Pernar: ludilo antipolitičke autentičnosti

Foto: Facebook
Foto: Facebook

Jedan od najizraženijih globalnih političkih procesa proteklih godina rastuće je nepovjerenje u institucije i politički sustav, koje ipak rijetko nalazi suvisle izraze. Regija nije pošteđena ovih tendencija, a kao jedan od njezinih reprezentativnih primjera nameće se Ivan Pernar iz hrvatske parlamentarne stranke Živi zid.

Nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, najaktivniji i najzanimljiviji akter postao je novi saborski zastupnik Ivan Pernar. Unatoč tomu, analize njegovog uspona i popularnosti su rijetke, a medijska cenzura oko njega i Živog zida skoro sveobuhvatna (iako nije uvijek bilo tako). Unatoč tome, prošlotjedna anketa Ipsosa i Nove TV pokazuje da je Živi zid iznenađujuće skočio na treće mjesto, odmah iza dvije najveće stranke. Ovotjedna anketa agencije Promocije plus pozicionira Živi zid (7,5 posto) na četvrto mjesto iza HDZ-a (31,3), SDP-a (22,9) i MOST-a (8,7 posto), a sam Pernar preskočio je po popularnosti Davora Bernardića (SDP), navodno čelnika najveće opozicijske stranke. Teško je reći kojoj anketi treba vjerovati, ali Živi zid se sve više profilira kao vrlo izgledna treća opcija, dok Pernarova popularnost raste.

Takav politički razvoj mogao bi uvelike zakomplicirati situaciju nakon sljedećih parlamentarnih izbora. Zato nije neobično da se povodom ovih anketa javio i dugovječni HDZ-ov spletkar, siva eminencija koja u suton života povlači konce iz pozadine, krojeći buduću HDZ-ovu taktiku u zakulisnim dvorskim intrigama. U vjernoj kopiji Erdoğanovog antidemokratskog obračuna s opozicijom, Vladmir Šeks izrazio je tobožnju zabrinutost za stabilnost političkog sustava i predložio podizanje izbornog praga na sedam posto te povećavanje broja zastupnika u sredinama (Dalmacija i Slavonija) gdje još uvijek čvrsto vlada HDZ.

U ovim povezanim sličicama političkog mozaika, na jednoj strani otkriva nam se dakle uspon stranke što je žestoko ušla u obračun s političkim establišmentom, a na drugoj otvoreni zahtjev za što većim isključivanjem širokih slojeva iz demokratskog procesa.

Pernarovi počeci

Najzaslužniji za trenutnu popularnost Živog zida nedvojbeno je Ivan Pernar. U svojim živopisnim i borbenim parlamentarnim nastupima uspio je zagrabiti u sve dublji bunar rastućeg nezadovoljstva društvenom stvarnošću i profilirati se kao akter oštro suprotstavljen vladajućem HDZ-ovom establišmentu. No radi jasnoće pregleda i razumijevanja trenutne popularnosti možda je ipak bolje kronološki rekonstruirati njegovu političku prisutnost. Potkraj februara 2011. godine, u vrijeme kada je ekonomska kriza već uočljivo izjedala društvenu koheziju, a drugi se HDZ-ov mandat bližio kraju, u Zagrebu izbijaju prosvjedi u kojima Pernar izranja u prvi plan. Njegova spremnost da se baci pod štitove interventne policije, pa ga u medijski ekscesnom momentu odnesu u maricu, brzo ga je gurnula u središte zbivanja.

Same prosvjedne šetnje započele su euforično, odlaskom pred središnjice HDZ-a i SDP-a, skidanjem i paljenjem stranačkih zastava, kao i zastave Europske unije. Svakih nekoliko dana u Zagrebu se okupljalo između nekoliko stotina i nekoliko hiljada demonstranata, političkih uvjerenja širom ideološkog spektra, ali s centralnim zahtjevom rušenja HDZ-ove vlasti i raspisivanja prijevremenih izbora. Mediji Pernara (kao samozvanog lidera tog širokog prosvjednog pokreta) nisu štedjeli i brzo su ga otpisali kao nesuvislog i narcisoidnog egzibicionistu isključivo željnog medijske pozornosti. Premda ne daleko od istine, ovaj fokus na pojedinca i njegova diskvalifikacija su situaciju protiv koje se prosvjedovalo ostavili izvan fokusa. Pernar je pola godine kasnije pokušao iskoristiti medijsku prepoznatljivost, pa je u kasnu jesen 2011. izašao na parlamentarne izbore sa strankom Savez za promjene koja je na razini cijele zemlje skupila oko 14 hiljada glasova i skoro u svim izbornim jedinicama ostala ispod jedan posto.

Sljedeće godine grupa mlađih ljudi oko Pernara formira udrugu Živi zid. Cilj im je formalno zaustaviti deložiranje ljudi iz ovršenih domova. Time svjesno i strateški odlučuju adresirati neke od ključnih problema o kojim političke elite izbjegavaju govoriti, a još manje se njima baviti, poput rastućeg broja građana s blokiranim računima (oko 330 hiljada), povećanog broja ovrha te naposljetku deložacija. Spremnost da postave svoja tijela između interventnih policajaca i izgubljenih domova, snime mučne scene policijske brutalnosti i prokažu surovost sistema u kojem banke hladno ovršavaju neplaćene kreditne rate, nerijetko ih je guralo među udarne vijesti internetskih portala. Tiskani i elektronički korporativni mediji, više ovisniji o reklamama iz bankarskog sektora, pridavali su puno manje pažnje, tek i eventualno na razini kratke vijesti.

No na razini poruke odaslane sa samih poprišta sukoba vladala je opća konfuzija i posvemašnji manjak suvislosti. Borbu protiv deložacija uokvirili su kroz uvjerenje da je hitno potrebna reforma monetarnog i financijskog sustava koji je neodrživ i poguban dok god je “novac dug, centralna banka mjenjačnica, a valutna klauzula pljačka”. Ove nejasne i apstraktne poruke, provučene kroz dualističku metafiziku demonskih bankarskih elita i poštenog malog čovjeka, ostale su do danas temelj njihovog političkog programa. Pernar ih papagajski ponavlja skoro u svakoj prilici, malo shvaćajući da grebe po površini nečeg što uopće ne razumije. Ali njegova autentična i iskrena ambicija da na deložacijama “objasni” monetarni sustav proizvela je zato koreografije i stilske ekspresije fascinantnije od bilo čega što danas može proizvesti suvremeni hrvatski teatar.

Politički proboj

Usprkos svim sukobima s policijom i mučnim momentima privođenja, Pernar i Živi zid i dalje su ostajali izolirani, tapkajući po nevidljivom rubu političkog spektra, posve izvan interesa mainstream elektroničkih medija. Situacija se promijenila krajem 2014. godine, kada je Savez za promjene preimenovan u Živi zid, a njihov član Ivan Vilibor Sinčić krenuo u skupljanje potpisa za predsjedničku kandidaturu. Iako su u tom trenutku djelovali već skoro tri godine, potpisi nisu dolazili glatko, ali onog trenutka kada je Sinčić postao kandidat, dobili su i željeni prostor na nacionalnim televizijama. Svjestan medijske slike o sebi, Pernar se povukao u drugi plan, prepustivši Sinčiću svjetla političke pozornice.

Predsjednički izbori sa svega četvero kandidata Sinčiću su otvorili dovoljno medijskog prostora da progovori o dužničkoj ovisnosti i sveprisutnoj korupciji. Svoje protukandidate nije štedio, prozivajući ih je za kompromitirane politike odgovorne za krizu, neimaštinu i deložacije. Premda komunikacijski kolebljiv i nesnalažljv u zadanom medijskom formatu, Sinčić je mobilizirao protestno nezadovoljstvo političkim sustavom, osvojio 16,5 posto glasova (293 hiljade) i profilirao se kao novi vođa Živog zida.

Zanimljivo je primijetiti kako je – iako je Živi zid skoro tri godine djelovao nastojeći zaustaviti deložacije – taj rad imao relativno vrlo ograničen politički odjek, što je bilo vidljivo u problemima sa prikupljanjem potpisa. Razlozi su vjerojatno u nedostatku jasne organizacijske strukture, ad-hoc karakteru, nejasnoj artikulaciji i političkoj i medijskoj izoliranosti. No sama je ta borba Sinčićevoj antipolitičkoj kampanji dala legitimitet autentičnog protivnika suprotstavljenog korumpiranoj vlasti. Njihova borba za zaštitu domova potvrđena je na taj način retroaktivno, dakle tek u trenutku kad je u institucionalnoj sferi aktivirao antipolitičke reflekse. Sama borba nije donijela sve ove izborne glasove, ali je osigurala vjerodostojnost u političkom nastupu.

S medijskom vidljivosti i imidžem jedine antipolitičke opcije, popularnost Živog zida počela je rasti. Na parlamentarnim izborima održanim u jesen 2015. godine osvojili su blizu sto hiljada glasova, ali samo su u jednoj izbornoj jedinici uspjeli preći prag, dobivši jednog zastupnika. Bio je to upravo Sinčić. Ubrzo se ipak ukazala nova prilika. Tada izglasana vlada potrajala je samo pola godine, a Sinčić se nije skoro uopće isticao nastupima u Saboru. U jesen 2016. raspisani su novi izbori, a Živi zid ih je dočekao u općem rasulu. Eskalirali su unutarstranački obračuni, a liste za izbore morali su sastavljati u koaliciji sa strankama prevrtljivaca i oportunista jer ih sami nisu mogli popuniti.

“Delegati Sotone”

Koalicija Živog zida na izborima 2016. godine osvojila je oko 120 hiljada glasova i osam pralmentarnih mandata, prešavši prag u isto toliko izbornih jedinica. No spomenuti prevrtljivci iz koalicije su u predvidljivom scenariju brzo pretrčali onome tko je nudio više, pa je od osam zastupnika koalicije Živi zid završio sa trojicom (Pernar, Sinčić, Bunjac).

Već u prvom svom nastupu prilikom izglasavanja povjerenja novoj vladi Pernar je konačno došao na svoje: napokon je pred sobom imao centralnu političku arenu, medijski nezaobilaznu, gdje je došao “spreman govoriti istinu najviše razine” i opozvati korumpirani politički establišment. I doista, nije ih štedio. Vladu je optužio da su marionete Europske unije i NATO-a, pobrojao zločine ovih organizacija, a onda ih povezao sa razorenim socijalnim stanjem u zemlji. U idućim tjednima, voditelji parlamentarnih sjednica našli su se na sto muka s Peranrom, bez jasne taktike kako se postaviti. Odgovarali su u pravilu represijom: opomenama i oduzimanjem riječi jer se ne drži teme i “narušava dignitet Sabora” (vjerojatno najučestalija izgovorena fraza). Samo je bilo pitanje vremena kada će cijela stvar eskalirati. Nakon jedne od svađa, predsjedavajući ga je izbacio sa sjednice, Pernar je odbio izaći, a potom je uslijedio šou sa saborskom stražom koja ga iznosi iz dvorane. U HDZ-u su ubrzo shvatili da tom taktikom najviše štete nanose sami sebi, pa je forsiranje sukoba uglavnom prestalo i prešlo se na taktiku ignoriranja.

Konflikt sa HDZ-ovim zastupnicima ne bi trebao iznenaditi, jer upravo je ta stranka, opisana kao ogromna korupcijska hobotnica koja je omotala čitavo društvo, glavna meta Pernarovih govora. To su zapravo njegovi najbolji nastupi i postaju posebno efektni kada HDZ povezuje sa uništenom ekonomijom i katastrofalnim socijalnim posljedicama. No ti govori nerijetko igraju na ranije spomenuti okvir metafizike dobra i zla, vjerno prenesen ravno iz teorija zavjera i udžbenika antisemitizma. U manihejskoj crno-bijeloj naraciji, na jednoj strani se nalazi paklena bankarska masonerija otjelovljena u SAD-u, Europskoj uniji i NATO-u, koja vlast zadržava kreditnim novcem (“novac je dug”) i medijskom lobotomijom. Na drugoj su strani pošteni, ali porobljeni narodi, od kojih je ruski na čelu s Putinom jedan od onih koji pruža otpor.

Pernar je na ovaj način u središte pažnje postavio pojedine teme o kojima se malo ili uopće ne raspravlja (siromaštvo, novac, dugovi, vanjska politika, medijska cenzura…), i to rječnikom oslobođenim okoštalog i licemjernog birokratskog žargona. Problem je samo što njihov sadržaj naivno uobličen u iracionalnim, predpolitičkim terminima borbe dobra i zla, jednostavnim formulama koje ne pomažu ni razumijevanju stvarnosti ni njezinoj promjeni. Kada napada najvećeg ovršitelja u državi, njegov fokus je na njegovom članstvu u masonskoj loži (“delegat sotone koji dolazi iz pakla i koje je prodao dušu vragu…”), a ne na činjenici da se radi od jednom od krupnih kapitalista koji provodi ovrhe jer na njima zarađuje, a ne zato jer je prodao dušu vragu.

No da bi zauzeo taj stav Pernar bi morao odbaciti predpolitički dualizam i pozabaviti se samim kapitalizmom, što on i njegova stranka odbijaju. Sinčić je to jasno izrazio u jednom od intervjua: “Mi u Živom zidu jako cijenimo privatnu inicijativu i poštujemo privatno vlasništvo. Protiv kapitalista koji stvaraju nove vrijednosti nemamo ama baš ništa i striktno ih odvajamo od bankara koje uglavnom smatramo društvenim štetočinama.” No pričati o novcu nemoguće je bez priče o kapitalizmu. Postojeći kreditni sustav nije moguće odvojiti od kapitalističkog sustava jer je njegov sastavni dio i omogućuje ekspanziju i reprodukciju kapitala. Ne postoji zlo bankarstvo i dobra “realna ekonomija”. Radi se o dijelovima istog sustava. U skladu sa slikom svijeta kojim vladaju sile dobra i zla, Pernar preuzima pozu proroka i dobrog duha naroda, pa u propovjedničkom zanosu citira Novi zavjet i evocira epizode s farizejima da bi progovorio o farizejima oko sebe, političarima što jedno misle, a drugo govore.

Za njega politika nije ništa drukčija od kazališta. Zato Pernar svojim nastupom nastoji pokazati da je i parlament pozornica, fikcija i prevara. Poput djeteta on se poigrava sa zastupnicima u parlamentu i provocira ih, nastojeći ukazati na njihov nesposobnost samostalnog mišljenja i bespogovorne podređenosti političkim centrima. On poziva široke mase da prestanu vjerovati ovim ljudima, da shvate kako je politički život obična simulacija, da prestanu vjerovati u laž jer je samo tako moguće mijenjati stvarnost. U jednom od svojih Facebook statusa Pernar zapisuje: “Politika je karneval, jedan veliki cirkus, a političari glumci koji samo odrađuju zadanu ulogu. Ja sam jedan od rijetkih koji ima svoje ja i koji je glumac samo za vrijeme karnevala, a ne cijelu godinu. Nisam na koncu niti na daljinski upravljač i zato sam im trn u oku.”

Antipolitička autentičnost

Pernar svoju viziju stvarnosti komunicira izravno, otvoreno i autentično. No njegov uspjeh ne proizlazi iz navedenih ideoloških konfuznih stavova, već se čini da je popularan primarno zato jer zaziva otpor postojećem političkom poretku i postojećem društvenom stanju. Takvo se objašnjenje moglo čuti u nizu poziva koje je dobio tokom intervjua na Studentskom radiju nakon što ga je saborska straža iznijela iz parlamenta. Skoro svaki poziv imao je isti sadržaj: ne slažem se s mnogim tvojim stavovima, ali drago mi je da si u Saboru i dereš HDZ.

Objektivne društvene okolnosti stvorile su Pernara, a on ih je maestralno iskoristio. Njegovu popularnost treba vidjeti iz kuta devastirane društvene svakodnevice i historijskog trenutka obilježenog raširenom obespravljenošću, siromaštvom i jeftinom radnom snagom, ovrhama i deložacijama, opustošenim regijama, raširenom nemoći pred birokratskim aparatom, korumpiranim institucijama, ravnodušnim političkim elitama, sveopćom šutnjom i malograđanskim strahom, noćnim morama prošlosti i blokiranoj budućnost. U toj močvari u kojoj se svakodnevno valjamo ne bi trebalo iznenaditi da je Pernarova pojava izazvala osvježenje i mobilizirala antipolitički refleks, pa čak i usprkos njegovim stavovima s kojima se mnogi neće složiti. Odgovor na pitanje o razlozima njegovog uspjeha ne leži u nekakvoj sklonosti “populizmu”, već u otvaranju oči za stvarnost.

Ono što osigurava vjerodostojnost njegovom odbacivanju čitavog političkog establišmenta sadržano je u autentičnosti onog što radi. Pernar se ne boji izgubiti dignitet u borbi za ono u što vjeruje. Na ulici su ga pljuvali, gađali čašama i napadali, no to ga nije nimalo pokolebalo već samo motiviralo da nastavi još ustrajnije. U jednom od svojih Facebook statusa zapisuje: “Najveći strah koji kontrolira ljude jest onaj: ‘što će drugi misliti o meni’. Sve što je dovoljno da sustav ima potpunu kontrolu nad društvom, nisu zatvori i policija, nego ljudi koji će svojim bližnjima nametati vrijednosni sustav nametnut s vrha piramide moći.”

Mediji vs. Pernar

Reakcija medija (i velikih i malih) na Pernarov ulazak u parlament i njegove govore započela je kanonadom promašenog ismijavanja i prvoloptaških diskreditacija. No to je samo sveprisutni simptom nemogućnosti domaćeg novinarstva da kritički postavlja pitanja te elitističkog prezira prema pojavama koje ne dolaze iz političkog centra. Već u prvom velikom intervjuu na N1, novinar Petar Štefanić započinje razgovor opisivanjem kako stvari u Živom zidu “više liče na Jerry Springer show nego na klasičnu politiku.” Živi zid sigurno nije centar političke suvislosti, ali u usporedbi s “klasičnom politikom” neusporedivo je bezazlenija pojava. Ta politika na koju aludira Štefanić prostor je kojim hodaju ratni zločinci, obiteljski nasilnici, utajivači poreza, a o četama klasično-političkih oportunista i karijerista da i ne govorimo. No to samo pokazuje koliko smo navikli da taj politički talog uzimamo zdravo za gotovo i još da mu se pokoravamo. Utoliko nam Pernar svojim prisustvom doista razobličuje određene aspekte politike i medija.

Istovremeno je Ante Tomić u kolumni u Jutarnjem listu demonstrirao svoje uobičajeno nerazumijevanje s ciljem da malo oraspoloži skandalizirani malograđanski sloj: “Sve dalje što ćemo gledati od Živog zida je freak show, uvrnuti cirkus s kepecima, gutačima mačeva, bradatim ženama, ljudima od gume i, najgorima od svih, hrvatskim dance zvijezdama.” Možemo još spomenuti i Slobodana Prosperova Novaka, konzervativca iz akademskog polja, koji je u emisiji Pola ure kulture zažalio za vremenom dok se u parlamentu govorio latinski jer je to bilo doba kada nije svatko mogao biti zastupnik: “Ivan Kukuljević Sakcinski ukinuo je latinski, a da nije, Pernar bi previjao neke starce u njemačkim bolnicama i mi bi bili riješeni ovog problema.”

Svjestan da ne postoji loša reklama, Pernar se nije dao pokolebati medijskom hajkom: “Oni to ne shvaćaju, ali kada bi pratili dinamiku rasta moje Facebook stranice shvatili bi da je to dio moje strategije. Zato sam zahvalan svim medijima koji me napadaju i molim ih da nastave s tim punom parom.” Naime, Pernarova popularnost puno duguje i vještom baratanju društvenim mrežama. Nakon neuspjelog pokušaja da ga diskreditiraju i utišaju, svi mainstream mediji ubrzo su se okrenuli HDZ-ovoj parlamentarnoj taktici: ignoriranju. U uvjetima isprva neprijateljskih medija, a potom izolacijom iz političkih debata, Pernar je spretno svoj Facebook pretvorio u vlastiti medij koji “podržava” 217 hiljada ljudi.

Na toj stranici nailazimo na različite medijske žanrove kojima se obraća publici: najveću popularnost imaju video sadržaji koji bilježe njegove nastupe u parlamentu (pojedini klipovi imaju i preko 200 hiljada pregleda), intervjue ili monologe na različite teme. Tu su i svojevrsna pisma čitatelja: poruke podrške, bijesa i razočaranja koje mu privatno šalju različiti ljudi, a on ih dijeli s javnosti bez otkrivanja identiteta pošiljatelja. U ovim se porukama nerijetko može primijetiti jasan antipolitički stav, izražen gnjevom prema postojećem establišmentu. Zatim su tu i statusi koji se tiču tema od privatnog života te političke refleksije. Pernar nedvojbeno uživa u pozornosti koju dobiva i onome što radi sve do razine nepodnošljive narcisoidnosti.

U konačnici, korporativni i državni mediji rast njegove popularnosti ne mogu zaustaviti, iako on u njima gotovo uopće ne postoji, kao što ne postoje ni vijesti o deložacijama. Primjerice, o dvije prošlotjedne deložacije samo je HRT u regionalnoj panorami donio kratku vijest o jednoj, dok ostali mediji nisu prenijeli ni to. Ako mediji i novinari ne mogu, ne žele ili ne smiju govoriti i svjedočiti o najsumornijim i najočajnijim socijalnim pejzažima, onda se ne smiju ni čuditi rastu Pernarove popularnosti.

Antipolitika kao globalna pojava?

U svojem posthumno objavljenom djelu Ruling the Void (Vladanje prazninom), politolog Peter Mair piše o kraju stranačke demokracije. Istražujući političku situaciju u nizu zemalja Europske unije, Mair na temelju podataka o izlaznosti birača, nestanka lojalnosti tradicionalnim političkim strankama, sve manjem članstvu u strankama i sindikatima te sve većoj nepredvidljivosti i promjenjivosti glasovanja donosi zaključak o nezaustavljivom procesu odvajanja ljudi od politike. Većina ljudi u društvu više ne vjeruje političkim strankama (i to s dobrim razlogom), uključenost u politiku opada, a birači u sve manjem broju izlaze na izbore. Iako je ekonomska kriza 2008/9. ubrzala ovaj trend, taj se proces odvija duže vrijeme.

Pojedini teoretičari, poput australskih marksista Tada Tietzea i Jamesa Robertsona, ovaj proces opisuju konceptom antipolitike. Antipolitika je obilježena odvojenošću širokih slojeva od političkih procesa, nestankom društvenih baza na koje su oslonjene tradicionalne stranke, nepovjerenjom prema institucijama te otvorenim neprijateljstvom i prezirom prema političarima. Bijes ne iskazuju samo gubitnici ekonomskih procesa nego i sve širi dijelovi srednje klase koja sustav više ne smatra funkcionalnim i smislenim. Takva situacija može eskalirati prosvjedima i političkom krizom, ali nema izgleda za razrješenje ako se ne pojavi organizirano vodstvo. Istovremeno se pojavljuju politički akteri iz cijeloga ideološkog spektra, koji nastoje iskoristiti ove okolnosti za ostvarivanje vlastitog političkog programa.

Na antipolitičkoj kampanji svoj projekt temeljio je Donald Trump, kao što je i Brexit upravo rezultat takvog raspoloženja. Na antipolitici zasniva se uspon Beppea Grilla i njegovog pokreta Pet zvijezda u Italiji. Predsjednička kampanja “Ljubiše Preletačevića Belog” u Srbiji također je u svojim performansima bila čvrsto oslonjena na odbacivanje političkog establišmenta. Sa lijevog političkog spektra, na antipolitiku su se jednim dijelom oslanjali i Sirizina kampanja, kao i uspon Podemosa.

Ivan Pernar i Živi zid vjerno odražavaju ove primjere, štoviše eksplicitno se pozivaju na talijanski pokret Pet zvijezda. Njihova spremnost da mobiliziraju antipolitičko raspoloženje temelj je njihovog političkog uspjeha. Odlučnost da se sukobe sa establišmentom čine ih privlačnim svim onima koji su bijesni na politički poredak. Konfuzni koktel ideoloških pozicija u cijeloj priči ostaje sekundaran (što ne znači da nije problematičan), nešto na što simpatizeri manje obraćaju pozornost, svojevrsni dodatak na antipolitičku kampanju. To ne znači da se Pernar ne može ideološki profilirati, već da iz njegovih teorija nećemo razumjeti ni njegov uspjeh ni rast popularnosti Živog zida. Upravo je odvojenost od određene socijalne baze i izbjegavanje jasnih ideoloških stavova ono što Pernaru omogućuje da bude efikasniji u svojem antipolitičkom nastupu. Može zagrabiti u nezadovoljstvo cijelog političkog speketra.

Možda se to još ne vidi na površini, ali hrvatski politički sustav ulazi u razdoblje potpunog rasula. Potpora HDZ-u još je uvijek najkonzistentnija iako broj njegovih glasača opada, SDP tek korak dijeli od kompletnog raspada, a na zadnjim izborima glasovalo je tek malo više od 50 posto birača. Pernar i Živi zid zagrabili su u rezervoar golemog bijesa i nezadovoljstva i njihova potpora lako bi mogla nastaviti rasti. Vladimir Šeks već planira odgovor u obliku autoritarnijeg političkog režima, nešto što je već postala realnost niza europskih zemalja.

No ostaje pitanje gdje je treća opcija, odnosno zahtjev za radikalnom demokratizacijom političkih, ekonomskih i kulturnih procesa i institucija, jasno artikulirani otpor kapitalizmu u svim njegovim manifestacijama i izmještenjima. Antipolitičke opcije privremeno su rješenje, provizorno stanje koje ne može razriješiti postojeće kontradikcije kapitalizma i čija vlast u provođenju promjena neće biti ništa efikasnija od tradicionalnih stranka. Jedina alternativa oduvijek je bila poznata, ali već predugo ovijena dimnom prašinom i sveopćom bukom. No kada glasovi utihnu, a oblak prašine raspline, stvarnost se može materijalizirati ili u društvu prožetom uništenjem i nasiljem ili društvu slobodnih i jednakih ljudi, barbarizmu ili socijalizmu.