politika
Crna Gora
tema

Protesti majki u senci političkog diletantizma

Foto: AFP / Savo Prelević

Unatoč katastrofalnoj socijalnoj situaciji u Crnoj Gori, pitanja radnih i socijalnih prava teško dolaze do naslovnica medija i relativno rijetko potiču proteste. Na prvi pogled, činilo se da su “protesti majki” to promijenili, no i oni su vrlo brzo utopljeni u identitetskim pitanjima i kalkulacijama šovinističke opozicije.

Podgorički Bulevar Svetog Petra Cetinjskog ispred Skupštine Crne Gore gotovo da je permanentno blokiran od oktobra 2015. godine. Tada su započeli višenedeljni protesti “za fer i demokratske izbore” prosrpske opozicije okupljene u Demokratskom frontu, koji su kulminirali nasilnim pokušajem opozicije da uđe u crnogorsku Skupštinu što je dovelo do nereda u kojima je policija rasturila demonstracije. Bez obzira na formalne povode svih protesta opozicije u Crnoj Gori, činjenica je da političke tenzije u najmanjoj državi nastaloj raspadom SFR Jugoslavije koincidiraju sa finaliziranjem pristupanja Crne Gore NATO paktu. Čini se da je to temeljna odrednica svih političkih odnosa u ovoj zemlji u protekle dve godine.

Ipak, poslednji u talasu protesta na glavnom podgoričkom bulevaru imao je socijalni karakter – protestovale su majke sa troje i više dece kojima su izmenama Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti nadoknade umanjene sa 336 na 264, odnosno sa 192 na 144 eura. Levo orijentisani regionalni mediji, pa i sam potpisnik ovih redova, sa velikim simpatijama komentarisali su pojavu socijalnog protesta na nacionalizmom kontaminiranom prostoru Balkana, pogotovo socijalnog protesta žena u još uvek dubokoj patrijarhalnoj sredini kakva je Crna Gora. To oduševljenje je kod autora teksta trajalo sve dok na protestima nije video vodeće eksponente velikosrpske ideologije i četništva u Crnoj Gori, Andriju Mandića i Milutina Kneževića, kao i ostale lidere opozicionog Demokratskog fronta. Ta dva čoveka pojavili se se na protestima samo par dana nakon što im je Administrativni odbor skupštine – na zahtev Specijalnog državnog tužilaštva – ukinuo poslanički imunitet zbog osnovane sumnje za pripremanje državnog udara u izbornom danu 16. oktobra prošle godine. Ove okolnosti motivisale su nas da ipak malo dublje zakopamo u čitavu problematiku koja je dovela do protesta crnogorskih majki.

Problem s “nadoknadama majkama” nastaje 2015. godine. Na predlog poslanika opozicione, prosrpske Socijalističke narodne partije tada je u skupštinsku proceduru stavljen predlog Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Po njemu, majke s troje dece i 25 godina radnog staža, kao i majke s četvoro i više dece i 15 godina radnog staža primale bi doživotnu nadoknadu u iznosu od 70 posto prosečne neto zarade koja u Crnoj Gori tada iznosila 480 eura. Zakonom su obuhvaćene i žene s troje i više dece koje se nalaze u evidenciji Zavoda za zapošljavanje najmanje 15 godina i prema njemu ostvaruju pravo na nadoknadu u visini 40 posto prosečne neto plate. Odmah po predlaganju Zakona, aktivisti nevladinog sektora koji se bave zaštitom žena, ali i tadašnja ministarka rada i socijalnog staranja Zorica Kovačević upozorili su da predlagači, kao ni država, ne raspolažu nikakvim egzaktnim podacima o tome koliko žena ispunjava uslove za nadoknadu propisanu Zakonom.

Četno-socijalizam

Proizvoljnim licitiranjima do kojih se dolazilo bez ikakve metodologije, predlagači su tada tvrdili da će primena obuhvatiti oko 1500 žena. Iako je Demokratska partija socijalista kao vodeća partija vladajuće koalicije uskratila podršku predlogu Zakonu i najavila inicijativu za njegovo obaranje na Ustavnom sudu, Zakon je ipak izglasan. Pored glasova opozicije, potrebnu većinu za donošenje Zakona obezbedila je manja članica vladajuće koalicije, Socijaldemokratska partija. U periodu donošenja ovog Zakona, ona se nalazila u procesu raskidanja dugogodišnje koalicione saradnje s DPS-om. Zakon je stupio na snagu prvog dana 2016. godine. Vladajuća DPS nije odmah uputila Ustavnom sudu najavljenu žalbu. Bila je vođena oportunističkom računicom da bi žalbom naštetila svojim političkim interesima u godini kada se održavaju parlamentarni izbori. U njenom potezu nije bilo ničega neočekivanog, jer je oportunizam jedna od bitnih karakteristika ove partije tokom čitave njene istorije.

Koliko se diletantski pristupilo izradi Zakona, pokazao je prvi korak u njegovoj primeni. Već u prvih deset dana od njegovog stupanja na snagu, podneto je više od 4.000 zahteva za ostvarenje prava na naknadu. Do danas je broj zahteva narastao do brojke od gotovo 22.000 zahteva! Za repariranje finansijskih obaveza po ovom Zakonu, crnogorska Vlada je predvidela 13 miliona eura budžetskih sredstava. Kompletiranjem spiska korisnica nadoknade došlo se do potrebne sume od 70 miliona eura. Pošto je na parlamentarnim izborima 2016. godine ponovo osvojila vlast, DPS je – uz “sugestiju” MMF-a da se reže državni budžet u stavkama socijalnih davanja –  decembra prošle godine isposlovala izmene Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Nadoknade majkama nisu ukinute, nego su smanjene. Time je ostvarena ušteda u budžetu od 16,5 miliona eura.

Nedugo potom, u februaru, krenuli su protesti korisnica naknade, prvobitno na ekonomski nerazvijenijem i siromašnijem severu zemlje, u Bijelom Polju, Beranama, Pljevljima i Rožajama. Protest su podržali i Unija sindikata Crne Gore i Radnička partija. Posle nekoliko protesta u severnim crnogorskim gradovima, napravljen je Koordinacioni odbor protesta u kom su bile zastupljene predstavnice majki iz različitih gradova. Međutim, odmah po formiranju Koordinacionog odbora kao njegova neformalna liderka i glasnogovornica pokreta majki nametnula se Željka Savković – potpredsednica Radničke partije. Iako formalno na levoj strani političkog spektra, ova partija je od samog svog osnivanja član Demokratskog fronta, političke grupacije kojom dominira Nova srpska demokratija deklarisanog četničkog vojvode Andrije Mandića. Može se reći da je Radnička partija projekat Demokratskog fronta osnovan 2015. godine sa namerom da se pokriju pitanja socijalne pravde, odnosno poveliki deo populacije koji je pogođen privatizacijama i tranzicionom pljačkom nekadašnjih socijalističkih privrednih giganata poput nikšićke Željezare, podgoričkog KAP-a, i sl. O kakvoj se levici radi, možda najbolje govori činjenica da je ova partija u veoma prisnim odnosima sa Pokretom socijalista razigranog “giganta marksizma” Aleksandra Vulina.

Posrnula strategija

To što se potpredsednica ovakve političke grupacije nametnula kao liderka, u startu je diskreditovalo ove proteste kod značajnog dela populacije koja bi ga mogla podržati. Doda li se tome i da je glavni protest održan u Podgorici 16. februara u velikoj meri zloupotrebljen pojavljivanjem lidera Demokratskog fronta, možemo zaključiti da je u pitanju još jedan primer manipulacije socijalnim protestima od strane krajnje desnice na Balkanu. Te okolnosti su dovele do sužavanja baze podrške protestima. Zbog toga su se protesti razvodnjavali i slabili, da bi napokon prestali posle više od mesec dana trajanja. Liderka protesta Željka Savković, doduše, obnarodovala je da protesti nisu obustavljeni, nego da je došlo do promene strategije, te će se majke od sada okupljati na svakih 15 dana. U svakom slučaju, jasno je da je prvobitna energija protesta crnogorskih žena potrošena, pre svega jeftinim politikantstvom četničke desnice oličene u liderima DF-a.

Epopeja sa spornim zakonom, njegovim izmenama i protestima majki koji su time izazvani nudi mogućnost nekoliko zaključaka o aktuelnoj političkoj situaciji u Crnoj Gori. Naime, samo donošenje zakona i njegovo naknadno obaranje na Ustavnom sudu detaljno opisuju neodgovornost, diletantizam i oportunizam celokupne crnogorske političke klase. Takođe je potvrđena i već više puta ponovljena teza da je ova i ovakva opozicija najveći garant nastavka vlasti DPS-a, jer joj se dominantno suprotstavlja sa potpuno inferiorne, retrogradne, pa i šizofrene političke pozicije ekstremnog nacionalizma koji negira i samo pravo na postojanje države u kojoj deluje. Kako takav stav izgleda u praksi pokazuje studiozna priprema ovog zakona od strane predlagača iz redova opozicije iz koje se da iščitati da država, prema ovom shvatanju, služi za zajebanciju. Konačno, i u ovom slučaju možemo zaključiti da usled nepostojanja organizovane leve alternative postojećem socijalne proteste gotovo po pravilu prisvaja ekstremna desnica. No, to nije samo crnogorski, već globalni problem. Markuze je davno anticipirao mogućnost takvoga kretanja: “Potencijalna masovna baza za društvene promene može u potpunosti postati masovna baza za fašizam”.1

  1. H. Markuze, “Kontrarevolucija i revolt”, Grafos, Beograd, 1982., str. 30. []