politika
Albanija Kosovo Srbija
tema

Uzburkani duhovi prošlosti i nacionalističke igre preko granica

Foto: AFP / Andrej Isaković

Nedavni događaji na Kosovu, u Makedoniji i Albaniji dobili su puno prostora u raspravama u sjevernom susjedu tih zemalja – Srbiji. Osobita se pažnja pridala nacionalističkim retoričkim izletima tamošnjih političara, odnosno najavama “Velike Albanije”, koji se tumače kao dalekosežni zaokret u odnosima u regiji.

Kriza u Makedoniji i njen dosadašnji tok izazvali su razumljivo interesovanje medija u Srbiji. Međutim, kroz praćenje te krize izdvojila se jedna tema koja je vrlo brzo zauzela mnogo više prostora od onoga što ju je iniciralo – “Velika Albanija”. Ovo je stara tema među nacionalistima u Srbiji. Uostalom, priče o Velikoj Albaniji otpočele su sa zaoštravanjem jugoslovenske krize u drugoj polovini osamdesetih godina minulog veka. Nije malo onih koji su još devedesetih isticali da je jugoslovenska kriza otpočela kosovskim pitanjem, niti je mali broj onih koji su tvrdili da će se sa zatvaranjem kruga na Kosovu zatvoriti i kriza. Međutim, ono što možemo videti sada ne liči ni na kakvo rešenje.

Za razliku od ranijih perioda kako je oštrica propagande bila usmerena ka istorijskom događaju iz 1878. poznatom kao Prizrenska liga, sada je ovaj devetnaestovekovni program pao u zasenak “Tiranske deklaracije”, a još više u zasenak izjava raznih aktera iz više zemalja. Pomenuta deklaracija je izazvala reakciju političara i medija u Srbiji već zbog same činjenice da je donesena u Tirani, ali i zbog uspostavljanja jedne nacionalne albanske koordinacije na čijem čelu se nalazi premijer Albanije Edi Rama. Stoga je u Srbiji protumačena pre svega kao nekorektno i agresivno mešanje u unutrašnja makedonska pitanja.

U skladu sa narodnom poslovicom da se “čovek češe tamo gde ga svrbi”, beogradski politički i medijski mejnstrim se fokusirao na ovu temu u trenutku dok se još uvek čekalo na odluku francuskog suda u Kolmaru oko izručenja bivšeg kosovskog premijera Ramuša Haradinaja Srbiji zbog ratnih zločina; zatim u trenutku dok su briselski dijalozi Srbije i Kosova, koji se odvijaju pod nadzorom EU i Federike Mogerini, u zastoju zbog pitanja formiranja Zajednice srpskih opština i Specijalnog suda za ratne zločine počinjene na Kosovu. U prevodu, beogradska nacionalistička javnost oseća da je došao trenutak da uzvrati poneki propagandni udarac, jer procenjuje da se situacija menja.

Nacionalna homogenizacija

Ko su primaoci te propagandne poruke? Njih ima više: počev od EU, međunarodnih organizacija, preko susednih zemalja, u prvom redu (i ne bez izvesne zluradosti) Makedonije, ali i Crne Gore – koje nisu samo priznale Kosovo, već su i glasale za prijem u UNESCO – te naposletku domaća javnost. Više od teksta Tiranske deklaracije, pažnju su privukle izjave koje su u poslednjih nekoliko nedelja dali Edi Rama, bivši američki diplomat Vilijem Voker, kosovski predsednik Hašim Tači i Ramuš Haradinaj, a koje se sve tumače kao koordinisana akcija ili ofanziva albanskih nacionalista i njihovih saveznika prema ostvarenju Velike Albanije.

Sama Deklaracija izaziva podozrenje jer se sumnja (dakle još uvek se pouzdano ne zna) da u sebi sadrži zahteve za boljim odnosima Makedonije sa Kosovom, što bi moglo da ostavi posledice u odnosima sa Srbijom. Oklevanje mandatara nove makedonske vlade Zorana Zaeva da se nedvosmisleno izjasni oko toga, kao i svojevrsna ofanziva koju je preduzeo kada je ocenio da Vladu Srbije vode nacionalisti (što ih je, začudo, uvredilo), samo je učvrstila to uverenje. Kroz kontekst makedonske krize poruka domaćoj javnosti mogla bi biti protumačena kao primer šta može da se desi kada se jedan nacionalni korpus podeli oko pitanja vlasti. Dakle, očekuje se nacionalno jedinstvo jer neprijatelj samo čeka svoju priliku.

Na ovom primeru možemo lepo videti kako balkanski nacionalizmi funkcionišu kao spojeni sudovi; kako jedan drugog hrane i jačaju; kako jedna nacionalna homegenizacija podstiče drugu. U izjavama koje su dali Rama i Tači ne može se poreći velikoalbanski nacionalizam, a on sa druge strane očito podstiče jačanje srpskog. Srpski nacionalisti i njihovi mediji dočekali su trenutak kada su njihovi albanski parnjaci procenili da je vreme da skinu rukavice i teritorije drugih zemalja koriste u svoje predizborne svrhe. Upravo to i jeste potrebno srpskom nacionalizmu sada da pred stranim “partnerima” raskrinka svoje dugogodišnje neprijatelje zbog kojih je, u krajnjoj liniji, došlo do rata sa NATO-om.

Predizborni folklor

I izjava koju je dao Vilijem Voker, bivši šef Verifikacione misije OEBS, na proslavi sedamnaestogodišnjice osnivanja Alijanse za budućnost Kosova, partije Ramuša Haradinaja, posebno je uzburkala duhove prošlosti. Ona na srpskom glasi: “Cilj ovog projekta na kojem radim je za sve Albance, na Kosovu, u dijaspori, u Albaniji. Radim na zajedničkom projektu na njihovom ujedinjenju. Albanci u svetu su bili ujedinjeni devedesetih isključivo u svrhu oslobađanja Kosova. Bio sam sa njima kada su proglasili nezavisnost. Albanci su dobili i došli su zajedno da slavimo, sada je vreme posle nezavisnosti, za poslednji korak, da svi budemo zajedno, da se ostvari ovo dostignuće”.

Naravno, ovakva formulacija otvorila je novi krug diskusija o ulozi međunarodnih institucija u upravljanju kosovskom krizom devedesetih. Odmah se nametnulo sećanje na ulogu Vilijema Vokera u kreiranju slike o situaciji na Kosovu i, pre svega, na njegovu ulogu povodom događaja u selu Račak. U tom je selu u akciji srpske vojske stradalo 45 ljudi, pri čemu je srpska strana te žrtve tretirala kao borce Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK), a Voker je bio istaknuti pobornik tvrdnje da su u pitanju bili civili, uključiv žene i decu. Incident je služio kao opravdanje za pokretanje vojne intervencija NATO-a 1999. godine. Sve ovo je, naravno, vlasti u Srbiji potaklo da od OEBS-a traže da se izjasni oko ovih izjava svog bivšeg šefa posmatračke misije, ali se iz ove organizacije nije čuo nikakav odgovor.

Dinamika političkih procesa i kriza, odnosno neprestani izborni procesi u zemljama regiona, dovode do pojačanog korišćenja nacionalističkih tema. Sada je to, kao što vidimo, slučaj sa Albanijom koju očekuju izbori, baš kao i Kosovo. U tom kontekstu se, verovatno, posmatraju ove pojave u međunarodnim krugovima, ali beogradska propaganda koristi svoju priliku. Naravno, niko ozbiljan ne očekuje da se mišljanja i stavovi zapadnih zemalja tako lako promene, ali vladajući krugovi u Beogradu pokušavaju da poboljšaju svoju poziciju kako u pregovorima sa Prištinom, tako i u odnosima sa moćnim zapadnim zemljama, jer se insistira na velikoalbanskoj poziciji koju otvoreno zauzima sve veći broj aktera u Albaniji, Makedoniji i na Kosovu, ali i u Preševu.

“Strani faktor”

Iako tenzije – uprkos protokolarnim osmesima, rukovanjima, izlivima javnog prijateljstva i ostalih diplomatskih formalnosti kroz godine – nisu pale, mora se konstatovati da su se ulozi podigli. Sve vreme glumljenja prijateljstva i razumevanja na kraju ispada samo kao čekanje prve prilike da se kapitalizuje neka pozicija koja je procenjena kao povoljna, bez obzira na posledice po prijateljstvo i svetu stabilnost regiona. Ti mali, suprotstavljeni, a tako slični nacionalizmi, računaju uvek na iste efekte svojih akcija: homogenizaciju kod kuće i podršku sa strane. Iza nas je četvrt veka takve politike koju vode, ako ne isti ljudi (mada ih ima sasvim dovoljno koji su sve vreme tu), a ono je vode na istim osnovama.

Od balkanskih nacionalizama (i ne samo balkanskih) ne može se očekivati ništa drugo od neprestanih provokacija i sukoba. Prvo, previše je nacionalizma na tako malom prostoru; a drugo i važnije, svoj deo tog prostora svaki od tih nacionalizama zamišlja drugačije. Nikako se ne sme zaboraviti ni faktor stranih sila, jer se dobar deo ovih predstava odigrava zbog njih. U tom ključu treba čitati i izjave od kojih su neke otvoreno adresirane Evropskoj uniji ili OEBS. Sa obzirom na jasnu podelu moći po kojoj su lokalni političari izvršioci zadataka zvanih “reforme” ili “tranzicija”, prosto je nemoguće poverovati u pozu sa određenim kolonijalnim zadahom o “nerazumevanju” koju civilizacijski napredniji činovnici žele da zauzmu. Ako zaista ne razumeju, onda ne treba da se petljaju i u krajnjoj liniji rukovode svim ovim procesima.

Moćni međunarodni akteri su i poslednje tenzije iskoristili da najave aktivniju ulogu svojih država u regionu. Međutim, da li je postojao jedan trenutak u kome te iste snage nisu bile prisutne kao presudni faktor odlučivanja? Da li ove najave znače promenu kursa prvenstveno zapadnih zemalja prema regionu? Upravo tome se nada elita u Beogradu. Ili, možda, zapadna elita hoće da sa sebe skine breme odgovornosti za neprestano nastavljanje tenzija i njihovo usijavanje? Ovo su pitanja na koja će vreme ubrzo dati odgovore. A da li će se obostrane, odnosno svestrane nacionalističke provokacije nastaviti, to uopšte nije pitanje. Jer, nacionalisti hrane jedni druge, čak i dok se kolju.