Izrazito uvrijeđenim tonom oglasio se srpski predsjednik Aleksandar Vučić na temu afere o “pranju para” tijekom svoje predsjedničke kampanje ranije ove godine, upitavši novinare “kako ih nije sramota” i odbacivši time navode BIRN-a i sumnje Agencije za borbu protiv korupcije. Vučić je kazao kako SNS plaća sve obaveze i ima čiste pare s računa države. No, čiste pare s računa države ne znači da su i čiste pare koje su SNS-u pristigle putem donacija.
Ostajući u ugodnoj ulozi samopripisane moralne vertikale, ovoga puta, njegova je taktika savršeno prozirna i jednako neučinkovita. Usprkos čvrstim podacima kojima raspolaže BIRN – o tome da je čak 6.789 ljudi SNS-u pojedinačno doniralo točno 40.000 dinara (335 eura), Vučić izjavljuje kako je tek jedna žena donirala 19.000 dinara, što je prvi put kazao tijekom predsjedničke kampanje. No, tek negacija nije dovoljna, da bi se tema zaspinala potrebno je naći još pokojeg krivca, pa Vučić indignirano proziva one koji se bave SNS-ovim financijama, dok ignoriraju “druge koji dobijaju milione za kampanju od tajkuna” i pitao “odakle se finansiraju kampanje onih čije stranke još ni ne postoje”. Neovisno o imaginarnim opasnim drugima koje Vučić optužuje, i njihovim navodnim milijunima, valja još jednom napomenuti da je Vučić na predsjedničku kampanju potrošio 6,5 milijuna eura, dok je zbroj budžeta svih ostalih kandidata iznosio 4,3 milijuna eura.
Kad kaže da se novinari bave s 19.000 dinara donacija SNS-u on ignorira činjenice, poput one da je trećina sredstava koje je potrošio na kampanju, oko dva milijuna eura, prikupljeno donacijama. Pritom nam svima daje udžbeničku lekciju iz obmane javnosti jer se novinari bave upravo milijunima, i pravilima financiranja kampanja, a ne kakvom pojedinom donacijom. Vučić time pokušava sugerirati da se protiv njega vodi lov na vještice.
Mediji o Vučiću
Vučićeve kontradikcije ipak ne smetaju baš pretjerano jednom dijelu srpskih medija, npr. televizijama, pa tako vijesti o BIRN-ovim dobro argumentiranim tvrdnjama nije moguće pronaći u dijelu mejnstrima. Prema istraživanju informativnih emisija na RTS-u, Pinku, O2, Prvoj, Hepi, i N1 televizijama koje je proveo Biro za društvena istraživanja (BIRODI), predsjednik Vučić četiri je puta prisutniji u javnosti nego premijerka Ana Brnabić. Zoran Gavrilović, istraživač BIRODI-ja kazao je kako “ovakvi mediji ne štite interes građana već onih koji ih plaćaju, a to je vlast“.
Premijerka Ana Brnabić, kadar u koju Vučić ima toliko povjerenja da joj je prepustio premijersku stolicu, i sama se požalila medijima na negativan publicitet koji SNS prati u tjednicima. No, kako pokazuje BIRODI, 60 posto stanovnika Srbije informira se putem televizija gdje je diskurs o Vučiću pozitivan u omjeru 4:1, dok se putem tjednika “informira statistička greška”. Istina je dakle ponovno suprotna od onoga što SNS tvrdi. A ovakav medijski disblanas, osim što nam govori mnogo o strukturi medijskog polja u Srbiji, npr. da Vučić ima kontrolu nad televizijama, ali nema nad tjednicima i da se javnost informira putem televizija, a ne interneta ili tiskanih medija, objašnjava nam i zašto Vučić uporno pobjeđuje na izborima: sredstava ima više od svih ostalih zajedno i kontrolira televizije gdje se o njemu u pravilu govori pozitivno. Stoga si može priuštiti nesuvisle indignacije u televizijskim nastupima, jer o drugoj strani priče, ovoj koju čitate po portalima, veliki dio glasača u Srbiji neće biti informiran.