Iskrenost i cinizam Europske centralne banke

Foto: AFP / Daniel Roland
Foto: AFP / Daniel Roland

Rast društvenih nejednakosti proteklih desetljeća, a pogotovo nakon izbijanja financijske krize 2007. – 2009., već je odavno dijelom analitičkog i javnog konsenzusa širom (zapadnog) svijeta. Najkasnije od izlaska engleskog prijevoda već sada slavne Pikettyjeve knjige “Kapital u 21. stoljeću”, nejednakost postaje nezaobilazna točka političkih rasprava i stavka (retoričkih) programa: o nužnosti njenog suzbijanja redovno i eksplicitno govore primjerice i izvještaji Međunarodnog monetarnog fonda. No, artikulirane politike koje bi išle u tom smjeru sustavno izostaju.

Zašto i kako izostaju, vjerno nam svjedoči jedan drugi izvještaj: onaj godišnji Europske centralne banke (ECB). S obzirom na to da je nejednakost u proteklom periodu politički u priličnoj mjeri “pripitomljena”, ECB se nije previše libila u svom izvještaju eksplicitno naglasiti da neke njene politike pridonose rastu imovinske nejednakosti. Tako u izvještaju stoji da je  monetarna politika tzv. kvantitativnog popuštanja (quantitative easing) izravno pridonijela rastu nejednakosti u Europi. U brojkama, bogatstvo 20% najimućnijih kućanstava raslo je otprilike 30% više nego kod ostalih segmenata populacije u periodu provođenja kvantitativnog popuštanja (2014. – 2016.).

Neželjeni učinci

Što se zapravo dogodilo? Europska centralna banka je politikama kvantitativnog popuštanja nastojala unijeti dodatnu likvidnost u sustav kako bi potaknula investicije i osigurala ekonomski rast. To je radila kroz kupovinu, prije svega, državnih obveznica, ali i korporativnih, mahom od banaka. Međutim, priskrbljena sredstva banke nisu plasirale u “realnu” ekonomiju u obliku kredita za investicije. S obzirom na pojačanu potražnju za financijskom imovinom putem politike ECB-a, porasla je cijena te imovine, a sredstva su se uglavnom koristila za kupovanja dionica (i pumpanja njihove cijene), isplate dividendi te spajanja i akvizicije među kompanijama.

Dakle, sredstva koja je u sustav lansirala ECB “zavrtjela” su se unutar financijskih tržišta, skoro bez ikakvog utjecaja na rast investicija. Naravno, ECB ne priznaje inicijalnu nedostatnost takvih politika, navodi neke pozitivne učinke u sferi ograničenja rasta nezaposlenosti, ali jasno ističe “neželjene” distribucijske učinke kvantitativnog popuštanja. Međutim, iako priznaje štetne rezultate vlastitih politika, odnosno njihovu nedjelotvornost, ECB tvrdi kako saniranje štete, ili provedba drukčijih politika sa suprotnim utjecajem na imovinsku nejednakost, naprosto nije u njenoj domeni – ona to ne može. I zapravo u izvještaju pozivaju vlade zemalja članica eurozone da se aktivno pozabave tim pitanjem.

Premda birokratima iz ECB-a treba čestitati na iskrenosti izvještaja, što se tiče preporuka koje sadržava, one se mogu odrediti isključivo kao cinizam. S obzirom na snažnu fiskalnu stegu na kojoj se zasniva arhitektura eurozone (od mastriških pravila do raznih paktova donesenih u hrvanju s krizom), pozivanje država da svojim proračunskim politikama doprinose smanju nejednakosti zvuči naprosto kao loš vic. Naime, dok Unija s jedne strane kažnjava države zbog neuravnoteženih proračuna i zahtijeva ograničene razine deficita i javnog duga da se ne uznemire financijska tržišta, Europska centralna banka poziva države da proračunskim politikama saniraju posljedice šteta koja su upriličila upravo ta financijska tržišta uz svesrdnu pomoć ECB-a.