripadnik je gej populacije. Ona je toliko fina i ljupka, rekla mi je: ‘Predsedniče, ako vam to smeta, sigurna sam da će o tome sada da govore…’ a ja sam odgovorio: Ne, mene zanima samo tvoj rezultat, a znam koliko si stručna i vredna”, izjavio je Vučić u avgustu 2016, premijerno otkrivajući javnosti seksualni identitet svoje buduće lojalne partnerice i, time, nepogrešivo ocrtao konture odnosa moći njihove buduće saradnje.

Postavivši ovog leta “apolitičnu” ekspertkinju i lezbejku za premijerku, koja nije članica ni njegove ni bilo koje druge stranke, Vučić je sebi napravio idealan štit prema opoziciji, neutralisao potencijalnu konkurenciju unutar stranke i, ušavši u fotofiniš demontaže socijalne države, položio poslednju poklon-orhideju na groblju kapitalističke tranzicije. O tome zašto je Ana Brnabić izabrana za šeficu Vlade najbolji govori njen CV, a ako vam on izgleda kao da je ispao iz programa za obuku stečajnih upravnika na post-socijalističkoj periferiji ili oglasa za enterpeneur coach-a malim i srednjim preduzećima – to je zato što i jeste.

Naime, srpska premijerka je rođena u septembru 1975. godine u Beogradu, gde je završila Petu gimnaziju. S obzirom da potiče iz dobrostojeće jugoslovenske porodice nakon srednje škole odlazi na studije u Sjedinjene Američke Države gde 1998. godine završava studije poslovne administracije na Mičigenskom Univerzitetu Nortvud koji kao utemeljitelja svoje filozofije ističe, ni manje ni više nego – neoliberalnog gurua Miltona Fridmana. Logično, nakon što naučiš kolika je važnost ideja “individualne moralne odgovornosti, privatne svojine, slobodnog tržišta i oslanjanja na samog sebe“, sledeći korak je da se obučiš da tu “istinu” i prodaš, zbog čega Brnabić odlazi u Englesku gde na Hul univerzitetu završava master marketinga.

Posle faksa sledi praksa, Brnabić se vraća u Srbiju krajem 2001. i već nakon nekoliko meseci dobija posao u USAID-u, američkoj agenciji za međunarodni razvoj koja svoje delovanje neironično opisuje kao “rad na okončanju ekstremnog globalnog siromaštva”. Brnabić u “filantropskom” USAID-u ostaje do 2011.godine kada prelazi u američku kompaniju za izgradnju vetroparkova Continental Wind Serbia, gde dve godine kasnije postaje i direktorka. Brnabić te 2013. postaje i potpredsednica Upravnog odbora USAID-ovog projekta – Nacionalne alijanse za lokalni ekonomski razvoj (NALED), a tri godine kasnije i predsednica ove javno-privatne organizacije koja kao svoj vrhovni cilj postavlja poboljšanje – a čega drugog nego – poslovnog ambijenta.

“Reketom” do ministarke

Uglavnom oblikujući legislativu Srbije iza NGO zastora, Brnabić pod reflektore javnosti dolazi tek krajem 2015. tokom afere “Reketiranje”. Tada je prvo premijer Vučić optužio firmu Continental Wind Serbia (CWS), čija je Brnabić u to vreme direktorka, da reketira Vladu i da je prilikom njegove posete Vašingtonu ta američka kompanija organizovala proteste zbog toga što ne može da gradi vetroparkove u Srbiji. Međutim, nekoliko dana kasnije pojavljuje se kontraoptužba da u stvari Vučićev kum i direktor državnog preduzeća Elektromreže Srbije (EMS) Nikola Petrović, reketira CWS tražeći dva miliona evra kako bi se njihova investicija realizovala.

Ipak, nakon vrućih medijskih polemika, čudnovatih pisama američkih senatora i optužbi opozicije za prisluškivanje, direktorka CWS-a je na ovu aferu odlučno stavila tačku – i time najavila svoj novi poslovni angažman. Naime, na konferenciji za novinare koju je održala zajedno sa optuženim kumom Petrovićem, Brnabić je izjavila da nije bilo nikakvog reketa i da je nesporazum nastao oko tumačenja zakona. Da, rekla je i da je to jutro podnela ostavku na mesto direktorke CWS-a, jer je suprotno većini u rukovodstvu firme, smatrala da treba da izađe u javnost i objasni celu situaciju. Sledeće godine imenovana je za ministarku državne uprave i lokalne samouprave, i postala Vučićev najbliži saradnik u sprovođenju famozne “racionalizacije” u javnom sektoru.

Delivery unit kao simbol post-demokratskog kapitalizma

Pre čitave priče o “reketiranju”, Ana Brnabić je u medijima pominjana kao šefica delivery unit-a, svojevrsnog super-tehnokratskog krovnog tela u Vladi koje bi kontrolisalo rad ministarstava i bilo zaduženo za brzo isporučivanje rezultata tadašnjem premijeru Vučiću. Međutim, iako koncept delivery unit-a tada (zvanično) nije zaživeo, postavljanjem Brnabić na premijersko mesto sama Vlada Srbije je postala delivery unit sadašnjeg predsednika Aleksandra Vučića.

Napustivši formalno najmoćniju poziciju u izvršnoj vlasti, Vučić nije mogao a da se ne zaigra, već je predlažući Brnabić za mandatarku sugerisao i da će nova Vlada ipak imati dva premijera: Ona će se baviti ekonomijom, a ministar spoljnih poslova, Ivica Dačić, politikom. Neformalno uvodeći model “dvoglave” Vlade, Vučić je Brnabić ostavio da radi ono što zna najbolje: razbija socijalnu državu, služi interesima krupnog kapitala i, naravno, recituje pesmice iz neoliberalnog katehizisa.

Ipak, model “dva premijera” ne treba shvatiti kao potcenjivanje Ane Brnabić, već kao konačno ogoljavanje neoliberalnog koncepta politike. Naime, upravo Brnabić kao “ekonomski” premijer obavlja suštinski posao “namenjen” jednoj Vladi na kapitalističkoj (polu)periferiji. Kvazi-politička uloga Ivice Dačića zapravo je samo fasada i svojevrsno političko pozorište koje služi za bacanje prašine u oči građanima. Ironično, sam Dačić kao da svojim redovnim zabavljačko-šarlatanskim nastupima pred svetskim moćnicima suptilno javnosti pokušava da sugeriše da je politika odavno simulacija, a narodni suverenitet samo konceptualna šargarepa za održavanje legitimiteta vlasti.

Kako Ana Brnabić eksplicitno kaže, Vlada i državni službenici treba da služe “građanima i privrednicima”. Ovom nespretnom formulacijom – koja neodoljivo podseća na onu čuvenu Margaret Tačer o društvu – srpska premijerka je nesvesno demistifikovala koncept liberalne građanske države i, uvođenjem “privrednika” kao jednog od nosioca narodnog suvereniteta, osvetlila sadržaj tajno aneksiranog društvenog ugovora u eri neoliberalnog kapitalizma – ugovora na čijem dnu čuče naši sitni falsifikovani potpisi.

Štrajk kao klip u točkovima “napredne” Srbije

Brnabićkin anti-društveni koncept najbolje osećaju (i osećaće) oni kojih u njenoj post-građanskoj koncepciji nema – radnici. Prikladno, Brnabić se na početku svog mandata susrela upravo sa serijom tvrdoglavih radničkih štrajkova i protesta – u Goši, Gorenju, MBA Ratko Mitrović i, najvažnije, Fijatu. Kako je to izaslanica krupnog kapitala rešila? Pa, u skladu sa koncepcijom. Radnicima Goše je cinično rekla da država malo šta može da uradi jer je u pitanju “privatna firma”, žmureći na činjenicu da slovački vlasnik godinama krši zakon time što nije isplaćivao porez državi, a radnicima plate i doprinose.

Štrajk u Fijatu, jedan od najznačajnih u poslednjih nekoliko godina, uzimajući u obzir da je Fijat najveći srpski izvoznik kao i da je država vlasnik trećine preduzeća, uznemirio je Vladu toliko da se ona prvih deset dana štrajka branila gromoglasnim ćutanjem. No, kada su stvari počele da izmiču kontroli, radnici su od premijerke dobili standardnu bukvicu o tome da se insistiranjem na štrajku ponašaju neodgovorno i teraju strane investitore. Ona je, pokušavajući da okrene javno mnjenje protiv radnika Fijata, otišla toliko daleko da je izjavila da povećanje plata njima ne bi bilo “fer prema ostalim radnicima u Srbiji”.

Ipak, nakon nekoliko nedelja štrajka, žestokim medijskim pritiskom, spinovima o selidbi Fijata iz zemlje, ali i potkupljivanjem sindikalnih lidera, Brnabić je uspela da prekine štrajk “posredujući” u ime države između štrajkačkog odbora i rukovodstva italijanske firme. Suštinski, Brnabić je bila samo Fijatovo istureno odeljenje za gušenje “ofanzivne” radničke pobune. Postignuti dogovor je predstavila kao kompromis, iako su se radnici prevareni sindikalnom vrhuškom praktično odrekli i minimuma svojih zahteva.

No, u Brnabićkinoj viziji radnici su samo resurs, a nakon pokretanja vladinog novog “pilot projekta” moraće dvaput da razmisle i pre nego što odu na bolovanje. Sa jasnom spoznajom da je kapitalistička sreća veća što su prava radnika manja, Vlada Srbije je u oktobru ove godine, po direktnom zahtevu kineskog ambasadora i kineskog investitora, najavila da će se kontrola bolovanja u fabrikama u čitavoj zemlji pooštriti zbog toga što radnici u velikoj meri lažiraju bolovanja što – pogađate “argument” – tera mnoge investitore iz zemlje. Svakako, šefica Vlade mora biti svesna da će upravo ovakav nadzakonski položaj stranih investitora naterati mnoge radnike da odu iz zemlje. Ali to nju previše ne tangira, pa ona se i zalaže za slobodu kretanja kapitala, usluga, robe i – robova.

Uterivačica preduzetničkih duhova

Srpska premijerka, nalik svom mentoru Vučiću, pored toga što radi poput nekakvog korporativnog Alije Sirotanovića, vrši i važnu ideološko-propagandnu ulogu. U ekspozeu nove Vlade ona je najveći akcenat stavila na obrazovanje i digitalizaciju, dok su kroz predloge svih najavljenih vladinih zakonskih akata provejavali etika kompeticije i zloduh preduzetništva.

“Negovaćemo preduzetnički duh kod mladih…Ono je više od nastavnog predmeta, preduzetništvo je stav, način i odnos prema životu…Naglašavam da je preduzetnička kompetencija prepoznata kao jedna od osam veština neophodnih za život i rad u društvu znanja, karakterističnom za 21. vek”, solila je Brnabić krajem juna u svom ekspozeu pred uspavanim poslanicima.

Samo tri meseca kasnije, uprkos žestokim otporima opozicije i stručne javnosti, Skupština Srbije je usvojila set zakona u obrazovanju. Donet je dugo najavljivani zakon o dualnom obrazovanju srednjim stručnim školama po kom će đaci-radnici biti plaćeni tek 70 odsto od minimalca, neće imati prava na sindikalno organizovanje, a neće biti ni pod kišobranom radnopravnih zakona – sve po meri periferije, a suprotno od uzora u Austriji i Nemačkoj. U paru sa dualnim, usvojen je i Zakon o visokom obrazovanju koji zakucava poslednji ekser u kovčeg autonomije Univerziteta, dodatno instrumentalizuje znanje konvertujući ga u robu, ali i predviđa formiranje Saveta poslodavaca na svakoj visokoškolskoj ustanovi. Ovim reformama se, zadovoljno trljajući ruke, raduju revizori sa Zapada, dok Srbija zauzvrat dobija dve vrste mladih obrazovanih po (industrijskoj) meri: Slaboplaćene udarnike na visokointenzivnim repetitivnim poslovima i studente skrojene po neoliberalnom algoritmu – poput Ane Brnabić. U oba slučaja (ne)uspeh je zagarantovan.

Ana (ni)je tu

Identitetska levica začeta u veselim šezdesetim prošlog veka, uz kasniju kolaboraciju trećeputaške socijaldemokratije, odigrala je značajnu maskirnu ulogu u eri neoliberalne hegemonije gurajući klasno pitanje u prašnjavi podrum (post)istorije. Međutim, nakon poslednje ekonomske krize i rotacije na vodećim političko-ekonomskim pozicijama neoliberalnih perjanica svih mogućih identitetskih “boja”, emancipatornost identitetskih pokreta bez uzimanja u obzir svesti o klasi i ekonomske determinisanosti društva – može se tumačiti samo kao naivnost ili loša namera.

O tome svedoči i srpska LGBT premijerka kojoj se jedina “naprednost” može pronaći u imenu stranke čiju Vladu, igrom slučaja, vodi. Dolaskom “proevropljanke” Brnabić, liberalna inteligencija u Srbiji je očekivala promenu nabolje makar na polju ličnih prava i sloboda, uz “progresivniji” odnos prema medijima, ali i ratnoj prošlosti Srbije. Međutim, u samo nekoliko meseci premijerka Srbije je demonstrirala potpunu neosetljivost i malodušnost prema svim ovim pitanjima, praveći kiks za kiksom idući sa jedne na drugu konferenciju za štampu.

Prvo je krajnje populistički izjavila da Srbija “nije homofobna balkanska zemlja”, jer tobože u njoj živi 26 nacionalnih manjina i etničkih grupa, zanemarujući sva relevantna istraživanja o toj temi, ali i svakodnevnu borbu pripadnika/ca LGBT populacije. Na kritike o angažovanju osuđenog ratnog zločinca generala Vladimira Lazarevića kao predavača na beogradskoj Vojnoj akademiji, Brnabić je uzvratila spin-udarcem izjavivši da je to samo “kap u moru” onoga što se dešava u regionu.

“Ne bih otvarala Pandorinu kutiju toga šta se sve dešava u regionu i na kojim su pozicijama sve ljudi koji su odgovarali ili su osuđeni ili nisu osuđeni zato što su svi svedoci mrtvi. Imate žrtve srpske nacionalnosti gde nikad niko nije odgovarao i za koje niko nikad nije kriv, kao da su se oni sami pobili. Hajde mi svi da se okrenemo današnjici. Hajde da se okrenemo i da pitamo gde je to što su neki drugi trebali da urade”, izjavila je Brnabić, a kao da je izjavio Vučić, Dačić ili, ne daj bože, Vulin.

Kada je reč o kritikama o manjku slobode medija u Srbiji, srpska premijerka to “razume kao dinamiku”, a na pitanje da li je pritisak na medije kada vladajuća stranka novinara danima naziva narkomanom zbog kritičkog teksta o ministru Vulinu, hladnokrvno odgovara da to nju ne dotiče, jer je njoj “okej i ovako i onako”, kao i da joj je “svejedno” šta god istraga o Vulinu pokazala “dok god Vlada ima rezultate”. Na prošlogodišnjoj Paradi ponosa pojavio se i transparent “Ana je tu” kao pokazatelj da se LGBT premijerka pojavila kao podrška marginalizovanima i diskriminisanima. Međutim, da li je Ana stvarno tu?

Proteklih 150 dana Anine Vlade pokazuje da Anin seksualni identitet ne igra nikakvu ulogu u njenom premijerovanju sem što služi kao privid progresivnosti režima Aleksandra Vučića, ali i vetar u leđa nacionalističkoj opoziciji koju aktuelni srpski predsednik može nemilice da koristi za strašenje stabilofilskog Zapada. Ana Brnabić, vršeći transformaciju Srbije po uzusima Vašingtonskog konsenzusa, kao pripadnica (trans)nacionalne menadžerske klase ni ne oseća da radi išta pogrešno, jer radi baš onako kako je “obučena”. Kao patološki homo economicus, ona je otelotvorenje neoliberalnog poretka u kom je ekonomija u potpunosti prekrila političko. U njenoj viziji sveta nema mesta za radnike, siromašne, slabe, ponižene – bez obzira na njihov seksualni izbor. U njenom svetu postoje samo jaki, uspešni, investitori, preduzetnici – bez obzira na njihov seksualni izbor. Jer sve dok ima “rezultate” – Ani je svejedno. A hteli to priznati ili ne, rezultate ima – i jako su loši po “pacijenta”. Mozaikom zakona u obrazovanju, javnom sektoru i radnom pravu, prividno protivrečni neoliberalni duo – Vučić & Brnabić – završava poslednju fazu tranzicije Srbije u globalni neoliberalni poredak, i to po onim najstrožim kriterijumima. Srbija je sa njima – da parafraziramo uglednog gospodina Hajeka – na dobrom “putu u ropstvo”. A činjenica da i Vučić i Brnabić imaju legitimitet u imaginariju (neo)liberalnog poretka samo je razlog više da se taj poredak zbaci.