Udžbeničko pitanje nove lokacije Agencije za lijekove

Foto: AFP / Daniel Leal Olivas / EMA
Foto: AFP / Daniel Leal Olivas / EMA

Diskusija o novoj lokaciji Europske agencije za lijekove (EMA) nakon izlaska Velike Britanije iz Europske unije, koja trese poslovno-birokratsko-lobističke krugove u Europskoj uniji, iz naše je perspektive udžbenički primjer za proučavanje prioriteta EU, odnosa poslovanja i politike, ali i tržišne ideologije, a posebno njezine manifestacije u medijima gdje je zaogrnuta krinkom objektivnosti.

Kao prvo, tržište farmaceutske industrije pri samom je vrhu za kapital najplodonosnijih tržišta na svijetu i pritom kontinuirano raste zbog sve većeg broja novih tehnologija, novih znanstvenih otkrića i naravno, velikih javnih ulaganja u ovu (mahom privatiziranu) industriju. Zbog toga je logično da međunarodne korporacije neće pitanje nove lokacije EMA-e prepustiti politici i društvu te banalnim pitanjima poput europskih prioriteta ravnomjernog razvoja EU. Kao što smo na Biltenu već pisali s obzirom na društveno političku perspektivu (stabilizacije EU), najlogičnija nova lokacija agencije je Rumunjska. Međutim, ideja nekih lobista je da Agencija ostane u Londonu – zbog povezanosti sa britanskom znanošću i velikim ulaganjima ove zemlje u potrebe Agencije. Prvo u nizu pitanja koje se pritom zanemaruje je ono buduće različite regulacije ovog sektora u VB i EU. Kako bi se točno uredilo da se u stranoj zemlji na ovu agenciju primjenjuju pravila EU, a ne Velike Britanije? Ovo pitanje indikator je suludosti ideje da jedno službeno tijelo koje se bavi internim poslovima može stanovati u trećoj zemlji.

Lobistička strategija: moralizatorska ucjena

Čim su argumenti o preseljenju na istok Europe počeli jačati, intenzivirala se i aktivnost lobista. Tako “farmaceutska industrija” valjda homogeno, kao i “potrošačke grupe” (iako se radi samo o jednoj, “krovnoj”) smatra kako bi se EU trebala oduprijeti “politizaciji” ovih pitanja i osigurati “minimalne poremećaje” koje preseljenje može uzrokovati. Piarovci kao i lobisti, u preseljenju agencije vide razbijanje kontinuiteta poslovanja, kao i “potencijalne opasnosti za pacijente”. Agencija navodno u toku preseljenja ne bi uspješno odobravala nove i uklanjala stare lijekove s tržišta. Ovo je ujedno jedini, nedovoljan i neuvjerljiv argument lobista koji se odnosi na interese pacijenata (posebno ako se u obzir uzme usporedba sa štetom koju patentna logika ima po pacijente).

Tradicionalno anonimni diplomati, navodno legitiman novinarski izvor, tvrde kako “EU ne bi trebala ispasti “slaba” u pitanju realokacije Agencije”. Treći argument je kako bi EU trebala biti “ujedinjena” po ovom pitanju, a ne se valjda “razjedinjavati” – što implicira na lažnu tvrdnju da političke diskusije nužno vode do razbijanja država. Neizostavni, opet anonimni, “analitičari” također su navodno suglasni oko toga da je interes više od 20 EU zemalja koje bi se voljele vidjeti kao novo sjedište EMA-e dokaz “politizacije” ovog pitanja.

Depolitizacija politike i uloga medija

Navedena argumentacija jasno pokazuje barem dvije stvari: kao prvo, patronizaciju politike, te u konačnici njezinu paradoksalnu depolitizaciju: ako depolitiziramo i politiku trebamo li je dalje uopće? Posljedica ovog smjera je nešto što već doživljavamo u praksi, a to je konsenzus parlamentarnih stranaka po pitanju ključnih tržišnih i poslovnih problema, uz dakako, istovremeno ismijavanje svih suprotnih – političkih – glasova. Druga stvar na koju nam ovako artikulirani problem ukazuje su stvarni prioriteti Unije koje u pravilu nameću korporacije i njihovi tržišni interesi, naspram kojih stoje sekundarni prioriteti: vrijednosti poput razvoja društva ili stabilizacije Unije. Dok su ovi prvi brojivi i konkretni, vidljivi u računovodstvenim bilancama, ovi drugi su apstraktni, u pravilu nevidljivi i do ostvarenja željenih rezultata potrebne su godine.

U konačnici, superiorna moralizatorska pozicija koju nad političkim pitanjima zauzimaju anonimni analitičari, još anonimniji diplomati i lobisti anonimnih poslodavaca moguća je zbog ranijeg uspjeha iste strategije koja je već uspješno nametnuta medijima, a ona se sastoji od više elemenata od kojih bismo za ovu priliku istaknuli moralizatorske aspekte posramljivanja novinara prilikom artikuliranja političkih stavova. To je u drugoj polovici 20. stoljeća postalo nelegitimno uz optužbu novinarske  “neobjektivnosti”. Ovaj imperativ u medijima, kao što smo već mnogo puta isticali, depolitizirao je medije i gotovo potpuno otupio njihovu kritičku oštricu. Historijski uzrok tome pronalazi se u procesu privatizacije i koncentracije medija, odnosno imperativu koje je poslovanje medijske kuće dobilo nad javnom funkcijom sektora.

Društvena posljedica uspjeha strategije depolitizacije “svega” je legitimacija PR priopćenja, anonimnih diplomata i analitičara, kao ultimativnog novinarskog izvora čija je pak posljedica izostavljanje pitanja interesa društva i javnosti u političkim problemima. Poslovni sektor pokazuje se toliko uspješan u depolitizaciji svega, pa tako i medija i politike, da javnosti izmiče iz konteksta da je pitanje nove lokacije EMA-e važno političko i društveno pitanje budućnosti EU i njezine sposobnosti da se suprotstavi poslovnom sektoru te da funkcionira kao politička, ekonomska i društvena zajednica.