“Jedan pojas jedan put” i moralna panika Zapada

Foto: AFP / Pool / Damir Šagolj / Samit u Pekingu
Foto: AFP / Pool / Damir Šagolj / Samit u Pekingu

U Pekingu je proteklog vikenda održan samit inicijative “Jedan pojas jedan put” kapitalnog i sveobuhvatnog investicijskog plana Kine teškog 900 milijardi dolara koji cilja povezivanju ove zemlje sa Europom, Afrikom i Amerikama. Dvije godine od početaka međunarodnog povezivanja bilateralnim i trilateralnim sporazumima, a čak 4 godine od začetka ideje, zapadni svijet je “napokon” prepoznao kinesku “prijetnju” svojoj dotrajaloj civilizaciji.

Iako su diplomati i političari bili oprezniji i suzdržaniji pri artikuliranju protivljenja kineskom planu, naglašavajući važnost i potrebu izgradnje infrastrukturnih projekata koji su na velikom broju lokacija već započeli, a tamo gdje nisu potpisani su najvažniji ugovori, ksenofobni posao umjesto njih odrađuju ideološki snažno profilirani mejnstrim mediji poput Reutersa, Deutsche Wellea i Bloomberga. Zanimljivo je pritom da su manje ksenofobni ton imali tekstovi objavljeni u New York Timesu i Financial Timesu gdje su naglasci bili na ekonomskim pokazateljima, uz ipak izraženu sumnju da se u pozadini ovako ambicioznog plana zapravo krije politička motivacija. Neizbježna je ipak suptilno artikulirana implikacija koja (ne baš željeni) uspjeh kineskog plana vidi u odustajanju američkog predsjednika Donalda Trumpa od prekomorskog trgovačkog sporazuma između Kine i SAD-a (TTP).

Zanimljivo je kako se tek u ovakvim situacijama, kada dolazi do stranih ulaganja u zemlje koje su navikle biti investitorima počinju postavljati pitanja o društvenim i socijalnim implikacijama izravnih stranih ulaganja. Tako je odjednom “pola planeta” zabrinuto za činjenicu da Kina gradi tunel i povezuje Pakistan i Kašmir sa ostalim dijelovima svijeta. Podsjetimo, radi se o pograničnom prostoru između Indije i Pakistana na čiji teritorij prava, osim ove dvije zemlje, polaže i Kina. Posebno je licemjerna u ovom slučaju tobožnja briga oko kineskih investicija u Kašmir, jer ratni zločini koje Indija tamo sistemski provodi godinama obično ne izazivaju nikakva moralna zgražanja. Pritom je nezanemariva činjenica da indijska vojska, osim što je specifična po razmjerima intervencija unutar vlastitih granica, sistemski kao ratno oružje koristi silovanja. Stoga je u Kašmiru emancipacija od Indije isto tako i feminističko pitanje. Indija iz brojnih razloga ostaje neutralna po pitanju projekta Jedan pojas jedna cesta. Dok sama činjenica da usprkos snažnoj verbalnoj kritici nije u potpunosti odustala od mogućnosti da se pridruži Inicijativi govori o snazi, opsegu pa i važnosti ove inicijative.

Svijet se odjednom navodno zabrinuo za tajne kineske političke motive, moguću buduću kinesku kulturnu hegemoniju i za socijalne implikacije ovih projekata. Međutim, ništa od toga trenutno nije problem s inicijativom Jedan pojas jedna cesta. S druge strane, dušebrižničkim medijima promakla je činjenica da je najveći problem s inicijativom to što funkcionira po poprilično ekonomski eksploatatorskom modelu: kineske banke kreditiraju lokalne zemlje za energetske i infrastrukturne projekte investicijskim i razvojnim kreditima, uz uvjet da projekte izvode kineske firme, koje potom pojedine faze izgradnje podugovaranjem daju lokalnim firmama uz užasne radne uvjete, npr. cijenu rada nižu nego u Kini, dakle nižu nego i na Balkanu. Ali i činjenica da svi ti projekti zapravo imaju za cilj skratiti put kineske robe do krajnjih odredišta, kao i olakšati prijevoz potrebnih industrijskih resursa natrag do Kine. Ovo se vidi iz fakta da su svi infrastrukturni projekti namijenjeni stvaranju velikih međunarodnih prometnih žila kucavica, a ne povezivanju nepovezanih dijelova neke nacionalne države.

Stoga ne treba nasjedati na kulturnu paniku degradacije ove trule civilizacije koju proizvode mejnstrim mediji već fokus treba držati na radnim uvjetima jer Kina je svjesna da im kulturna hegemonija ne mora biti nikakav prioritet, ona će naime doći inercijom, sama po sebi, nakon ekonomske prevlasti.