Slavodobitne naricaljke za Bleiburg i “Križni put”

Foto: Wikipedija
Foto: Wikipedija

Mjeseci svibanj i lipanj vrijeme su kada se u Hrvatskoj tradicionalno uzbude “duhovi prošlosti” vezani uz obilježavanje datuma iz Drugog svjetskog rata. Daleko od tek povijesnih pitanja, različite komemoracije učvršćuju ideju “vrijednosno podijeljene” zemlje, pa utoliko daju i uvid u ideologiju na kojoj se pokušava utemeljiti postojeći režim.

“Tu je jedno od najtragičnijih polja u povijesti našega hrvatskog naroda i početak velikog stradanja čak nekoliko stotina tisuća hrvatskih vojnika i civila”. Ovom rečenicom đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić započeo je propovijed na ovogodišnjoj komemoraciju na Bleiburškom polju u Austriji, održanoj pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. Komemoracije organizirane povodom obljetnice kapitulacije vojske takozvane NDH pod direktnom podrškom države održavaju se od 2002. godine kada je tadašnji premijer Ivica Račan kleknuvši položio vijenac na spomenik “hrvatskoj vojsci” te izjavio “velika je nesreća Bleiburga i Križnog puta, to je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smiju ponoviti”.

Lider hrvatskih socijaldemokrata tom prilikom je uputio ispriku i sućut “svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga”, asociravši tako na gestu Willyja Brandta iz 1970. koji je klečeći zatražio oprost pred spomenikom žrtvama fašističkog terora u Varšavskom getu, uz očiglednu razliku što je Račan to učinio pred spomenikom sprovoditelja istog tog terora.

Još i prije blagoslova s vrha izvršne vlasti, Bleiburg, odnosno događaji opisani biblijskom sintagmom “Križni put”, bili su jedna od uporišnih točaka revidiranja slike prošlosti vezane uz antifašistički otpor, fašistički teror i ljudske gubitke u Drugom svjetskom ratu na našem području. Dugogodišnja hegemonija desnice, u čijoj su izgradnji, kako smo već napomenuli, definitivno učestvovale i tobožnje “lijeve” snage, omogućila je izgradnju grotesknog narativa o “Bleiburgu i Križnom putu” koji danas nadbiskupu Hraniću i njegovim istomišljenicima omogućava reprodukciju kontrafaktualnih teza.

Legitimacijski horizont njihovih tvrdnji je naravno nacionalistički pa se stoga i događaji s kraja rata mogu u viktimizacijskom ključu nazvati “najtragičnijima u povijesti našeg naroda”, iako je notorna činjenica da se daleko veći broj Hrvata i Hrvatica uz brojne druge balkanske narode nalazio na pobjedničkoj strani, a poražena strana, osim što se ne može nazivati “hrvatskom vojskom” jer nikada nije predstavljala volju većine hrvatskog naroda, uključivala je i nacističke okupatore te pripadnike kvislinških pokreta raznih nacionalnosti koje je spajala fašistička ideologija, kultura nasilja i povrh svega antikomunizam.

Pomoću mitoloških konstrukta stvorenih od strane poraženih u Drugom svjetskom ratu, ustaša i njihovih saveznika, sjećanje na pobjedu nad fašizmom u potpunosti je očišćeno političkog značaja i zarobljeno u ekstremno nacionalističkim aršinima. Partizanski osloboditelji tako su postali “srbokomunisti”, sljedbenici totalitarne ideologije i izvršitelji pokolja, a pripadnici veoma konkretnih i poznatih okupatorsko-kvislinških formacija ovjenčani su kao “hrvatske žrtve”.

Žrtve i kolaboracija

Naime, stvarni rasplet događaja iz svibnja 1945. godine uvelike je poznat. Bio je to posljednji mjesec najvećeg vojnog sukoba u povijesti čovječanstva na europskom tlu. Nacistička Njemačka kapitulirala je 9. svibnja, a stvari su se na sličan način, ali i uz neke specifičnosti, odvijale i na jugoslavenskom ratištu. Narodnooslobodilački pokret, čije su političko rukovodstvo činili komunisti i koji je okupljao sve antifašistički raspoložene pojedince i grupacije, velike uspjehe postizao je i ranijih godina. Već prethodne 1944. odavno je bilo jasno da je konačni Hitlerov slom i oslobođenje cijele Europe samo pitanje vremena. Krajem godine oslobođen je Beograd, prije toga Dalmacija i većina otoka, a nakon probijanja ustaško-njemačkih položaja na Sremskom frontu u travnju 1945. postalo je jasno da će za koji dan biti oslobođen i Zagreb, što će de facto označiti kraj postojanja ustaške NDH i kraj rata.

No, oslobođenje Zagreba 8. svibnja nije donijelo kraj rata, kao ni njemačka kapitulacija dan poslije. Vrh ustaške države i vojska odlučili su se pred partizanskim snagama povući prema austrijskoj granici, pri čemu ih je pratio i dio civilnog stanovništva. Napokon, 15. svibnja razoružani su kod Bleiburga, a tim je prestao i otpor njemačke Grupe armija “E” na jugoslavenskom ratištu,1 punih šest dana nakon nacističke kapitulacije 9. svibnja. Događaji nakon ustaško-njemačke kapitulacije na Bleiburškom polju i odnos prema zarobljenim neprijateljima nije bitno odskakao od šireg povijesnog konteksta. Gotovo identičnim metodama odnosilo se prema poraženim snagama u cijeloj Europi.

Primjerice, procjenjuje se da je čak 250.000 građana Mađarske bilo umiješano u organiziranje deportacija i denuncijaciju židovskih obitelji. Do 1944. godine u Francuskoj je strijeljano 10.000, a u Italiji 15.000 kolaboracionista. U maloj zemlji kao što je Belgija, s optužbom za kolaboraciju nakon rata suočilo se čak 400.000 osoba, od kojih je 2.940 osuđeno na smrt.2

Likvidacije kolaboracionista provođene su i u Jugoslaviji, ali radilo se o postupcima u kojima se nova komunistička vlast po ničemu nije razlikovala od zapadnoeuropskih pripadnica antihitlerovske koalicije. Kada govorimo o završetku rata u Jugoslaviji, nipošto ne možemo govoriti o nekontroliranom komunističkom teroru, a naročito ne možemo, kao nadbiskup Hrnić, govoriti o “nekoliko stotina tisuća žrtava”. Kako bismo utvrdili nepouzdanost megalomanskih navoda o broju bleiburških žrtava koji su u hrvatskom medijskom prostoru u potpunosti normalizirani, dovoljno je površno ustvrditi njihovo porijeklo. Kako u najnovijem broju splitskog Antifa fanzina piše Lovro Krnić:

“Kopajući za prapočecima tih mitova najbolje se može dokazati njihova ridikuloznost. Knjiga Ivana Prcele naslova ‘Hrvatski Holokaust’, koji provoditelje Holokausta izjednačava s njihovim žrtvama je jedan od izvora mnogih mitova i prenapuhanih brojki. Najprije je objavljena u engleskom izdanju pod imenom ‘Operation Slaughterhouse’ te poslužila je kao izvor mnogim izdavačima.”

Sam naslov Prceline knjige otkriva cilj svih srodnih propagandnih uradaka ustaške emigracije. Višestrukim preuveličavanjem broja “bleiburških žrtava” nastoje se relativizirati fašistički zločini, prije svega Holokaust, i prikazati minornima u odnosu na one komunističke.

Pokušaja utvrđivanja stvarnog broja egzekucija provedenih nad poraženim snagama nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji u novije vrijeme bilo je malo. Pod vodstvom Vice Vukojevića Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH osnovana 1992. godine ustanovila je poimenični broj žrtava tzv. Križnog puta na otprilike 13 tisuća.3 Ovu cifru, nekoliko desetaka puta manju od onih koje nam serviraju biskupi, također treba uzeti s rezervom, s obzirom da je ista Vukojevićeva komisija broj žrtava logora smrti u Jasenovcu procjenjivala na 2 tisuće, provodeći tako jednaku strategiju relativizacije zločina ustaške države kao i njihovi prethodnici.

Građanski rat

Ono što jugoslavenski kontekst izdvaja iz europskog jesu osnovne činjenice o samom ratu na našem prostoru. Naime, nijedna druga zemlja u okupiranoj Europi se u razdoblju od 1939. do 1945. godine nije suočila s građanskim ratom čiji razmjeri bi se mogli uspoređivati s građanskim ratom u Jugoslaviji. Sukob antagoniziranih političkih grupa unutar iste zemlje postojao je npr. u Italiji (kroz sukob talijanskih partizana s domaćim fašistima) ali takav sukob u Jugoslaviji je prouzrokovao daleko veće gubitke. Razlog tome je jednostavan, dok su njegovi povijesni uzroci nešto kompleksniji. Zbog složene političke slike prijeratne monarhističke Jugoslavije, a naročito neriješenosti mnogih nacionalnih pitanja, u okupiranoj Jugoslaviji javio se naročit broj kvislinških pokreta. Samo njihovo prisustvo, temeljeno na tradiciji prijeratnih fašističkih i šovinističkih organizacija raznih nacionalnih predznaka koja su dobila krila dolaskom okupacije, značilo je rasplamsavanje etnički motiviranog terora na nacionalno izrazito mješovitom području.

Ovo bi imalo i katastrofalnije posljedice da jugoslavenski komunisti nisu pristupili razvijanju internacionalnog fronta za oslobođenje, koji je u borbi spajao sve jugoslavenske narode. Zbog specifično velikog razmjera građanskog rata i poslijeratna retorzija u Jugoslaviji je naprosto morala imati nešto šire razmjere od nekih mnogoljudnijih zemalja koje nisu imale građanski rat. Talijanski povjesničar Claudio Pavone, koji se kao partizan i sam borio u Drugom svjetskom ratu, iznio je teoriju prema kojoj su partizani bili prisiljeni na vođenje “trostranog rata” – patriotskog rata protiv okupatora, klasnog rata protiv dotadašnjeg društveno-ekonomskog poretka i građanskog rata protiv kolaboracionista.

U današnjoj Hrvatskoj revizionistički narativ počiva upravo na “prevazilaženju” posljednjeg aspekta ovog trodijelnog sukoba što rezultira marginalizacijom činjenice da je u našoj zemlji kroz borbu Titovih partizana vođen sukob između ideje univerzalne jednakosti svih ljudi bez obzira na nacionalnost, vjeru ili rod s genocidnom fašističkom silom. Obje strane, fašistička i antifašistička postaju “hrvatske” pa prema tome i jednako legitimne.

Ovakva vrsta strategije revizije slike prošlosti građanskog rata naziva se frankističkom, prema španjolskom fašističkog diktatoru Franciscu Francu. Nakon pobjede svojih falangista u Španjolskom građanskom ratu, Francova Španjolska je ukazala “milost” poraženim republikancima prihvaćajući ih u španjolski nacionalni korpus kao one koji su se također, samo sa svojim idejama, borili za svoju Španjolsku. U španjolskom slučaju, ova politika potvrđena je na brojne načine od kojih je simbolički najvažniji spomenik poznat kao “Valle de los caidos” (Dolina palih) pored Madrida u kojem su jedni pored drugih kao sahranjeni i republikanci i falangisti (kasnije i sam Francisco Franco) u znak pomirbe španjolskog naroda.

Strategija je najbolje ocrtana u zamišljenoj izjavi: “Nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti dok je nacija na prvom mjestu”. Uvrštavanjem antifašističke strane u nacionalističku simboliku zapravo se samo potvrđuje njen poraz. S obzirom na kapitalistički i etničko homogenizirani kontekst postjugoslavenskih država danas sigurno nije neopravdano govoriti o porazu antifašista, a činjenicu da se današnja društvena uređenja nalaze u koliziji s njihovom pobjedom iz 1945. naročito je teško ignorirati.

U Hrvatskoj posljednjih desetljeća možemo svjedočiti raznim vidovima primjene frankističke revizionističke strategije. Ona je u vrijeme Franje Tuđmana imala veoma očigledne manifestacije kada je npr. 1996. hrvatski predsjednik od spomen područja u Jasenovcu poželio napraviti hrvatski Valle de los Caidos dodavanjem ustaških kostiju pod Bogdanovićev spomenik, što je ipak naišlo na presnažan otpor međunarodne zajednice.

Danas, taj narativ se dodatno učvršćuje naricaljkama na Bleiburgu. Ako se o svim žrtvama rata govori kao o “našima”, bez obzira da li se radi o srpskom, židovskom ili romskom djetetu, partizanskom borcu ili ustaškom vojniku, radi se o pokušaju kompletne političke bagatelizacije onoga što je antifašizam predstavljao. Kada se govori o tragediji hrvatskog naroda na Bleiburgu i “nekoliko stotina tisuća žrtava” Križnog puta tada se opravdava suvremena nacionalistička realnost.

Antifašizam bez ljevice

Bitniju stvar od utvrđivanja stvarnog broja stradalih i inzistiranja u kritici njihovog propagandnog preuveličavanja predstavlja i kritika političkog jezika kojim se danas u Hrvatskoj vode rasprave o neposrednom poraću. Čitav diskurs koji okružuje ovo pitanje unaprijed je naklonjen fašistoidnoj reviziji povijesti. Zašto se kapitulacija ustaške vojske naziva tragedijom i golgotom? Zašto se razoružavanje pripadnika fašističkih formacija naziva Križnim putem koji bi, barem prema kršćanskim vjerovanjima, trebao predstavljati patnju i stradanje nevinog, iskupljenje i uskrsnuće?

Postavljanje ovih pitanja odraz je izostanka revolucionarne ljevice, grupe bez koje je u svim povijesnim razdobljima bilo nemoguće i pomišljati o antifašističkoj borbi. Ovaj izostanak ljevice bolno je vidljiv u postupcima današnjih advokata antifašizma čija ideološka uvjerenja nikako nisu bliski principima povijesnog antifašizma. Najbolji primjer smušenosti i jalovosti takve “antifašističke” pozicije jest prošlogodišnji postupak Vesne Teršelič, predsjednice Antifašističke lige, koja je na komemoraciji za “stradale pripadnike poraženih snaga Nezavisne države Hrvatske (NDH) i civila izbjeglih 1945.” u Hudoj Jami (mjesto uz koje se vezuju stradanja na “Križnom putu) položila cvijeće i izjavila “Stajala sam na groblju i za sve moje utišane susjede koji nisu mogli staviti svijeću”.

Postupak jedne od predstavnica ljudskopravaškog antifašizma odraz je krize u kojoj se antifašizam kao politička platforma nalazi u današnjem povijesnom trenutku. Do kraja Drugog svjetskog rata antifašizam je bio pojam nabijen političkim značenjem za kojeg je bilo jasno da dolazi iz komunističke kuhinje. Na njemu su inzistirali pripadnici radničkog pokreta, a sredinom tridesetih antifašizam je i usvojen kao temeljna strategija Komunističke internacionale. S druge strane, za vrijeme rata, kapitalističke države savezničke koalicije kao što su SAD ili V. Britanija inzistirale su na označitelju “antihitlerovski”, znajući da on sa sobom nosi daleko manje implikacija, naročito onih revolucionarnih.

Po završetku rata, odnosno bolje rečeno po uspostavi hladnoratovske konstelacije svijeta i saznanja o monstruoznim razmjerima nacističkih zločina od kojih je Europu u najvećoj mjeri spasio SSSR i Crvena armija, postalo je politički krajnje neisplativo odbijati identifikaciju s antifašizmom, pa tako taj pojam postaje čest i kod liberala i konzervativaca. Najneposrednija prijetnja za “zapadnoeuropske demokracije” više nije oružana sila nacističke Njemačke, već blok socijalističkih zemalja i prijetnja razvoja radničkog pokreta unutar njihovih vlastitih granica.

Tada na scenu stupa teorija o totalitarizmu kao alat političke diskvalifikacije ljevice čija upotreba ne jenjava do danas. Komunisti, dojučerašnji nositelji antifašističke borbe, u tom ključu se izjednačavaju s fašistima čijem su porazu dali najveći obol. U našem lokalnom kontekstu po obrascu spomenute frankističke strategije obavlja se izjednačavanje “svih” žrtava rata, a nacionalističke naricaljke s Bleiburga ispresijecane su pozivima za oprost, mir i zajedništvo koje je kapitulacija ustaške vojske tobože ugrozila. Tu dolazimo do temeljne točke revizije – teze prema kojoj je Hrvatska danas i u Drugom svjetskom ratu podijeljena na dvije strane (ustašku i partizansku, desnu i lijevu). U povijesnoj perspektivi, teza o podjeli na dvije strane netočna je iz prostog razloga što su kolaboracionisti u Hrvatskoj i u ostatku Jugoslavije predstavljali veliku manjinu koja se na vlasti održavala pomoću okupacijskih aparata, a nasuprot težnjama većine naroda. U sadašnjosti, tezu o podjeli najbolje ruši slika deklarativnih antifašista koji polažu cvijeće na ustaška spomen obilježja.

Možemo biti sigurni da će bez ljevice koja bi antifašističku poziciju zastupala kao platformu širenja prostora demokracije, upliva masa u politiku i radničke borbe, naricaljke na Bleiburgu i iduće godine s razlogom će imati slavodobitni ton.

  1. Ahmet Đonlagić, 27. istočnobosanska divizija (Beograd: Vojnoizdavački zavod, 1983) 515. []
  2. Iz predgovora Krunoslava Stojakovića knjizi Milana Radanovića “Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji,” (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015), 26. []
  3. Skromni doseg poimeničnog popisa Komisije ne poriče čak ni povjesničar čvrstih antikomunističkih uvjerenja Vladimir Geiger u svom radu “Žrtvoslovi ljudskih gubitaka Hrvata u Drugom svjetskom ratu i poraću, koje su prouzročili NOV, Partizanski odredi Jugoslavije, Jugoslavenska Armija i KPJ”. []