Jedna na tri žene u Europi pretrpjela je fizičko, psihološko ili seksualno nasilje. U kulturnom uzoru Francuskoj, svaka tri dana jednu ženu ubije njezin partner. Fizičke nesigurnost, nejednaki položaj na tržištu rada, zadiranje u osobne – seksualne i reproduktivne slobode – njihovo negiranje i ukidanje usluga korisnih ženama, poput sigurnog i zakonski dostupnog abortusa, proglašeni su nedopuštenima u Istanbulskoj konvenciji, odnosno Konvenciji Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji koju je u utorak 12. septembra, napokon izglasao i Europski parlament. Konvencija je prvotno potpisana u Istanbulu 2011. godine na inicijativu Vijeća Europe. Samoj Europskoj uniji trebalo je 6 godina da postane potpisnicom dokumenta i uputi ga na ratifikaciju u nacionalne parlamente. A pritom se radi o dokumentu koji izravno utječe na ekonomsku, seksualnu, obiteljsku i socijalnu kvalitetu života 51 posto stanovništva Unije. Da je EU ranije potpisala Istanbulsku konvenciju možda bi i regresivni trend zabrana pobačaja bilo lakše sprečavati.
Na slično upozoravaju i zastupnici crveno-zelene koalicije u EU parlamentu GUE / NGL koji smatraju da ratifikacija konvencije nije dovoljna, te da ovaj dokument dug više od 100 stranica, treba što prije pretvoriti u direktivu Europske komisije te najavljuju daljnje napore u tom smjeru. Da bi mogli u tome i uspjeti govori i činjenica da je Konvencija glatko izglasana sa 489 glasova za, 114 protiv i 69 suzdržanih. Od hrvatskih parlamentaraca samo su dvije najekstremnije članice, za koje bi se moglo reći da ne znaju razdvojiti više bitno od manje bitnoga, glasale protiv, uz uobičajene argumente “rodne ideologije”, “ograničavanja života” itd. Radikalnim desničarima u argumentaciji prepunoj lažnog morala i nadrimoralne vertikale posebno smetaju termini “sigurnog i zakonskog pobačaja” korišteni u Konvenciji. No, ovaj dokument ne staje tu, već eksplicitno ističe da su osporavanje i “zabrane koje se tiču seksualnog i reproduktivnog zdravlja, prava i usluga, uključujući i siguran i zakonski abortus oblici nasilja nad ženama i djevojčicama”.
Nadriargumenti desničara
Konvencija je toliko zdravorazumska i u skladu s “vremenom” i “civilizacijskim dosezima” da se pokušaji radikalnih desničara da temu izokrenu i prikažu kao regresivnu gotovo i ne mogu uzeti za ozbiljno. Tako najkonzervativnije moguće stavove pokušavaju legitimirati usvajajući formalni legalistički diskurs pomiješan sa vrijednosnim stavovima ubačenima na mjesta na kojima bi inače trebao stajati pravi argument. Naprimjer: “Europski parlament ne libi se izlaziti izvan okvira nadležnosti Europske unije i narušavati princip supsidijarnosti”; iza čega slijedi zaključak da Parlament provodi ni više ni manje nego “reketarenje država članica”; što je “prijetnja demokraciji u Europi”. Kao prvo, načelo supsidijarnosti kaže da se zakonodavni akti donose na razini Europske unije samo ako se isti cilj ne može na učinkovitiji način ostvariti donošenjem akata na nacionalnoj ili lokalnoj razini. U ovom slučaju, dosljedno zahtijevanje provedbe ovog načela može se primijeniti na bilo što: od zahtjeva za izlaskom iz Ženevskih konvencija, konvencija o pravima djeteta do argumenta protiv Europola ili bilo koje druge zajedničke institucije – bilo koja država naime, sposobna je bilo koju vlastitu funkciju načelno organizirati na nacionalnoj razini: od abortusa do valute. Dakle, zazivanje načela supsidijarnosti iako možda autorima ovog nadriargumenta djeluje izrazito domišljato posebno upakirati u legalistički diskurs zapravo ne funkcionira ni na jednoj razini.
Druga, ozbiljnija, no jednako suluda, i neodrživa optužba je ona da EU provodi reketarenje država članica. Reket označava ekonomsku djelatnost vezanu uz organizirani kriminal, odnosno pružanje određenih ilegalnih usluga. Ako ovaj argument izvedemo do krajnjih posljedica, to bi značilo da jedino demokratsko tijelo EU – parlament – prisiljava svojih 27 članica + 1 članicu na kriminalne radnje. Pretpostavimo u najboljoj namjeri da se iza ovoga krije pokušaj tumačenja da bi Konvencija natjerala zemlje poput Poljske, Irske i Malte da legaliziraju trenutno ilegalni pobačaj. U nekonzistentnoj logici desničara optužba za reketarenje mogla imati smisla samo ako parlament ‘ucijeni’ ove zemlje da legaliziraju pobačaj. No, pobačaj ni sad nije kriminaliziran – on je samo nedostupan. A u lobističko, političko, diplomatskom svijetu bilo koje lobiranje, za bilo koje pravilo, svi koji se s njim ne slažu mogli bi, po ovoj logici, nazvati reketarenjem neovisno o kriminalnom elementu. Desničari ponovno selektivno biraju na što će se neka logika primjenjivati, a na što ne, namjerno ignorirajući sve aspekte koji im ne idu u korist. Da oni vladaju bilo kojom zemljom, ona bi se raspala u internim kontradikcijama u rekordnom roku, možda u kraćem od vijeka trajanja fašističke NDH.
U konačnici, argument prema kojem je Istanbulska konvencija “prijetnja demokraciji” u Europi je možda lakopamtljiva zvučna fraza no, ni ovo “ne drži vodu” jer je zaista čak i uz najveće napore teško izvesti zaključak da, (kao što kaže prvi članak Konvencije) zaštita žena od svih oblika nasilja te sprječavanje njihovog progona; pridonošenje suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promicanje pune ravnopravnost žena i muškaraca, što uključije i osnaživanje žena itd. vodi ka oslabljivanju demokratskih pravnih instituta u Europi.