Crno-bijeli udžbenici za siromašne bugarske đake?

Foto: AFP/ Boryana Katsarova
Foto: AFP/ Boryana Katsarova

Početak jeseni i nova školska godina većinom su popraćeni najavama o uvođenju “reformi” u pojedinim obrazovnim sustavima ili raspravama o obrazovnim standardima. Pred ovu sezonu po regionalnim medijima i društvenim mrežama kružio je Facebook-status jednog roditelja koji je, nakon preseljenja iz Hrvatske, opisao prvi dan svoga djeteta u švedskoj školi. Uz besplatan obrok, udžbenike i ostali školski pribor, toj je djevojčici plaćen prijevoz taksijem za dodatnu nastavu i iPad, da se lakše snađe. U isto je vrijeme Eurostat objavio koliko su zemlje Europske unije potrošile na obrazovanje u 2015. godini, a Švedska je, nakon Danske, na samom vrhu ljestvice. Pogledamo li drugi kraj spektra, ispod prosjeka EU su balkanske zemlje: Hrvatska, Bugarska i Rumunjska. To su ujedno zemlje s izrazito visokim stopama dječjeg siromaštva. A obrazovni proces ne doprinosi suzbijanju tog siromaštva, naprotiv, socijalna nejednakost ondje se uspješno reproducira.

Prema Eurostatu, Bugarska na obrazovanje troši tek 250 eura po stanovniku, no koliki je bugarskoj vladi obrazovanje prioritet, više od statistike pokazat će posljednja “inovacija” udžbeničkog biznisa kojom će se, očito, dodatno naglasiti segregacija siromašnih đaka. Na državnoj televiziji najavljeno je da će za dvanaeste razrede (četvrte razrede srednje škole) najvažnija bugarska izdavačka kuća Prosveta od ove jeseni tiskati udžbenike različite kvalitete – “skuplje” i “jeftinije”, od 12 i 9 leva (oko 6 i 4,5 eura). Pored toga, izdavač je ponudio još jednu opciju – digitalni udžbenik po cijeni od 6 leva, što bi bila najjeftinija opcija kad bi i mali Bugari dobivali iPade za početak školske godine.

Dok su mnogi roditelji ostali zatečeni ovom viješću, nadležno ministarstvo očigledno nije smatralo nužnim da o tome ranije obavijesti javnost. Ministarstvo obrazovanja i nauke reagiralo je tek nakon prigovora roditelja i rapidnog širenja vijesti po društvenim mrežama. Jeftiniji udžbenici trebali su biti, riječima direktora Prosvete, “olakšica za roditelje koji se nalaze u specifičnoj situaciji”, no njihovoj bi djeci vjerojatno priuštili velike traume jer su, naime, trebali biti tiskani u crno-bijelom izdanju. Iako se nije radilo udžbenicima za sve predmete nego samo za one koji “ne moraju nužno biti u boji”, problem leži u ideji da se na školskim klupama nalazi nekoliko varijanti jednog te istog udžbenika pri čemu bi zapravo “normalni” udžbenici trebali postati statusni simboli i izvor poniženja za siromašnije učenike.