Predizborna preslagivanja u nedostatku političkih rješenja

Foto: AFP / Armend Nimani
Foto: AFP / Armend Nimani

Prijevremeni parlamentarni izbori na Kosovu trebali bi pomoći da se riješi dugotrajna politička kriza u zemlji. S obzirom na političke kombinatorike stranaka, čini se vjerojatnim da će se barem privremeno prekinuti blokada institucija, no to neće automatski dovesti do pozitivnih promjena koje stanovništvo očekuje.

Ove nedjelje na Kosovu se održavaju šesti parlamentarni izbori u toj zemlji od faktičke samostalnosti i treći od formalnog proglašenja nezavisnosti 2008. godine. Radi se o izvanrednim izborima, do kojih dolazi nakon što je opozicija uspjela izglasati nepovjerenje dosadašnjoj vladi, i to uz pomoć jedne od članica vladajuće koalicije – Demokratske stranke Kosova (PDK). Koalicija koju su krajem 2014. formirale dvije najveće kosovske stranke – PDK koji je osnovao aktualni predsjednik Hashim Thaçi, a sada je vodi Kadri Veseli i Demokratska liga Kosova (LDK) pokojnog predsjednika Ibrahima Rugove, a sada pod vodstvom donedavnog premijera Ise Mustafe – pokazala se izrazito neuspješnom u rješavanju niza situacija.

Vladu su prvo potresli prosvjedi protiv Aleksandra Jablanovića, kosovskog ministra iz redova srpske stranke koja je podržala vladu. On je na udar došao zbog komentara koji su protumačeni kao uvreda majkama osoba nestalih u ratu. Tek što je situacija smirena njegovom smjenom, na dnevni je red došla parlamentarna rasprava o Specijalnom sudu za pripadnike Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK) koja je izazvala nova komešanja. U sporu između vlasti i opozicije, osim Specijalnog suda, kao glavni se problem nametnulo pitanje razgraničenja s Crnom Gorom, za koje je opozicija tvrdila da nepravedno oduzima teritorij Kosovu te ga je stoga nastojala spriječiti svim silama, uključujući i prekidanje sjednica parlamenta bacanjem suzavca, jaja itd…

U borbi protiv te dvije stvari, koje je vlada nastojala progurati kroz parlament, ujedinile su se tri opozicijske stranke: Samoodređenje (Vetëvendosje) Albina Kurtija, Savez za budućnost Kosova (AAK) bivšeg premijera Ramusha Haradinaja i Inicijativa za Kosovo (Nisma) Fatmira Limaja, bivšeg istaknutog člana Thaçijeve stranke. Kulminacija njihovog zajedničkog pokušaja rušenja vlade zbila se u maju, kada su pod optužbom za nesposobnost i formalno inicirale izglasavanje nepovjerenja. Prijedlog je iznenađujuće prošao, prije svega zato što je PDK promijenila stranu. Padom vlade, zemlja je automatski ušla u predizbornu kampanju.

Blokovska podjela

Ono što ove izbore razlikuje od prethodnih je stvaranje velikih predizbornih koalicija koje čine političke blokove. Prvo je najavljeno da će LDK smijenjenog premijera Mustafe sklopiti savez sa Savezom za novo Kosovo (AKR) biznismena Behgjeta Pacollija i još nekim manjim strankama. Zatim su se predsjednici PDK, AAK i Nisme, sve bivši visokorangirani zapovjednici UÇK, dogovorili oko sklapanja druge velike koalicije. Time je Samoodređenje ostalo bez partnera i jedino među velikim strankama ide samostalno na izbore. Sklapanje ovih koalicija poremetilo je dotadašnje odnose među strankama, pa je zanimljivo pitanje kako je do njih uopće došlo.

Na posljednjim izborima održanim 2014. godine PDK, tada pod vodstvom aktualnog predsjednika republike Hashima Thaçija, je ostao najveća stranka. No kako je ta stranka bila na vlasti još od 2007., većina drugih bila je odlučna u namjeri da ih pod svaku cijenu smijeni. Stvaranje širokog opozicijskog bloka dovelo je do institucionalne paralize jer je nastao spor oko toga ima li PDK kao najveća stranka pravo na mandatara unatoč tome što su ostale stranke ujedinjene protiv njih. Taj je spor šest mjeseci kasnije riješila tek odluka Ustavnog suda, koja je za pravo dala PDK-u. Thaçijeva je stranka nakon toga sklopila koaliciju sa svojim dotad najvećim rivalima iz LDK-a, prepustivši im mjesto premijera.

U strahu od ponavljanja slične situacije nakon ovih izbora, stranke su odlučile da umjesto kompleksnih postizbornih pregovora i sporova oko mandatara sklope predizborne koalicije. Na taj način će biti sasvim jasno tko koga podržava i koja lista daje mandatara. No koja su obećanja tih koalicija i tko su ljudi koji bi trebali voditi novu vladu?

Ratnici i tehnokrati

Koalicija PDK, AAK i Nisme – koju podržava još deset manjih stranaka – često se naziva i “vojnim krilom”, “ponovno ujedinjenom UÇK” ili “koalicijom zapovjednika”, s obzirom da su šefovi stranaka ujedno i vođe bivše oružane organizacije. Te su stranke zajedno 2014. godine dobile oko 330 tisuća glasova, odnosno preko 40%. Njihov kandidat za premijera je Ramush Haradinaj, a glavna obećanja “reciprocitet” u odnosima sa Srbijom, promjena demarkacijskog sporazuma s Crnom Gorom te reforme zdravstva, obrazovanja i borba protiv korupcije. Protivnici je nazivaju “koalicijom mraka” ili “koalicijom siledžija” koji su nakon osamostaljenja uspostavili režim straha radi vlastitog bogaćenja.

Koaliciju LDK i AKR također podržavaju manje stranke poput Alternative, koju je nedavno osnovalo nekoliko mlađih političara, uglavnom obrazovanih po prestižnim sveučilištima u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji, i prebjega iz drugih stranaka. Članice te koalicije su na prošlim izborima zajedno osvojile oko 220 tisuća glasova. Ona kao premijerskog kandidata nema šefa ni jedne stranke, već bivšeg ministra financija iz redova LDK, Avdullaha Hotija, tehnokratskog ekonomista koji se u određenim krugovima smatra jedinim uspješnim ministrom raspuštene vlade. No istodobno mu očito nedostaje moć, karizma i političko iskustvo.

Njihova predizborna obećanja uključuju prekid vlasti PDK, “duboke” ekonomske reforme te prihvaćanje postojećeg plana demarkacije s Crnom Gorom koje bi omogućilo viznu liberalizaciju. Kritičari ih nazivaju “rusko-jugoslavenskom koalicijom”, prije svega zbog toga što je Mustafa svoju političku karijeru započeo još 1980-ih, dakle u Jugoslaviji, dok Pacolli ima duboke poslovne veze u Rusiji, započete još za vrijeme predsjednika Borisa Jeljcina.

Zasjenjeni programi

Iako su pokušali dogovoriti koaliciju prvo s AAK i Nismom, a onda i AKR-om te naposljetku LDK, Samoodređenje je ostalo sasvim usamljeno i samostalno izlazi na izbore. Njihov kandidat za premijera je osnivač i de facto vođa pokreta Albin Kurdi. Na prošlim izborima dobili su oko 100 tisuća glasova, no pojedine ankete im predviđaju da bi sada mogli dobiti znatno više, iako su neki komentatori izrazili sumnju u ta istraživanja. Njihova obećanja također uključuju borbu protiv korupcije, no i jačanje veza s Albanijom koje bi mogle voditi ujedinjenju u budućnosti te povećanje razine socijalne skrbi i proširenje socijalnih politika.

Kritičari ih nazivaju anarhistima koji ne priznaju državu Kosovo, njezine institucije i simbole, već umjesto toga zagovaraju Veliku Albaniju. Također im se predbacuje da su nacionalistička stranka koja licemjerno nikada ne govori o korupciji u vlastitim redovima. Nasuprot njima stoji Srpska lista, najveća srpska stranka na Kosovu koju vodi Slavko Simić. Na prošlim su izborima dobili 38 tisuća glasova te su osvojili svih deset mjesta u parlamentu predviđenih za predstavnike Srba. No na ovim izborima oni imaju oštru konkurenciju u još tri srpske stranke koje pretendiraju na njihove glasove. Srpska lista i među kosovskim Srbima trpi optužbe da je preusko vezana uz predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, dok je albanske stranke nazivaju “produženom rukom Srbije” ili “trojanskim konjem”.

Najvažnije od svega, diskusije o savezima, koalicijama i odnosima među strankama sasvim su zasjenile programe i promjene koje stanovništvo očekuje.

S engleskog preveo Nikola Vukobratović