Crna Gora prošlog je tjedna donijela inteligentnu stratešku odluku – ukinula je školarine za sve studente na preddiplomskom i na diplomskom studiju (ali ne i doktoratima). Za zemlju od svega 600.000 stanovnika i podložnu iseljavanju, ovo je u kontekstu mladih najbolja odluka koju je mogla donijeti.
Sudeći prema izjavi ministra prosvjete Damira Šehovića, logika po kojoj je zakon donesen je ispravna. On je kazao da se “odlukom o uvođenju besplatnog školovanja za sve studente stvaraju pretpostavke da u Crnoj Gori studiraju oni koji znaju, a ne oni koji imaju”. Odluka se odnosi na studente bolonjskog sustava. Jedan od ciljeva bio je “stvoriti pretpostavke za kvalitetnije visoko obrazovanje u Crnoj Gori”.
Objašnjenje crnogorskog ministra jasno pokazuje da se u ovoj zemlji nije ignoriralo rasprave o prednostima javnofinanciranog obrazovanja, a s obzirom na to da je zemlja mala i ima mali broj studenata, ovo je zapravo jeftina odluka. Znatno jeftinija nego što bi bila u Srbiji ili Hrvatskoj.
Izjave ministra Šehovića tim su više zanimljive jer je u zemljama koje su vidjele studentske okupacije i prosvjede s istim zahtjevom – poput Srbije i Hrvatske – argumentacija države često išla u smjeru koji bi usko vezao kvalitetu obrazovanja i plaćanje studija: logikom da država ne može ulagati više od osnove koju ulaže (prvo s objašnjenjem da se izdvaja sve što se može, a kasnije uz alibi mjera štednje) te da teret obrazovanja jednostavno moraju podijeliti studenti i njihovi staratelji.
Bez potpuno javnofinanciranog obrazovanja
Ipak, odluku treba i kritički razmotriti. Iz konačnog prijedloga izmjena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju jasno je da postoji jedna “mala” kvaka. Ono što crnogorski ministar naziva besplatnim školovanjem, nije zapravo to u punom svom smislu. Ovdje se zapravo radi samo o ukidanju školarina, uz istovremeno izlaganje sveučilišta tržištu:
“Ciljevi od kojih smo pošli prilikom izrade zakona su potreba stavljanja akcenta na dostupnost visokog obrazovanja svima pod jednakim uslovima, na kvalitet i mobilnost, finansijsku održivost i odgovornost UCG-a, ali i na usklađenost našeg sistema visokog obrazovanja sa potrebama tržišta rada”, kazao je ministar Šehović na konferenciji za novinare nakon sjednice Vlade Crne Gore.
Uz brojne “kozmetičke izmjene” poput sistemske provedbe 3+2+2 sustava (3 godine preddiplomskog + 2 godine diplomskih mastera + 3 godine postdiplomskog doktorskog studija), osniva se Agencija za kvalitet visokog obrazovanja (bavi se akreditacijama, reakreditacijama i vanjskim evaluacijama, ono što je u Hrvatskoj Agencija za znanost i visoko obrazovanje), i najvažnije, usput spomenuto, “mijenja se model finansiranja UCG-a”. Novi model je “takozvani ugovorni model finansiranja koji podrazumijeva prava i obaveze i za državu, i za UCG, a zahvaljući kojima će UCG stvoriti preptostavke za značajnija izdvajanja iz budžeta, ali pod uslovom da prethodno ispune one ciljeve koje je Vlada pred njim postavila”, objasnio je Šehović.
Ono što u moru “dobrih vijesti” Šehović nije kazao jest da su ovi ugovori vezani za izvedbu, u pravilu su definirani jako kratkoročno, a podrazumijevaju i uspjeh fakulteta na tržištu.
Drugim riječima, iako je odluka o ukidanju školarina dobrodošla, njome nije zaustavljena komodifikacija visokog obrazovanja. No, tko zna, možda Crna Gora u balansiranju zahtjeva tržišta rada za sve većom potrebom što brže reprodukcije znanja i potreba društva za kvalitetnim obrazovanjem bude plivala vještije od drugih zemalja bivše Jugoslavije.