Privremena mirovna misija i trajna patnja kosovskih Roma

Foto: AFP / Dimitar Dilkoff
Foto: AFP / Dimitar Dilkoff

“Misija” Ujedinjenih naroda na Kosovu, formalno okončana uspostavljanjem njegove nezavisnosti 2008., izgleda da još traje. Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres najavljuje osnivanje fundacije za pomoć “ranjivim zajednicama” na Kosovu, Romima, Aškalijima i Egipćanima (RAE), čija su prava bila ugrožena tijekom mirovne misije koju je ta ugledna svjetska organizacija ondje provodila. Od novembra 2007. njihov vlastiti Savjetodavni panel za ljudska prava zaprimio je preko petsto pritužbi na rad UNMIK-a (Privremena administrativna misija Ujedinjenih nacija na Kosovu) pa odatle i potreba da, barem službenim priopćenjima, krpaju svoje propuste.

Uz opetovano “najdublje žaljenje”, u tom šturom očitovanju, očiglednoj kopiji izjave prethodnog generalnog sekretara Ban Ki-moona, samo je ovlaš spomenuto da se među razmatranim slučajevima nalazi i 138 žalbi pojedinaca, pripadnika spomenutih manjinskih zajednica koji su pretrpjeli trovanje olovom (od čega i danas trpe od posljedica) za vrijeme boravka u kampovima na sjeveru Kosova u koje nakon rata 1998./1999. UNMIK smješta dio raseljenog RAE-stanovništva.

Humanitarnost umjesto pravde

UN-ovi kampovi bili su smješteni u neposrednoj blizini topionice Trepča, za koju se još od 1970-ih znalo da je izvor zagađenja. Pretpostavka je bila, kao i za sami UNMIK, da će to biti tek privremeno rješenje, no dogovoreni maksimalni tromjesečni period protegnuo se na desetak godina (neki su kampovi tek 2012. zatvoreni i uništeni), za vrijeme kojih se pojavilo nekoliko ozbiljnih izvještaja o alarmantnoj prisutnosti olova u toj sredini. Polovicom 2000-ih WHO i Institut javnog zdravstva u Mitrovici opominjali su na to prekoračenje: među tristo promatrane djece ispod četrnaest godina, samo dvadesetero njih imalo je ispod 10 mikrograma olova u decilitru krvi, koliko je zdravstveno prihvatljivo. Poznato je da trovanje olovom ostavlja trajne posljedice na rast kosti i krvnu sliku te uzrokuje oštećenja nervnog i imunološkog sustava. Uz to, taj tip štetnog djelovanja jače pogađa djecu: ona ga 4-5 puta snažnije apsorbiraju.

Konačno, savjetodavni panel za ljudska prava svoj potpuni izvještaj objavljuje u julu 2016. i zaključuje: “Kroz svoje akcije i propuste, UNMIK je bio odgovoran za nepovratno ugrožavanje životnog, zdravstvenog i razvojnog potencijala osoba podnositelja žalbi, koji su rođenje i djetinjstvo proveli u kampovima”. Malo je reći da su Ujedinjeni narodi na to reagirali neprimjereno mlako, izmotavajući se od odgovornosti: umjesto javne isprike i kompenzacije svakoj oštećenoj osobi, dano je obećanje da se nešto slično neće ponoviti i najavljeno je pokretanje dobrotvorne zaklade čiji bi se “projekti pomoći fokusirali na najhitnije potrebe ovih najugroženijih zajednica, uključujući zdravstvene usluge, ekonomski razvoj i infrastrukturu”. U UN-u vjeruju da je oštećenih zapravo i više od onih 138 pa će baš zato da netko ne bude zakinut, a ne zato što isplata individualnih odšteta košta, obrnuti retoriku i apelirati na svjetske dobrotvore da se istjerivanje pravde riješi uopćenim projektnim akcijama.