Pitanja energetske demokracije

Foto: AFP / Loic Venance / Radnici grade betonsku konstrukciju koja će pridržavati vjetroturbinu smještenu u oceanu
Foto: AFP / Loic Venance / Radnici grade betonsku konstrukciju koja će pridržavati vjetroturbinu smještenu u oceanu

Godine 2013. Berlinski energetski okrugli stol (Berliner Energietisch) proveo je javnu raspravu na temu opskrbe grada energijom u narednim desetljećima. Rasprava je rezultirala referendumom o rekomunalizaciji opskrbe energijom privatizirane 1997. godine. Ideja je bila privoljeti senat grada Berlina (gradsku skupštinu) da osnuje novu firmu za distribuciju električne energije, a koja bi bila u komunalnom vlasništvu te bi preuzela kontrolu i upravljanje nad berlinskom energetskom mrežom.

Upravljačko tijelo novoosnovane firme, od ukupno 15 članova, trebalo se sastojati od delegata gradske skupštine (senata), potrošača (konzumenata) i radnika, a odlučivalo bi o svim najvažnijim pitanjima. Ovako određen sastav upravljačkog tijela učinilo bi bilo kakvu daljnju privatizaciju komunalne energetske firme nemogućom, jer prema istraživanjima, ali i primjerima iz prakse, potrošači, kao i radnici, u pravilu se protive privatizacijama. Nova komunalna energetska firma kao svoje prioritete zamislila je socijalne, ekološke i ekonomski prihvatljive ciljeve koji su često u suprotnosti s profitnim prioritetima privatnih kompanija. Jedan od postavljenih ciljeva bila je inovativna metoda socijalne cijene struje – osmišljen je model prema kojem različiti korisnici imaju različite cijene struje, pri čemu najugroženiji imaju najjeftinije. Kako bi se osigurala implementacija takvih ciljeva, osmišljeno je da čak 6 od ukupno 15 članova upravljačkog odbora dolazi iz redova potrošača električne energije. Ovaj nikad implementirani model omogućio bi takvo glasanje odbora koje bi kontinuirano vodilo ka redukciji energetskog siromaštva.

No, berlinska gradska skupština nije bila oduševljena idejom da izgubi pravo glasanja u ime naroda koji ju je izabrao. Dosadašnji modeli su podrazumijevali delegiranje glasova sa potrošača na senat kao predstavničko tijelo. Ovaj je slučaj eklatantan primjer kako gradske vlasti ne rade nužno u skladu s predstavničkim mandatom osvojenim na izborima. Umjesto naime, da članove upravljačkog odbora nove energetske kompanije postavlja gradska skupština, novi model predviđao je da potrošači glasaju izravno za članove upravljačkog odbora ali i njihove odluke. Ovime bi se dodatno demokratizirao proces odlučivanja o smjeru razvoja energetske opskrbe u Berlinu i to na socijalno pravedniji način.

Dobro poznati oponenti

Kao i svaki drugi projekt koji cilja ravnomjernijoj raspodjeli društvenog bogatstva i ovaj je ubrzo stekao snažne oponente. Uz očekivanog Vattenfall-a, privatnu energetsku kompaniju koja od 1997. godine ima monopol na opskrbu Berlina strujom, na istu su se stranu na suptilne načine svrstali konzervativni CDU, liberalni FDP, socijal-demokratski SPD i senat grada Berlina (kojim je u tom mandatu upravljala velika koalicija SPD-a i CDU-a). S druge strane, na strani inicijative za osnivanje nove kompanije našli su se Die Linke, Zeleni, sindikati u znanosti i obrazovanju i drugi lokalni organizatori. Dok su se CDU i FDP otvoreno protivili referendumu, senat grada i SPD formalno su podupirali građane, da bi u konačnici odigrali za suprotnu stranu, glasavši za prebacivanje termina referenduma. On se trebao poklapati sa parlamentarnim izborima održanima u septembru te godine, no zahvaljujući glasovima SPD-a, datum referenduma pomaknut je na novembar iste godine.

Prema svim anketama građani su u velikoj mjeri podržavali ideju osnivanja nove komunalne energetske kompanije i da je referendum održan u isto vrijeme sa parlamentarnim izborima, on bi, baš kao u Hamburgu, sigurno bio prošao, a Berlin bi u tom slučaju postao europski pionir novog europskog energetskog smjera. Međutim, u novembru, na referendum je izišlo svega 24,1 posto ljudi od 25 posto potrebnih da bi referendum bio važeći. Od 24,1 posto glasača, čak je 83 posto glasalo za novu komunalnu kompaniju. No, stranke establišmenta odigrale su svoju tradicionalnu ulogu ponovno pokazavši konzistentnost kad se radi o donošenju odluka u korist profitnih subjekata, a na štetu građana.

Sličnih primjera dobre prakse promišljanja energetske demokracije u Europskoj uniji, nažalost sa sličnim ishodima, ima na pretek, a neki od najboljih okupljeni su u jednostavnoj publikaciji o energetskoj demokraciji briselskog ureda njemačke fundacije Rosa Luxemburg koja putem primjera iz prakse otvara nove perspektive demokratske i socijalne organizacije opskrbe električnom energijom. Pored svakog neuspjelog primjera, objašnjava se što mu je stajalo na putu. Dok je za imaginaciju funkcionalnih demokratskih i decentraliziranih modela opskrbe energijom ipak potrebno nešto mašte, snažni i organizirani oponenti ovakvih modela itekako su dobro poznati.

Nastavljajući se logikom artikulacije problema na pitanja energetske demokracije kako ih je ljevica zapadne Europe već definirala – fokusirajući se na načela demokratizacije, vlasništva, redistribucije viška i ekološkog otiska – Biltenov pretposljednji tematski tjedan ljetne sheme započinjemo tekstom Igora Lasića o energetskoj tranziciji u Bosni i Hercegovini i pitanjima njene socijalne diemnzije koja se zapravo ne postavljaju. U srijedu nastavljamo s tekstom Georgija Medarova koji kroz gore navedene vrijednosti, i još jedan primjer referenduma, objašnjava gdje je ta tranzicija zapela u Bugarskoj te kakve veze politika ima s energetskim siromaštvom. Temat završavamo u petak, tekstom Andree Milat o sukobu različitih interesnih skupina za više ili manje demokratske modele naplate obnovljivih izvora energije.