Prema nedavnim najavama albanskih distributera benzina, cijene goriva u toj zemlji mogle bi snažno porasti. Do poskupljenja bi trebalo doći nakon vladine prijetnje da će ukinuti dozvolu za rad onim benzinskim crpkama koje ne plaćaju predviđene takse, što se, prema pisanjima medija, zapravo odnosi na većinu pumpi u zemlji. Vlada tim potezom nastoji naplatiti nedavno uvećanu rentu, kako bi regulirala sektor. No distributeri su taj dodatni trošak odlučiti pokriti preko leđa potrošača, a povećanje cijena goriva bi se (prema poznatom mehanizmu) trebalo preliti i na gotovo svu ostalu robu, što cijelu stvar pretvara u politički problem. Priča ne bi bila ništa neobično da Albanci već ne plaćaju najviši cijenu goriva na kontinentu, višu i od one u zemljama poput Njemačke i Francuske.
Dodatni paradoks je to da je Albanija zemlja s najvećim kopnenim rezervama nafte u Europi. Zbog neuspješnih koncesija i privatizacija, nafta se više ne rafinira u zemlji, pa se umjesto toga uvozi izrazito skup benzin. Njegova cijena, međutim, nije nikakva garancija kvalitete. Dapače, prema novinarskom istraživanju provedenom ove godine, albanski je benzin uvjerljivo najlošiji u regiji i distributeri zapravo često prodaju mješavine benzina i kerozina, sirove nafte ili drugih jeftinijih sredstava. Ništa od toga ne sprečava distributere da za visoke cijene optužuju gramzivu državu i njezine poreze i namete. I to unatoč tome što je djelatnost preprodaje goriva jedna od najprofitabilnijih, a procijenjeni prošlogodišnji prihodi penju se na preko milijardu eura.
Pokušaji države da naplati takse propisane zakonom naišli su na povremeno bijesne reakcije javnosti koja je svjesna lančane reakcije do koje dolazi nakon poskupljenja cijene goriva. Dugogodišnje “liberalizacijske” politike i lijevih i desnih vlada, koje su državnu intervenciju predstavljale kao vječnu prepreku “razvoju gospodarstva”, sada su državi onemogućile čak i da regulira sektor o kojem toliko ovisi standard stanovništva, kao i njegovo zdravlje i sigurnost.