Nicușor Dan, jedna od rumunjskih političkih zvijezda u usponu, iznenada je početkom prošlog tjedna dao ostavku na funkciju predsjednika Unije za spas Rumunjske (USR). Riječ je o trećoj najvećoj političkoj stranci u rumunjskom parlamentu, koja je na prošlogodišnjim izborima neočekivano ostvarila solidan uspjeh na protestnoj i antikorupcijskoj platformi. Dan je relativno poznati četrdesetsedmogodišnji matematičar, koji je svoju političku karijeru započeo zalažući se za bukureštanske parkove i bicikliste. Na nacionalnu je scenu stupio iskorištavajući veliku krizu u kojoj se našla glavna opozicijska Nacionalno-liberalna stranka, a proteklih se mjeseci spekuliralo i kako bi USR kroz dogledno vrijeme mogao postati noseća snaga opozicije.
No ono što je do sada bilo najveća prednost te stranke – tehnokratska antikorupcijska retorika – sada se pokazuje kao znatno ograničenje. Naime, USR je u pravilu izbjegavao svrstavati se po pitanjima koja dijele rumunjsko društvo. Umjesto toga, nastojali su ponuditi dojam mladih, urbanih, neopterećenih, stručnih, uspješnih i iznad svega poštenih pojedinaca, koji su se okupili s ciljem obnove rumunjske politike. Ako se takve demagoške PR-liste na istoku kontinenta redovito pojavljuju kao izborne senzacije u trenucima zasićenja tradicionalnim strankama, ipak je njihova stabilnost vrlo upitna čim se susretnu s obavezom da se izjasne oko konkretnih političkih pitanja. Za USR takvo je pitanje bila ustavna definicija obitelji.
Naime, kao i u mnogim drugim zemljama, u pravoslavnoj je Rumunjskoj proteklih godina pojačana aktivnost ultrakonzervativnih i fundamentalističkih lobističkih grupa osnovanih po uzoru na američku ekstremnu desnicu. Jedan od njihovih glavnih zahtjeva je uvođenje diskriminacije homoseksualaca u temeljni zakonski akt države. U tu su svrhu organizirali uspješnu peticiju koja je natjerala rumunjski parlament da o njihovom zahtjevu glasa. Većina u USR-u se htjela usprotiviti ekstremnoj desnici, no ne i njegov lider Dan. On je naime konstatirao kako bi obrana ljudskih prava otuđila konzervativce od stranke, te da “glavne rasprave više ne bi bile o tome tko krade, a tko ne, nego tko brani tradiciju, a tko ne”.
Danov je zaključak ukratko to da je ravnopravnost manje važna od antikorupcije. S tim se, pretpostavljamo, ne bi složili oni kojima je ustavom onemogućen obiteljski život. Kao uostalom ni oni kojima je iz iskustva jasno kako antikorupcijska demagogija često služi samo kao smokvin list za rebranding istih promašenih politika.