Drugi krug lokalnih izbora: kraj svega i Split

Foto: AFP / Elvis Barukčić
Foto: AFP / Elvis Barukčić

Glavni analitički nagon nakon drugog kruga lokalnih izbora u Hrvatskoj činila je neodoljiva potreba proglašenja kraja neke političke opcije. I nije taj nagon bio sasvim neutemeljen, ma koliko bio obilježen proročkom pirotehnikom. Donosimo pregled nekoliko “krajeva”, uključujući i rezolutniji “kraj”: splitske nevažeće listiće.

U nedjelju je održan drugi krug lokalnih izbora u Hrvatskoj. Birali su se župani, gradonačelnici i načelnici, odnosno dužnosnici lokalne i regionalne samouprave. Još nakon završetka prvog kruga mediji su, ako ne proglašavali, onda barem naznačivali krajeve određenih političkih opcija i njihovih dosadašnjih elektoralnih tendencija. Međutim, svaki od tih krajeva, ima specifičnu dinamiku koja nužno ne znači brisanje sa političke karte, ali svakako nudi prostor za zamišljanje drugačije stranačke kartografije Hrvatske.

Nju sad jasno obilježava nagriženost dvostranačkog modela u kojem se dvije velike stranke zajedno s koalicijskim ruksakom izmjenjuju na vlasti, kao i vrlo živahna stranačka prestrojavanja u različitim lokalnim i regionalnim kontekstima. A kako je Hrvatska podijeljena na izborne jedinice koje prate i koriste tu regionalnu podjelu, rezultati ovih lokalnih izbora imat će neke šire i dugoročnije reperkusije, što je bilo jasno od početka kampanje.

Dezorijentacija Mosta

Naime, ovi lokalni izbori su kao nijedni do sada bili obilježeni političkim trenjima na nacionalnoj razini, odnosno preslagivanjem većine u Hrvatskom saboru nakon nenadanih razrješenja Mostovih ministara krajem travnja ove godine. Neki će reći da je i sama kriza vlasti, odnosno “otpuštanje” četiri ministra iz kvote Mosta nezavisnih lista, zapravo bila vrhunac ranije faze kampanje za lokalne izbore u kojima su se HDZ i Most morali sučeliti u južnim županijama i manjim gradovima Dalmacije. I u tom smislu, HDZ-ova taktika je na prvi pogled uspjela: Most je izgubio svoj Vatikan na Neretvi i nije dobio župane u Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, ali je preuzeo opozicijsku ulogu koju je dosad obično suvereno držala lijevo-liberalna koalicija predvođena SDP-om u županijskim skupštinama.

Ono što se naziralo nakon završetka prvog kruga izbora, pokazalo se jasno na kraju izbornog ciklusa: Most nije uspio koordinirati i uskladiti nacionalni politički “doing business” i lokalnu razinu vlasti koja mu je davala pogonsku snagu kroz zadnje dvije godine. Od manjih dalmatinskih gradova, službeno im je ostao samo Vrgorac i nešto malo manjih općina po Dalmaciji i Slavoniji. Omiš je pak ostao u sivoj zoni nejasne raspodjele lokalnih lista i moći: novi gradonačelnik i nekadašnji zamjenik bivšeg Mostovog ministra i gradonačelnika Ivana Kovačića, Ivo Tomasović, službeno nije bio kandidat Mosta nego je ta čast zapala Ivana Barišića koji je u prvom krugu osvojio svega 2.87% glasova, a njegova lista nije prešla prag.

Međutim, u tijeku kampanje, odjednom su prema izjavama tajnika stranke Nikole Grmoje oba kandidata postala deklarativno Mostova, a zapravo su puno više od toga bili najbolji primjer koordinacijskog i strategijskog kaosa unutar platforme koja će ostati upamćena po pokušaju implementacije tribunskog moraliziranja kao vrhunca političkog diskursa, a bome i djelovanja. Vidjet ćemo samo s koliko dosega i glasova u budućnosti.

Neovisni od Mosta

No kraj Mosta koji svi željno iščekujemo, ne znači nužno i kraj neovisnih kandidata neovisnih od Mosta koji su prema matematičkoj analizi nekadašnjeg Mostova stratega i duhovnog vođe Ivice Relkovića na ovim lokalnim izborima zauzeli drugu poziciju, odmah iza HDZ-a, barem što se tiče osvajanja načelničkih mjesta u općinama. To nije uopće čudno s obzirom na to da je riječ o manjim jedinicama lokalne samouprave čija egzistencija redovno ovisi o užem spektru ekonomskih aktivnosti: odnosno kombinacija poljoprivrede i obrta u Slavoniji, turizma ili ruralnog turizma ako je riječ o primorskim, dalmatinskim ili istarskim općinama i eventualno jednog preostalog proizvodnog pogona ako je riječ o srednjim i većim općinama.

Takve općine pretpostavljaju jednostavniji model upravljanja i nisu općine oni mamci oko kojih će se velike stranke pomamiti – one ipak ciljaju na gradove. Međutim, u slučaju Mosta, činjenica da postoji dvadeset i plus općina u Hrvatskoj u kojima pobjeđuju neovisne liste neovisne od Mosta mogući je indikator njihove političke sudbine, odnosno preranog odustajanja od modela koji im je dao treću poziciju u Saboru u zadnja dva nacionalna izborna ciklusa. Ako se u obzir uzme nacionalna suma neovisnih gradonačelnika i načelnika manjih općina (pogotovo u Slavoniji) vrlo je vjerojatno da će, ako se ovakvi trendovi nastave, ostati južna regionalna opozicijska stranka što će im u Saboru donositi onoliko mandata koliko trenutno ima IDS.

SDP: nove razine susramlja

Kao što smo rekli, Most je zauzeo drugu poziciju u srednjoj i južnoj Dalmaciji i istisnuo najvećeg gubitnika ovih izbora: SDP. Već je svima jasno da je stožerna lijevo-centristička stranka u Hrvatskoj u krizi koja traje od gubitka zadnjih nacionalnih izbora, odnosno dolaska na čelo Davora Bernardića koji je svojom neumješnošću nadmašio sva zlurada očekivanja u stranci i izvan nje. Rezultati ovih lokalnih izbora i matematička su potvrda potpune strategijske, ideološke i kadrovske zapuštenosti te stranke. Izjave u javnosti njihovih predstavnika dosegle su nove razine praznine. Svaka nova izgovorena rečenica Davora Bernardića, Rajka Ostojića i Zlatka Komadine slušatelje zapljusne valom susramlja, a međusobna koškanja “dva doktora s Rebra” dokazuje da se radi o skupini političkih amatera koji dosadašnje političke uspjehe mogu zahvaliti tek inerciji i periodičnim krizama u HDZ-u koje su ih dovodile na vlast.

A najviše o beznađu u kojem se SDP nalazi govore povremeni medijski napisi o povratku Zorana Milanovića i stare garde koja je svojom liberalno-kalvinističkom besadržajnošću stranku i dovela do trenutnog stanja. Jedino što će se pamtiti poslije ovih izbora, potvrda je pobjede Vojka Obersnela u Rijeci, ali na način da je za gradonačelničko mjesto u trećem najvećem gradu u Hrvatskoj bilo dovoljno skupiti tek 17.410 glasova, odnosno nešto iznad 55% od 28% izašlih birača. SDP nema budućnosti ukoliko se ne dogode neke duboke promjene koje je vrlo teško u ovom trenutku nazrijeti. Alternativne i “inovativne” politike lijevo od centra trenutno se stvaraju u manjim strankama i političkim koalicijama koje tek stasaju, ulaze u gradsku skupštinu glavnog grada ili osvajaju 4% u Splitu i Puli bez skoro ikakve infrastrukture i izborne povijesti.

Raskol u HNS-u

No kad smo kod kraja trendova, politika, platformi i stranka, čini se da je najopipljiviji kraj koji se događa kao rezultat ovih izbora – kraj HNS-a. U trenutku dok nastaje ovaj tekst još nije najjasnije u kojem će se smjeru odigrati HNS-ov dramolet koji traje od petka u 3 ujutro nakon vjerojatno polusvjesnog tvita čelnika stranke Ivana Vrdoljaka iz kojeg se dalo iščitati da je on, tj. HNS, spreman preuzeti reformu obrazovanja i steći zahvalnost svih budućih generacija, odnosno ući u koaliciju s Plenkovićem, preuzeti Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta i spasiti ga od šapa trenutne interesno-biblijske osovne, odnosno zamijeniti ga nekom drugom – kako to obično biva u tom resoru.

Međutim, ako pogledamo povijest te stranke i opcije u posljednja dvaipol desetljeća: HNS je često bio u sličnim krizama i preživljavao na živom tkivu mrtvih centrističkih stranaka, odnosno na disolucijama i sukobima. Prvo među proljećarskom ekipom (koja je u međuvremenu u velikoj većina napustila ovaj svijet) ili kasnije na sukobima jakih političkih figura poput Vesne Pusić i Ratka Čačića. I za razliku od npr. HSLS-a, ostali su politički puno vitalnija i interesno premreženija stranka.

Međutim, tijekom ranijih frakcijskih sukoba stranka je imala bar nešto političkog kapitala, odnosno, nekoliko bitnih županija i gradova (Dubrovnik i Varaždin primjerice, Međimursku i Varaždinsku županiju), da bi se danas svela na stranku koja ne drži nijedan od većih, odnosno srednjih gradova i uz Međimursku županiju, jedini politički kapital su im mjesta u saboru koja su dobili dobrom trampom sa SDP-om. HNS je danas skoro izbrisan s političke karte u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje su ga zamijenili njegovi nekadašnji čelnici ili bivši koalicijski partneri. Ta činjenica će biti bitna na vaganju oko toga koja će od frakcija ili opcija prevagnuti: ona koja će Plenkoviću držati krhku većinu sa svojom saborskom mizerijom ili ona koja nije (još) spremna na povijesni pakt političkih nasljednika proljećarske i nacional-udbaške Hrvatske.

Žele se nije vratija

Nakon toliko političkih smrti, pobjeda HDZ-a na ovim izborima bila je neminovna, ali i uvelike ovisila o povratku jednog, kako se činilo, političkog mrtvaca. Jedini politički faktor koji je mogao ugroziti tu pobjedu nisu bile saborske stranke i standardni protivnici s političkog spektra nego – Željko Kerum Žele. Gradonačelnički kandidat u Splitu koji se nakon katastrofalno lošeg mandata odrađenog u periodu od 2009. do 2013. vratio na političku scenu nakon još goreg mandata nekadašnjeg SDP-ovca Ive Baldasara. Žele bi svojom pobjedom ugrozio HDZ-ov strateški cilj da dobije bar jedan veliki grad (što nisu imali osam godina) i potpuno zavlada Dalmacijom čime bi potvrdili svoju pobjedu. Bez toga onda bi bila samo matematička, ali ne i politička.

Kao što smo već ranije pisali, Želinu kampanju je obilježio paralelni i o njemu neovisan politički marketing s Facebook stranice Žele se vraća, performansi s križem oko vrata ispred splitskog HNK, apsurdi poput onoga o nula potrošenih kuna na samu kampanju, ali i lucidni odgovori na standardna novinarska pitanja o financiranju kampanje (“trošim svoje pare”, “radim sa svojim kapitalom”), kao i stalno kršenje ustaljenih oblika političkog PR-a što je svoj vrhunac doživjelo u ispadu u kojem je izvrijeđao svoga protukandidata HDZ-ovca Andru Krstulovića Oparu, kasnije se ispričavši kroz priopćenje za javnost koje bi trebalo ući u anale domaćeg uštogljenog i dosadnog političkog PR-a. I koji bi, da ima imalo pameti i živosti, od Žele bi mogao štošta naučiti.

Unatoč svemu tome, Želi se na putu do pobjede ispriječilo 10 posto nevažećih glasačkih listića što je omogućilo HDZ-u da u noći s nedjelje na ponedjeljak slavi pobjedu i ponovo priča o “plavoj Hrvatskoj”, a Želi i nama ostalima je ostalo da proklinjemo i sumnjamo u rezultate ovih izbora. Međutim, s danom predaha, stvari su ipak nešto jasnije. Broj nevažećih listića, iako veći nego na bilo kojim izborima, svjedoči upravo onome o čemu svjedoči i politički fenomen Želinog povratka: o nepostojanju političke opcije koja bi trebala odgovoriti na suštinske i egzistencijalne potrebe građana Splita. Split je grad koji kroz fenomene svoje popularne kulture i njihovo prelijevanje na politiku najbolje pokazuje sve kontradikcije tranzicije i demokracije; odnosno toga koliko su ovakvi izborni procesi zapravo – izlišni. Grad koji je spreman izabrati fikcionalnog Želu za svog novog gradonačelnika jednako je tako i grad koji ima 5 tisuća glasača kojima se dalo po nedjeljnoj žegi otići do obližnje škole, uzeti listić kod tete za stolom i napisati na njemu: di su pare?