Agencija za elektroničke medije: od netransparentnosti do izlišnosti

Foto: N1 / Ilustracija
Foto: N1 / Ilustracija

Državne institucije poput agencija, zaklada i centara u priličnoj su mjeri lišene izravnog demokratskog nadzora. Hrvatska Agencija za elektroničke medije također pati od tih standardnih boljki, a dodatno je problematičnom čini i sljepoća prema promjenama u medijskom polju.

“Vijeće [za elektroničke medije] ne donosi odluke transparentno”, kazao je Zoran Kovačić s Mreža TV-a na tribini o ovlastima regulatornog tijela – Agencije za elektroničke medije (AEM) održane u Hrvatskom novinarskom društvu u ponedjeljak 27. juna. Dok bi zaposleni u Agenciji (kojom upravlja Vijeće) voljeli vidjeti povećanje njezinih ovlasti, elektronički mediji (uz iznimke privilegiranih lokalnih televizija i radija) te se ideje mogu samo užasavati.

Samovolja, netransparentnost, klijentelizam, nelogičnosti, iracionalnost odluka, zastarjelost i konzervativnost, optužbe su na račun Agencije iznošene u hrvatskom medijskom prostoru. U tome se krije i odgovor na tužaljku bivše predsjednice Mirjane Rakić da je AEM pred napadima branitelja (koji su prošle godine podigli protestni šator pred Ministarstvom branitelja) ostao “kao Pale sam na svijetu”. To, dakako, nije slučajno, kao što nije slučajno ni da su predsjednicu AEM-a napali upravo gledatelji televizija i emisija koje to tijelo uporno financira, usprkos prigovorima za netransparentnost. Kontradiktorno je u startu bilo očekivati podršku od onog drugog dijela društva kojeg Agencija sustavno ignorira i zanemaruje. Problem s radom ovog tijela leži u tome što ne priznaje vezu između vlastitog rada i posljedica koje proizvodi.

Strukturni problemi Agencije

Prvi u nizu suštinskih problema u radu Agencije za elektroničke medije je Fond za pluralizam medija. Dok se većina medijskih radnika i neprofitnih portala nada njegovom preustroju, Agencija čini doslovno sve u svojoj moći da Fond ostane ovakav kakav je sad – promašeno usmjeren na servisiranje agonije komercijalnih lokalnih televizija i radija sa po 15-ak milijuna kuna godišnje. Istini za volju, nakon brojnih pritisaka, 7 posto fonda počelo se dodjeljivati neprofitnim medijima, a već od ranije AEM financira i neke prave “community” radijske sadržaje, kakav je onaj u Delnicama. Za razliku od radnika portala, vlasnici lokalnih radija i televizija imaju, godinama građenu, izvrsnu komunikaciju s Agencijom i Vijećem za elektroničke medije. Oni su u konačnici Fond i kreirali prema vlastitim potrebama još 2005. godine, kada su internetski mediji u Hrvatskoj bili tek u zametku. Kakav je osnovan, takav je ostao gotovo nepromijenjen do danas. Agencija vjerno drži stranu samo komercijalnih lokalnih nakladnika i odbija pristati na argumente o nužnosti reforme Fonda, iskristalizirane u javnoj raspravi. Pritom, radi se o jednom od rijetkih fondova u Europi koji sredstva prikupljena od udjela u pristojbi javne radiotelevizije usmjerava komercijalnim i profitnim nakladnicima, umjesto da se posveti primarno onim neprofitnim.

Konzervativnost Agencije očituje se u potpunom izostanku “vizije”: naime, 2015. godina u Europi je označila prekretnicu u kojoj su ukupni prihodi od oglašavanja na internetu prvi put premašili ukupno oglašavanje na televizijama. To između ostalog znači da javnost sve češće informacije traži na internetu, ne čekajući fiksne televizijske termine. Televizije (o radijima da i ne govorimo) uostalom, već neko vrijeme s nekoliko sati zakašnjenja prenose informacije ranije objavljene na internetu1. Umjesto rasprave o tome kako balansirati odnos javne medijske funkcije i pojave novih platformi, zbog ustroja i kadra Agencije kao i uloge presudne važnosti koju lokalna radija i televizije imaju nad ovim tijelom, opći dojam je da bi Agencija radije jednostavno ukinula internetske medije, a pogotovo neprofitne, kako se jednostavno ne bi morala njima baviti. A svakako, kako bi izbjegla sve situacije u kojima mora davati argumentirane odgovore na pitanja koja postavljaju neprofitni mediji.

Sporne odluke

Kolika je hegemonija lokalnih radija i televizija nad regulatornim tijelom vidi se iz donesenih odluka i po izostanku kvalificiranih rasprava na temu novih elektroničkih medija. Iza odluka Agencije stoje pojedina lica. Jedno od njih je i ono Damira Hajduka, vijećnika, i predloženog, no još nepotvrđenog, novog predsjednika koji broji drugi mandat u ovom regulatornom tijelu. Dok mu je prvi mandat dodijelio HDZ, drugi mu je omogućila vlada SDP-a i HNS-a. Njegovo brendiranje kao osobe koja je vijećnik usprkos tome što ga “ne voli” nijedna stranka sasvim je pogrešno: on je čovjek koji se može prilagoditi politikama bilo koje stranke na vlasti. S obzirom na to da je sjedio u Vijeću dok je ono donosilo sporne odluke, podržati Hajduka kao predsjednika AEM-a bez inzistiranja na konkretnom planu sankcija spornih aktivnosti znači nastaviti i dalje provoditi istu, a dokazano štetnu praksu.

Među poznatijima spornim odlukama AEM-a i VEM-a su skandali o financiranju neemitiranih radijskih emisija koje je javnosti otkrila bjelovarska novinarka Ivana Lekšić, a o čemu je najopširnije pisao H-alter. Druga sporna je ona o dodjeli radijske koncesije za grad Zagreb, Radiju Yammat umjesto Radiju 808. Istraživanje koje je Agencija provela, pokazalo je da Zagrebu nedostaju neprofitni radiji, stoga je neprofitni Radio 808 okupio ljude koji su duži niz godina stvarali Radio 101, stoga se ne može reći da se radi o anonimcima ili neprofesionalcima koji ne znaju što rade. Oni su poslali upravo takvu ponudu koja je odgovarala potrebama grada s obzirom na spomenuto istraživanje. Taj neprofitni radio imao je osigurana sredstva, zamislio je emisije na romskom jeziku, otvorenu društvenu platformu, planirali su programe s manjincima, poticanje informativnih perspektiva neprofitnih nakladnika (ovakva suradnja u tom je trenutku za Hrvatsku bila dosta inovativan i društveno prihvatljiv pristup medijima) itd…

Ukratko, Radio 808 ponudio je gotovo udžbenički primjer programa koji bi se po difoltu trebali financirati sredstvima fonda za pluralizam. Umjesto njega, gradsku radijsku koncesiju dobio je još jedan komercijalni radio, čiji je program potpuno neinovativan. S obzirom na kriterije kojih bi se Agencija trebala držati potpuno je nejasno zašto je Yammat pobijedio. Slični primjeri trenutno su aktualni u Lici, gdje nepodobni nakladnik nije dobio koncesiju čak i usprkos tome što je bio jedini ponuđač. Formalno, nema u ovim odlukama AEM-a ništa nezakonito, no kad se u pitanje dovede smisao postojanja i funkcija Agencije za elektroničke medije, onda postaje jasno da je ona svjesno reducirala svoju funkciju regulatornog tijela, a radi dobrih odnosa sa svojim najmoćnijim korisnicima.

Spin audiovizualne direktive

Usprkos tome što je Damira Hajduka imenovala HNS-ova ministrica, on je tih godina nastojao aktivno spriječiti provođenje nove medijske politike, posebno potporu neprofitnim medijima. Premda će Tportal kazati kako se radi o čovjeku kojeg “HDZ nije” želio, to je još jedna pogreška, što se vidi iz njegovog odnosa s aktualnom HDZ-ovom ministricom kulture Ninom Obuljen. Njegova lojalnost i impresioniranost ministricom nije jednostrana, ministrica uzvraća istom mjerom. “Vizionarski” duet, trenutno na sva usta zbori o transponiranju nove audiovizualne direktive u hrvatske zakone – najavljujući “usklađivanje hrvatskog zakonodavstva s unijskim”. No, radi se o notornim glupostima: zakoni su usklađeni s direktivama već godinama.

Nova audiovizualna direktiva podrazumijeva tek proširenje pravila koja vrijede za televizije i već postoje u Zakonu o elektroničkim medijima na nelinearne (on-demand) medijske usluge poput Netflixa, Youtubea, Amazona, iHRT-a itd. Nova pravila svode se na detalje u (slaboj) zaštiti djece i druge kozmetičke promjene, a jedina bitna novost vezana je uz promociju zajedničkog europskog tržišta – obaveza novih nakladnika da 20 posto svoje ponude posvete europskim sadržajima. Sve to se više odnosi na TV-serije i filmove, ulagačima trenutačno najzanimljivije programe, nego na medije u općeinformativnom smislu. A potpora novinarstvu je područje u kojem je Agencija za elektroničke medije najviše podbacila.

Usprkos tome, Hajduk i Obuljen računaju na opću nezainteresiranost javnosti za tu temu, kao i nerazumijevanje nijansi europske regulative izvan samog sektora, te se ne opterećuju kritikama koje pljušte na njihov račun. Pozicija moći omogućava im da se ne osvrću ni na činjenicu da ih takvo manipuliranje audiovizualnom direktivom prikazuje kao nestručnjake. Unatoč hegemonijskoj poziciji, javne funkcije koje obnašaju ih ipak obvezuju da barem pokušaju odgovoriti na mnogobrojne kontraargumente. Pa ipak, spinovanje i mahanje audiovizualnom direktivom da bi se iz svih Zakona izbacilo neprofitne medije, mahom internetske, samo je konačni dokaz agende koju dvojac pokušava provesti.

Ukratko, ne postoji realna potreba mijenjanja hrvatskih medijskih zakona kako bi ih se uskladilo s onima EU. Oni su usklađeni već više od deset godina. Postoji međutim, desničarska politička potreba u Agenciji za elektroničke medije da se ovaj sektor strogo definira tako da dopušta financiranje emisija poput Bujice, ali ne i neprofitnih medija – inače, najvećih kritičara hrvatskih vlada. Presjek takvih emisija bile su popisale Novosti, i same neprofitan i još k tome manjinski medij, često izložen kritikama desničara. Sama usporedba financijskih sredstava odobrenih desničarskim medijima – onima koji su najvažniji subjekti diskriminacije drugih društvenih skupina – i ljevičarskima, dovoljna je da raskrinka desničarsku političku agendu AEM-a.

“Arm’s length” institucije (tijela izdvojena iz središnje uprave)

Premda formalno AEM odgovara Saboru, osim za kadroviranje, parlament je za rad ovog tijela u pravilu nezainteresiran, baš kao i javnost, a što je posljedica suhoparnosti i birokratičnosti posla. Agencije, kao načelno nezavisna tijela izdvojena iz središnje uprave, niti ne moraju za svoje odluke pitati Sabor – on mišljenje o njihovu radu daje jednom godišnje, prihvaćanjem ili odbijanjem izvješća. Osim za rad agencija, Sabor je nezainteresiran za društvene posljedice koje one proizvode. Mejnstrim ljevica – uključujući SDP – u pravilu ne razumije sve implikacije ovog problema, niti ima političku moć kojom bi na njega odgovorila. U suprotnom, SDP bi sada branio svoju medijsku politiku, što dakako ne radi. Pritom, AEM nije jedini ovakav slučaj. Znatno drugačija priča nije bila niti sa Zakladom za razvoj civilnog društva – također “arm’s length” institucijom u mandatu HDZ-ovog ministra Zlatka Hasanbegovića.

U konačnici, problem s ovakvim tipom institucija treba promatrati na sistemskoj razini, a ne svoditi na razinu pojedinaca. Utoliko se ovdje ne radi o Damiru Hajduku ili bilo kojem drugom vijećniku ili vijećnici osobno, nego o funkciji koju oni upražnjavaju. Problem izostanka političke odgovornosti agencija, zaklada i centara leži upravo u tome što su tako organizirane da kritike javnosti na njih uopće ne utječu. S druge strane, posao koji ove institucije obavljaju nekada je bio posao resornih ministarstava. Javnost u pravilu ima moć utjecati na ministarstva, rušiti ministre, zamjenike i mijenjati njihove politike. Da li je tko kada čuo da je javnost srušila ravnatelje zaklada, centara i agencija? A njihove politike?

Zoran Kovačić s početka ove priče, svoju optužbu o netransparentnosti rada AEM-a, produbio je objašnjenjem da su odluke o koncesijama bile transparentnije kada su ih donosili političari: “tada si barem znao tko stoji iza odluke. Sjedili su na sjednicama i javno raspravljali. Danas je situacija drukčija. Glasa se tajno i samo se objavi odluka. Članove Vijeća bira politika. Kad su desni na vlasti, izaberu desne, a kad su lijevi – lijeve”, kazao je. Pritom treba imati na umu da se u slučaju Kovačića ne radi o kritici nekog ljevičara ili nezaposlenog novinara neprofitnog medija, nego da ju upućuje menadžer, direktor Mreža TV-a, televizije koja je od 2012. do 2014. emitirala zloglasni desničarski šou Velimira Bujanca, Bujicu.

  1. Zbog toga što čak i televizijski novinari imaju više vremena za obradu priče od radnika na portalima, televizije informacije često kvalitetnije obrade, stoga televizijski informativni programi nipošto nisu izlišni. Svakako ne, ako se u obzir uzme opća (ne)informatizacija neke zemlje []