Tko to tamo glumi nevinašce?

Foto: Znaci.net (izvor: Muzej revolucije naroda Jugoslavije)
Foto: Znaci.net (izvor: Muzej revolucije naroda Jugoslavije)

Izložba “Tko to tamo snima?” u Hrvatskom povijesnom muzeju bavi se ratnom fotografijom u Hrvatskoj u doba Drugog svjetskog rata i “poraća”. S obzirom na to da je izložba u potpunosti lišena političke kontekstualizacije, sasvim je jasno, u današnjem ambijentu, kome politički paše perspektiva “neutralnog” terena.

Hrvatski povijesni muzej, nacionalna institucija čiji je fundus odavno prenapregnuo prostor zagrebačke gornjogradske barokne palače Vojković, odlučio je ovoga ljeta ponuditi vlastiti žeton u ime turističkog oplemenjivanja kulturne ponude grada. Netko dobronamjeran pomislit će: okej da je tako, jer se od tipizirane ponude licitarske kulture fijakera i ridikulozno kostimiranih sezonskih radnika koji sugeriraju historijski comeback na kraj 19. stoljeća, treba odmaknuti pod svaku cijenu.

I naslov izložbe je marketinški zavodljiv: “Tko to tamo snima?” (Who’s Shootin’ Over There?), uz deskriptivni podnaslov: “Fotografija u Drugom svjetskom ratu i poraću iz zbirke fotografija, filmova i negativa Hrvatskoga povijesnog muzeja”. Pažljiviji turist ili domaći posjetitelj primijetit će pritom da se uz historijski egzaktno razdoblje Drugog svjetskog rata navodi fluidna odrednica “poraća” (“Second World War and its aftermath”) što dodatno dinamizira preliminarno očekivanje publike: radi li se o isključivo o 1945. godini, drugoj polovici 1940-ih ili ranim 1950-im godinama? U kojim se sve to kategorijama predstavlja poraće?

Mala soba, jeftin print

Dinamizam takvih preciznih pitanja potrajat će vrlo kratko i splasnut će vrlo brzo, ulaskom u tu jednu jedinu prostoriju Hrvatskog povijesnog muzeja gdje je izložba smještena u kombiniranom postavu panoa, privatnih albuma fotografa i digitalizirane građe u foto-okvirima koja se može prelistavati. Publika će odmah shvatiti da je pala na marketing naslova izložbe, ugurana u tu sobicu lošeg printa ratnih i postratnih fotografija. Ili, publika će odmah shvatiti: šteta što je izložbena soba tako mala, šteta što je print fotografija tako jeftino izveden, šteta što je naslov izložbe intrigantniji od ideje izložbe i njezine slabe izvedbe.

Čemu ovakva izložba, pitat će se dobronamjerni domaći posjetitelj, čiji će se pogled sudariti sa zbunjenim izrazom lica stranog turista što će izložbenu prostoriju napustiti za pet minuta. Odgovoru možda može pomoći predgovor autorica izložbe Rhee Ivanuš i Petre Braun koji nalazimo u izložbenoj knjižici što objavljuje gotovo sav tekstualni dio postava: biografije fotografa/-kinja, uz poneku ilustrativnu fotografiju.

“Značajan dio Zbirke fotografija, filmova i negativa Hrvatskog povijesnog muzeja odnosi se na ratnu fotografiju 20. stoljeća. Poput pisca i fotoreporter je novinar. Često mora donositi odluke na licu mjesta i stalno nositi sa sobom fotoaparat, dok je većinu vremena izložen značajnim poteškoćama (npr. tjelesne ozljede, vremenske nepogode, ratni uvjeti..)”, pišu na početku Predgovora muzejske stručnjakinje na što dobronamjeran posjetitelj/-ica može tek sućutno uzdahnuti jer ovdje nije, nažalost, bilo autorske mudrosti da se tehnologijski i prostorni neuspjeh izložbe nadomjesti spretnijim ili promišljenijim “tezičnim” rečenicama. Uzalud i takva sućut, jer predgovor, uz opis postava, grabi dalje: “U fokusu su dvije jake propagandne foto-službe koje djeluju za vijeme Drugog svjetskog rata – u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i partizantskoj antifašističkoj Hrvatskoj, a uz njih i fotografi koji su djelovali samostalno. Kroz njihov rad predstavlja se dokumentarni i vizualno atraktivan prikaz ratne svakodnevnice (bojišnice, bitke, vojnici, svakodnevni život u gradu i na selu)”, navode autorice Ivanuš i Braun.

Malograđansko čuđenje

I na prvi pogled, doista, ništa spornog illi neobičnog nema u činjenici što izložba pokazuje radove 29 fotografa/-kinja od kojih su jedni radili u Svjetlopisnoj službi pri Predsjedništvu Vlade Nezavisne Države Hrvatske, drugi su bili sudionici partizanskog pokreta i/ili radili u prvoj hrvatskoj foto agenciji nakon rata, treći su radili privatno za vrijeme NDH zbog čega su 1945. snoslili različite posljedice, a četvrti su bili anonimci u foto-službama NDH ili u partizanskim jedinicama.

Historijske činjenice i protagonisti Drugog svjetskog rata valjda su dovoljno politički pouzdani, da ih ne može poljuljati “impresionizam” fotografskog medija ili sentimentalna “dvojba” o objektivno-subjektivnoj naravi ratne fotografije. Jer je ratna fotografija, bez obzira na njezin sadržaj, (povijesno) politički dokument. To je njezina osnovna, ako ne i jedina, “žanrovska” odrednica, njezina baza i preludij svakog sljedećeg pogleda publike raznih generacija – da tako romantičarski kažemo. A ovako kiseli romantizam distinkcije ratne fotografije kao političkog dokumenta (ili stava?) i malograđanskog čuđenja nad različitim biografijama fotografa u ratnom razdoblju potaknut je, pogađate, upadljivim izostankom političke kontekstualizacije izložbe.

Što točno znači “vizualno aktraktivan prikaz ratne svakodnevice” na koji upućuju autorice i kako se pod isti povijesno-dokumentarni, kamoli politički ili ideološki, kunsthistoričarski kišobran mogu podvesti svi dokazi “ratne svakodnevice” pa bile one na suprotnim stranama bojišta ili među civilima u gradu i selu? Dokumentarizam i vizualna atrakcija ratnih fotografija (ili fotografija rađenih u vrijeme rata) nisu međusobno isključive kategorije jedino ako je poznat njihov politički kontekst.

Vizualnom atrakcijom protiv političkog balasta

Autorice izložbe su, naprotiv, izložbenu građu namjerno lišile političkog konteksta pledirajući na “vizualnu atrakciju ratne svakodnevice” što je gotovo tragikomično iz različitih fokusa, najprije onog pragmatičnog, isprintanog, s kojega se jedva mogu nazrijeti tragovi dostojanstva autorskog rada. Pri tome uopće nije važno jesu li se autorice priklonile ahistorijskom pristupu ratne fotografije kao vizualno aktraktivne razglednice ratne i poratne svakodnevice u samoskrivljenom, sentimentalnom zanosu koncepta antiratne fotografije kao principa jednako poraznih sudbina svih aktera u ratu. Ili su namjerno iako nevješto prikrile agendu “sveratne” (tobože antiratne) političke ravnoteže različitih i sukobljenih ideoloških opcija. Jer je koncept njihove izložbe jasan, nažalost, kao izmjena dana i noći – kao osvjedočeni princip povijesnog revizionizma koji zagovara domaća desnica i potpomaže aktualna vlast.

Izložba “Tko to tamo snima?” je, naime, dokaz posredovanog, “mekog” povijesnog revizionizma na kakav smo ranije navikli u istom prostoru, posebno na prošlogodišnjoj izložbi koja je tematizirala 1945. godinu sugerirajući politički balans između NDH i pobjednika. Pod egidom osude “svih totalitarizama”, koju prigodno zloupotrebljava suvremena desnica, i ova se izložba priklanja revizionističkoj ideji anuliranja “političkog balasta” iz kulturne baštine. Čini se to na ugodan, popularno naivan, ležerno građanski način gdje se na (neimenovane) ljudske sudbine gleda isključivo kao epizodne protagoniste u raljama (neizrečenih, prešućenih) političkih okolnosti. Autorice izložbe pritom koketiraju s ulogom u tematski rezervat povijesti svakodnevice, kao da im takva (pogrešna) dekoracija motiva socijalne historije može pomoći uvjerljivosti totala kojemu je namjerno izmaknut ključni stolčić povijesnog dokumentarizma.

Iz vizure posjetitelja/-ice, izložba se tako svodi na kaleidoskop, ringišpil, nejasan mozaik fotografija po principu montaže atrakcija: fotografija goveda koje u rano jutro 8. svibnja 1945. bezglavo luta Ilicom preklapa fotografiju žetve pšenice u Slavoniji ili bijede ličkog sela Bunić. Pamte se dvije fotografije likvidacije njemačkih zarobljenika u Kninu 1944., ali i nastup pionirskog kazališta uz baletnu točku u El Shattu. Prizori rada Hrvatskog krugovala u Zagrebu 1941. miješaju se s prizorima izbjeglica na linij Glamoč-Livno 1943. Fotografiju Ivana Gorana Kovačića gdje sa suborcima uz cigaru sjedi i čita na Glamoču prekidaju portreti neimenovanih partizanki ili par fotografija djevojčica iz kartoteke Diane Budisavljević; a jeza vas prožima na prizor fotografija s pohoda Crne legije u Istočnu Bosnu 1942. godine.

Izložba ne nudi mjeru skromnosti i/ili mudrosti u oklonostima vlastite siromaške tehničke i tehnologijske produkcije. Niti se trudi sakriti ogromne vlastite slabosti u okvirima suvremenih, globalnih tendencija u tretmanu ratne fotografije, gdje se vrlo delikatno promišlja svaki detalj političkog dokumentarizma u različitim aspektima etičkog pristupa.

Politički uvredljivo

Izložba, također, ne nudi osnovne informacije na temelju kojih bismo možda mogli steći dodatno poštovanje prema ukupnom fotografskom fundusu iz kojega su ekskluzivno izložene neke (ne navodi se točno koje) ratne fotografije na izložbi. Upravo suprotno, začuđuje lakoća paušalnog tretmana fotografije kao umjetničkog rada, negdje i tretman dokumentarističke atribucije. Namjerni izostanak političke kontekstualizacije izložbu je učinila ideološki besmislenom, ali i politički uvredljivom.

I konačno, najveću štetu pretrpjeli su, nažalost, autori i autorice izloženih ratnih fotografija. Ljudi čije su biografije, poput enciklopecijskih natuknica, postavljene uz tek nekoliko primjera njihova rada u ratnim i poratnim (riječ je u pravilu o prizorima iz 1945. godine) uvjetima. Nema smisla nabrajati njihova imena i detalje njihovih (tragičnih, nepoznatih, nevjerojatno hrabrih) sudbina: iako je jedino zbog njihovih biografija dobro posjetiti izložbu koja je, u čast početka nove školske godine možda, otvorena do kraja listopada. A naslov izložbe? Shvaćamo postfestum, naslov je moćan, zaokružuje čitav problem instrumentalizacije ratne fotografije u Hrvatskoj, kakvom ju trenutno vidi Hrvatski povijesni muzej. Jer pitanje “Tko to tamo snima?” u naslova izložbe, postavljeno kao retorička mečka za turiste i šmekere, otkiva malo više.

Kako to, uopće, misliti: tko to “tamo” snima? Vidjeli smo radove 29 konkretnih autora/-ica, a svaki/-a zaslužuje razložni plasman veći od izložbene ilustracije, puke skice svoga rada u političkom miljeu. Ili tako, ili bolje nikako.