Gotovo i da nema teme u hrvatskom političkom životu u posljednje vrijeme koja nije obilježena dimenzijom demografskog alarma. Bilo da je posrijedi vlast koja svaki svoj potez reklamira kao mjeru protiv iseljavanja mladih, bilo da je riječ o oporbi koja svaku kritiku vladajućih završava ukazivanjem na egzodus sa slavonskih i drugih kolodvora. Cijeli bi se taj igrokaz dao prikladno svesti pod onu “psi laju, karavane prolaze”.
No, to što političari nemaju prikladnog odgovora na migracijske nedaće, ne znači da problem nije akutan. Upravo to što političkim dužnosnicima na raspolaganju nije nikakav relevantan odgovor govori o dubini problema. Ne zato što oskudijevamo političkim snagama s jasnom i preciznom vizijom, već zato što smo se odavno lišili sredstava i kapaciteta kojima bi mogli utjecati na nepovoljne ekonomske trendove. Jedino što smo imali na raspolaganju, to smo učinili, ma što govorili dežurni libertarijanci. Kao što je ljetos priopćio guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić: smanjili smo plaće, povećali produktivnost, fleksibilizirali tržište rada, postali konkurentni, ali radnika više nema.
Povijesna uloga izmiče
A nema ni dovoljno stranih investicija, dugo smatranih rješenjem za sve naše probleme. Mnogi će, naravno, pokazati prstom na državu i uhljebe koji navodno koče investicije, a i usput tjeraju radnike u inozemstvo. No ta perspektiva nema odgovor na jednostavno pitanje: a zašto nije bilo prepreka investicijama u trgovini, telekomunikacijama ili bankarstvu? Nije bilo jer su stranom kapitalu te investicije bile profitabilne zbog specifičnosti sektora. I dok su radnici čekali nove investicije, a investitori da se dovoljno snize porezi i plaće, otvorile su se granice i europska tržišta rada. I radnici su otišli i odlaze.
Krajnji rezultat tog “vaganja snaga” između rada i kapitala prikladno ocrtava krvnu sliku hrvatske ekonomije. Kako navodi tportal, ukupan iznos izravnih stranih ulaganja u Hrvatsku 2016. godine iznosio je 1,7 milijarde eura, dok je ukupan iznos radničkih doznaka iz inozemstva u istoj godini dosegnuo 1,36 milijardi kuna. S tim da su prethodne godine doznake nadmašivale investicije i da se računaju samo one prispjele preko bankovnih računa, a ne mogu se znati svote predane “na ruke”. Ako ništa, tim doznakama održavamo razinu potrošnje koja BDP drži na donekle prihvatljivoj razini.
Da rezimiramo, strukturna zavisnost kapitala i rada je jasna, ne mogu jedno bez drugoga: ako neće Muhamed brdu… Samo što u tom procesu nalaženja nekim realnim državama i navodnim višestoljetnim snatrenjima koja su im prethodila sve više izmiče priželjkivana povijesna uloga.