politika
Srbija
tema

Nevolje s F dijagnozama

Foto: Wikipedia / Novi Beograd noću / IIustracija

U prerevnom pokušaju obavljanja svog posla kao “organa mira” srpska policija zaključila je kako su osobe s F dijagnozama, šiframa za standardizaciju mentalnih oboljenja, vjerojatno visokorizičnog društvenog ponašanja. Kriminalističke statistike to međutim ne potvrđuju. No, ovo je odličan povod za analizu uloge društva u odnosu prema jednom svom ugroženom segmentu.

Nedavni slučaj kršenja Zakona o Pravima pacijenata u Srbiji i to od MUP-a, ustalasao je javnost i na mala vrata otvorio problem dostupnosti informacija o psihijatrijskim dijagnozama. MUP Srbije je, naime, tražio na uvid podatke o dijagnozama klijenata koji su se lečili u nekom od domova zdravlja na odeljenju psihijatrije. Na ovo su reagovali poverenik za zaštitu podataka o ličnosti Rodoljub Šabić kao i v.d. zaštitnik građana Miloš Janković, zahtevajući od MUP-a objašnjenje. Kako sadašnji direktor BIA-e, a tadašnji ministar policije Nebojša Stefanović, tvrdi, za kršenje zakona kriva je “samo jedna policijska stanica”, a ne celi MUP, te je slučaj završen pokretanjem krivičnog postupka protiv komandira policijske ispostave Kikinda.

Mediji su pak vest ispratili senzacionalistički ali i manjim delom navodima mišljenja stručnjaka (poput forenzičkih psihologa) o benevolentnosti većeg broja pacijenta i minimalnom procentu nasilnika i ubica kojima je dodeljena neka od dijagnoza u F spektru. Javnost je, doduše, imala priliku da kroz seriju vesti pobliže upozna dijagnostiku i značenje pojedinih šifara, koje se (ne bez razloga) drže u tajnosti, čime se prevenira pogrešna interpretacija, dalja stigmatizacija pacijenata a u nekim slučajevima i neadekvatno reagovanje institucija. No, pokušaj popisivanja psihijatrijskih bolesnika ukazuje na nameru vlasti da ovakvim postupkom predupredi potencijalne opasnosti ili destabilizaciju koja može doći s ove strane.

Popisivanje pacijenata

Zakon o Pravima pacijenata nalaže da se ovakvi podaci mogu dobiti samo uz odobrenje suda ili uz saglasnost pacijenta, što bi kreiranje spiskova pacijenata učinilo protivzakonskim aktom. Vest o nelegalnom zahtevu u podatke od ličnog značaja, osim reakcija stručne javnosti pokreće i priču o pripremi popisa pacijenata sa F dijagnozom. F dijagnoze se po standardizaciji mentalnih oboljenja odnose na spektar različitih bolesti među kojima su pored različitih šizofrenih oboljenja, depresija, manije, fobije, hipohondrija, reakcije na stres, problemi vezani za konzumiranje alkohola i nikotina, poremećaji hranjenja, bulimija i anoreksija, noćne more i strahovi pa i Alchajmerova i Parkinsonova bolest.

Odnos prema ugroženim grupama, među koje ponajviše spadaju upravo ljudi s mentalnim poteškoćama, ogledalo je odnosa vlade i društva prema stanovnicima. U tom ogledalu vidimo strah, neznanje, nerazumevanje i oholost vlasti. Ovakav autokratski postupak bi bio u ravni mera potpune državne kontrole nad privatnošću podataka u maniru Mekartijevog lova na veštice, koji je pretpostavljao i prinudnu saradnju psihijatara u lociranju i pronalaženju komunista među pacijentima, a zatim i njihovo isporučivanje policiji.1

Politike mentalnog zdravlja jedne države vezane su za prevenciju, organizaciju mentalne zaštite (koja obuhvata dijagnostiku, tretman, hospitalizaciju), zakonske odredbe o mentalnom zdravlju, ali i kreiranje reprezentativne slike o korisnicima tih usluga u široj javnosti. Slika koja se kreira u javnoj sferi, a naročito u medijima, veoma utiče na kreiranje stavova o korisnicima usluga, ali i pruža referentni okvir za stepen prihvatanja ili odbacivanja. Kada problemi stignu u medije, dobijaju posebnu formu, pri čemu se interpretacije gotovo nikada ne kreću u korist pacijenata.

Posmatrani kao agresivni, psihijatrijski pacijenti će više nego ostali biti tretirani kao potencijalna opasnost, a ako učine neko krivično delo, biće medijski istaknutiji od onih koji nisu pod psihijatrijskim tretmanom. Istraživanja ne govore u prilog raširenoj pretpostavci o psihijatrijskim pacijentima kao opasnijim od ostatka populacije: proporcionalno gledano, ne postoji razlika u broju krivičnih dela psihijatrijskih pacijenata i “normalnih” osoba. Stigma koju nose psihijatrijski pacijenti je prva prepreka promeni njihovog tretmana u društvu, a mediji koji izveštavaju o njima često odražavaju društvene predrasude. Posledice iznošenja podataka su stigmatizacija, retraumatizacija, dalja viktimizacija.

Stigmatizacija

Negativni uticaji stigme na mentalno zdravlje pacijenata su višestruki, i predstavljaju jedan od ključnih uzroka drop out-a sa psihoterapijskog lečenja. Zbog straha da će biti etiketirani ili stigmatizovani, oni koji bi mogli imati koristi od psihoterapijskog tretmana ipak se ne odlučuju za njega. Osobe koje imaju psihičke probleme su, kako istraživanja pokazuju, izloženije riziku od stigmatizacije, nego što je to slučaj sa onima koji imaju druge vrste zdravstvenih problema. Takođe je ustanovljeno da etiketiranje vodi ka stigmatizaciji. Do njega može doći jer su se, u socijalnom okruženju u kojem osoba živi i deluje, proširile informacije o njenoj bolesti (to je mogao, na primer, učiniti psihijatar, ili se to moglo desiti po principu nečijeg “samostalnog zaključivanja”). Stigmatizacija pokreće delovanje stereotipa, a oni se, kako je već rečeno, ne oslanjaju na činjenice, već predstavljaju neku vrstu uprošćene, krajnje svedene predstave o karakteristikama određenih grupa ljudi.

Osobe sa mentalnim problemima su sklone autostigmatizaciji jer imaju nizak stepen samopoštovanja. Vremenom usvajaju način na koji su percipirani od strane drugih, i kroz proces pounutravanja, to postaje deo njihove samopercepcije. Stigmatizovanim osobama društvo nameće identitet koji nisu u stanju da prihvate, što u njima stvara podvojenost. Kada su u društvu ljudi sličnih njima ponašaju se na jedan način, dok u širem društvenom okruženju deluju drugačije, često i sami reprodukujući stereotipe prema drugim stigmatizovanim osobama. Porodica duševno obolelog takođe trpi određenu vrstu stigme, najviše zbog uvreženog shvatanja da se sve mentalne bolesti nasleđuju, ili bar velika većina njih. Posledica ovakvog stereotipa je tendencija traženja ili čak i prepoznavanja nekih oblika nepravilnosti “tragova” ili nagoveštaja poremećaja kod srodnika pacijenta. Negativni efekti stigme se prenose i na institucije mentalnog zdravlja, naročito na psihijatrijske klinike, pa i na same psihijatre.

Jedan od najvećih strahova s kojima se sučeljavaju tzv. bivši (izlečeni) pacijenti, nije kao što bi se pomislilo iz prve – kako će me prihvatiti u društvenoj sredini – već, hoću li biti zauvek evidentiran – obeležen kao pacijent. To su podaci kojima raspolažu državne ustanove, institucije sistema, ne samo zdravstva već i školstva. Naravno, racionalan razlog za to postoji, i uvek se mogu pozvati na neophodnost posedovanja ovih informacija zarad bezbednosti i sistema i samih bivših pacijenata. Problem je naravno u tome, što se stigma ne briše i sa njom se mora živeti – zauvek. Posledice su otežano nalaženje posla, možda drugačiji tretman od strane nadređenih, fakuleta, škola. Bivši pacijenti ustanova mentalnog zdravlja predstavljaju društvenu kategoriju koja je najizloženija stigmatizaciji, te se smatra da je kod njih prisutan i najveći stepen vulnerabilnosti.

Da bi se pravo na život u zajednici kao jedno od temeljnih ljudskih prava ostvarilo za osobe s mentalnim poteškoćama, brojne države aktivno provode politiku deinstitucionalizacije, odnosno podrške unutar zajednice. Socijalna izolacija u spoljnom, vaninstitucionalnom svetu je svakako jedna od navećih prepreka s kojom se suočavaju bivši pacijenti. Zdravi socijalni odnosi predstavljaju osnovni preduslov oporavka; zahvaljujući njima umanjuju se efekti stresa koji se neminovno pojavljuje kada se iz iz užeg, kliničkog okruženja pređe u širi, socijalni sistem funkcionisanja. Takođe se pokazalo da italijanski model deinstitucionalizacije, predstavlja najhumaniji pristup kako lečenju tako i integrisanju klijenata u društvo. U našem ex YU regionu, za sada, samo se delimično sprovodi u Hrvatskoj.2

Uloga društva u ozdravljenju

Društveni sistem teži da očuva unutrašnju koherentnost, te sebi obezbeđuje zaštitu time što uklanja osobe sa psihičkim poteškoćama; one su, kako se veruje, nesposobne za donošenje racionalnih odluka, i nisu u stanju da se integrišu u društvo. Ono, na osnovu krajnje arbitrarnog sistema procene, određuje koji tip deprivacije treba da stupi na snagu, da li je on opravdan i neophodan, i da li je “presudu” eventualno moguće izmeniti. Rađanje ideje o oporavku, kao i uviđanje neophodnosti mobilisanja lokalne zajednice – naročito kroz organizacije korisnika koji predstavljaju važne pokretače pozitivnih promena – uslovili su promene u njihovom položaju. Razvijanje modela uključivanja zajednice pokazuje da participacija i inkluzija, ukoliko se sprovode na adekvatan način, poseduju moć da na pozitivan način transformišu društvenu realnost.

Ideja da zajednice treba da pružaju podršku osobama sa mentalnim poteškoćama, kao bi se one reintegrisale, oporavile od bolesti i održale mentalnu stabilnost, javlja se tek u posleratnom periodu. Prakse koje se sprovode na nivou mikrozajednica su podsticajne za društvo u celini, jer pokazuju da je moguće postaviti zajedničke ciljeve, organizovati zajedničke aktivnosti i kreirati inkluzivno društveno okruženje. Participacija i inkluzija, ukoliko se sprovode na adekvatan način, imaju moć da na pozitivan način transformišu društvenu realnost. Međutim, ukoliko su takve vrste inicijativa zasnovane na pogrešnim pretpostavkama rezultat će izostati, a nepovoljne posledice se mogu manifestovati ne samo na nivou lokalnih zajednica, već i na nivou čitavog društva. Participacija se, u takvim slučajevima, zasniva na ispraznoj demagogiji i ispoljava se kao novi vid tiranije. U tom vidu, ona ne doprinosi promenama već redukuje transformativne procese, težeći da održi status quo i postojeće odnose moći. Od 1970-tih naovamo, pre svega zahvaljujući inicijativi za deinstitucionalzaciju osoba sa mentalnim poteškoćama, pojačani su napori da se bivši korisnici usluga psihijatrijskih ustanova integrišu u društvenu zajednicu kako bi se prevazišli problemi s kojima se oni suočavaju u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj sferi.

Organizacije korisnika usluga ustanova mentalnog zdravlja postaju važni pokretači pozitivnih promena. Sami korisnici unapređuju kvalitet rada, uvodeći grupe samopomoći ili pak, nove aktivnosti u već postojeće programe. Oni, tako, postaju kreativniji i zanimljiviji za one kojima su i namenjeni. Organizacije korisnika su inicirale formiranje tzv. grassroot pokreta koji je bio namenjen osnaživanju kapaciteta bivših pacijenata. Period 90-tih i 2000-tih obeležava tzv. novi komunitarizam, sa ciljem da se ojača civilno društvo, učešće građana, kao i kontrola nad samim procesom institucionalnog lečenja. Bivšim korisnicima institucionalnih psihijatrijskih usluga je danas omogućeno da dobiju pomoć i podršku u okviru različitih projekata namenjenih unapređenju mentalnog zdravlja u zajednici, kao i u okviru programa socijalne rehabilitacije.3

  1. Istorija beleži i još drastičnije mere kontrole, poput kolaboracionista u okvirima psihoanalitičkog društva koji su pod pritiskom trećeg rajha prijavljivali kolege analitičare jevrejskog porekla te su (ukoliko su imali sreće) oni samo ostajali bez posla, a poneki bi završio i u logoru. []
  2. U Hrvatskoj je proces deinstitucionalizacije započeo 1997. godine, a sprovodi ga Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u saradnji s drugim nadležnim telima u domovima za psihički bolesne odrasle []
  3. Procesi uključivanja u zajednicu mogu biti koncipirani na različite načine, ali oni svakako uključuju obezbeđivanje odgovarajućih rezidencijalnih uslova boravka (npr. u tzv. “kućama na pola puta”), obezbeđivanje rezidencijalnih smeštaja koji su namenjeni osnaživanju kapaciteta (long stay care home), smeštanje pacijenata u hostele za pružanje podrške (oni su namenjeni pacijentima koji su relativno samostalni), kao i organizovanje različitih alternativnih oblika zajedničkog stanovanja koji su zasnovani na samoorganizovanju. Podrška se realizuje i putem programa namenjenih unapređivanju međusobne podrške i komunikacije među bivšim korisnicima, pružanjem podrške u zapošljavanju i razvoju kreativnosti (radionice glume, muzike, umetničkih rukotvorina.), pružanjem podrške u procesu razvoja psihosocijalnih veština i dr. []