Novi predsjednik Albanije nije izabran jer se nitko nije kandidirao za tu funkciju. Ova neobična vijest dobro ilustrira dubinu političke krize koja upravo potresa ovu zemlju. Naime, albanski se predsjednik bira u parlamentu, većinom od 60% glasova. Njegova ili njezina je funkcija primarno ceremonijalna, ali i nužna za regularno funkcioniranje političkog sustava. Da bi se o pojedinom kandidatu raspravljalo, potrebno je da ga predloži barem 20 zastupnika, no ni potrebna većina pa ni sama kandidatura trenutno nisu moguće. Vladajuća koalicija formalno ima taman 60% zastupnika, i načelno bi mogla izabrati predsjednika po svojoj volji, no pod velikim je pritiskom stranih ambasada, ali i domaće javnosti, da to ne učini sve dok predstavnika opozicije nema u parlamentu.
A opozicijska Demokratska stranka (PD) još od februara bojkotira ne samo rad parlamenta već i sve državne institucije. Pritom je protest opozicije stalno prisutan u javnom prostoru preko šatora koji je PD podigao ispred ureda premijera i u kojem se već mjesecima izmjenjuju aktivisti i članovi stranke. Da je situacija ozbiljna, više je od šatora najavila odluka opozicije da se ne registrira za sudjelovanje na parlamentarnim izborima u junu. Taj bojkot, znatno više od onog izbora predsjednika ili pak rada aktualnog saziva parlamenta, najavljuje dugotrajnu krizu političkih institucija u zemlji. Uzrok protesta pritom je optužba da vlada ionako namjerava lažirati parlamentarne izbore i, štoviše, da to planira učiniti koristeći svoje navodne veze s kriminalnim podzemljem.
Izlazak iz parlamentarnih okvira
Ova optužba nije nimalo nepromišljena. Naime, opozicija nastoji iskoristiti međunarodnu pažnju koju dobiva albanska ilegalna industrija marihuane kako bi pred stranom javnošću inkriminirala svoje političke konkurente. Pri tome, dakako, veze većih dilera i lokalnih političara nisu nužno izmišljene, već se odvijaju po standardnom scenariju karakterističnom za razvoj industrije narkotika u siromašnoj zemlji. Zanimljivo, vladajuća Socijalistička stranka (PS) je primijenila drugu strategiju: po uzoru na vladu susjedne Crne Gore pokušava se predstaviti kao antiruska opcija kako bi dobila podršku Zapada. Uz to, pokušala je nacionalističkom retorikom i zazivima “ujedinjenja” s Kosovom podići etničke tenzije i tako mobilizirati birače na svoju stranu.
U međuvremenu, opozicija blokira prometnice i najavljuje daljnju eskalaciju, a vlast osim odustajanja od izbora predsjednika razmišlja i da odustane od redovnih parlamentarnih izbora, iako se ne zna je li takva mogućnost uopće legalna. U svakom slučaju, čini se da je politika u mnogim zemljama Balkana sada uvjerljivo izašla iz parlamentarnih okvira. Osobito u Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji, i vlast i opozicija u različitim su periodima odlučili konstruirati izvanrednu situaciju na temelju koje onda pozivaju na stranu političku intervenciju. To je možda i logična posljedica potpunog ideološkog i programskog bankrota tranzicijskih elita. Ali do sad nije ni na koji način omogućilo izlazak iz slijepe ulice propalih razvojnih strategija.