Politički projekt Dragana Čovića i ostalih “autentičnih predstavnika” hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini – švercanje trećeg entiteta u ruhu eurointegracija – zadobiva sve jasnije konture. Stječe se europska podrška, koriste se nepovoljne okolnosti u kojima se nalazi stranka Bakira Izetbegovića, a akademska elita punom parom radi na izmišljanju tradicije.
Kao što smo već ranije na našim stranicama komentirali, unatoč manjim zastojima i uz svesrdni “poguranac” Republike Hrvatske, put prema trećem entitetu kao formalnom rješenju političkog položaja Hrvata u BiH, teče po planu. Sredinom veljače narativ koji se posljednjih godinu dana “uvlači” u sve iskaze o budućem ustavnom rješenju bosanskohercegovačkog gordijskog čvora, dobiva i svoju europsku legitimaciju kroz izvještaj rumunjskog zastupnika u Europskom parlamentu Cristiana Dan Preda. Europski parlament je time usvojio rezoluciju u kojoj se izrijekom spominje “federalizacija” kao princip budućeg uređenja Bosne i Hercegovine, što je s jedne strane nastavak na rezoluciju iz 2013. kojom se tražila reforma ustavnog uređenja i njegovo “pojednostavljenje”, a s druge strane voda na mlin hrvatskoj političkoj eliti koja kroz svoje kanale promovira federalizaciju kao zaobilazni put do trećeg entiteta.
U kontekstu uvijek živahne dnevne politike, ovaj slijed događaja izazvao je promptnu reakciju bošnjačke političke elite. Rezolucijom na rezoluciju: Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH je na zasjedanju u ožujku, na prijedlog zastupnika Damira Mašića iz SDP-a, jednoglasno podržao zaključke kojima se osuđuje rezolucija Europskog parlamenta i daljnje etno-teritorijalno komadanje zemlje. Zaključci su izglasani bez glasova predstavnika HDZ-a BiH, odnosno Hrvatskog narodnog sabora kao koalicije i paralelne institucije hrvatskih stranaka u BiH. Međutim, kao i u slučaju rezolucije Europskog parlamenta, riječ je o dokumentima plitkog političkog udaha i kratkog izdaha, koji samo naznačuju određene tendencije, ali ne i konačna rješenja koji ovise o geopolitički i vremenski širem kontekstu. Pogotovo u državi permanentne krize koja je u zadnje vrijeme predstavljena kroz sliku stalnog pada vladajuće koalicije, kako na razini države, Federacije, tako i pojedinačnih kantona. U takvom slobodnom padu, rezolucije su tek jedna od mjernih stanica. Jer, kako smo odavno naučili u slučaju BiH, me(h)kane političke koalicije postoje tek formalno, a prava politika se vodi na marginama, na sijelima i sajmištima uz monitoring predstavnika centra.
Sajam (političke) baštine
Jedno od takvih mjesta je svakako, punim imenom: Međunarodni sajam gospodarstva u Mostaru, koji je i ove godine bio štacija za balkansku političku elitu, a onda i mjesto jednog od tih dogovora s “većom političkom težinom”. Jedino što je u medijima upamćeno sem protokolarnih podbadanja izjava je Bakira Izetbegovića da će pomoći Hrvatima da imaju svoje autentične predstavnike u vlasti, što bi značio pristanak na ustavne promjene u skladu s apetitima predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića – odnosno stvaranje hrvatske federalne i(li) izborne jedinice koja bi HDZ-u BiH omogućila nastavak neometane hegemonije bez mogućnosti ponavljanja “slučaja Komšić” i oduzimanja dijela vlasti. Kako je do idućih izbora ostalo jako malo, tek godinu i pol, a politička budućnost Bakira Izetbegovića kao nužnog partnera, vrlo neizvjesna, Dragan Čović ulazi u foto-finiš svoga projekta. A projekt je na prvi pogled, vrlo jednostavan: da u što kraćem roku iskoristi situaciju u kojoj na svojoj strani ima drugog bošnjačkog lidera – Fahrudina Radončića te uz asistenciju, revizijom, i rastrojavanjem stranke, ranjenog, Bakira Izetbegovića, osigura ustavni aranžman koji će omogućiti realizaciju trećeg entiteta.
U paralelnom traku u kojem ta trojica čelnika funkcioniraju i kao menadžeri vlastitih političkih stranaka, a ne samo “autentični predstavnici” etnija, proces se odvija po planu – zakoni koje je HDZ stopirao u federalnom parlamentu a ticali su se “prava” interesnih skupina vezanih uz HDZ BiH (kladioničarski lobi) ili pak nadležnosti kantona (HDZ-u je u interesu da kantoni imaju povećane nadležnosti nauštrb centralizirane Federacije) na kraju su ili povučeni ili prošli s HDZ-ovim amandmanima. To znači da je u tom traku teren nešto prohodniji i očišćeniji, iako SDA – odnosno Bakir Izetbegović – kao nužni partner na tom putu trpi sve veće kritike “građanske ljevice” koja ga otvoreno optužuje za “ustupke” HDZ-u. A kako je Izetbegovićeva pozicija u vlastitoj stranci na klimavim nogama, ovakav vanjski pritisak Čovićevu situaciju dodatno otežava, odnosno traži ubrzavanje djelovanja na svim paralelnim trasama puta prema trećem entitetu.
Klasna formacija
Međutim, ove naznačene procedure, odnosno “politički dijalog” s predstavnicima Bošnjaka i birokratsko-juridičko čišćenje šute i spremanje terena za ukazanje trećeg entiteta, skrivaju pravu srž Čovićeva projekta. On nije narodni, niti nacionalno-emancipirajući, kako se želi predstaviti, nego prije svega – klasni. On služi kao osiguranje permanentne i potpune vlasti određene političke elite, ali i kao konstitucija, bit ćemo slobodni reći – hercegovačke građanske klase, odnosno njenog jezika, njenih stremljenja i žudnji novonastale klase. Uzmimo samo zadnji od primjera koji to možda najbolje dočaravaju. Riječ je o znanstvenom i stručnom skupu nazvanom Hrvati BiH – nositelji europskih vrijednosti?, održanom u Neumu sredinom ožujka.
Skup je zamišljen kao mjesto okupljanja političke i akademske elite koja bi svojim simboličkim kapitalom i ekspertizom dala svojevrsnu legitimaciju političkih procedura i inženjeringa čiji je konačni cilj federalizacija BiH kao naj-seksi koncept na trenutnoj burzi ideja u Hercegovini. Kako to obično biva, nijedan potez političke elite Hrvata u BiH, pa čak ni onaj koji se predstavlja kao nacionalno-emancipatoran i euro-integrativan, ne može proći bez tutorstva majke, odnosno Republike Hrvatske. RH su ovaj put predstavljali predsjednica i ministar vanjskih poslova, uz čelnike akademskih institucija, upotpunjujući sladunjavu sliku djeteta koje će se osoviti na noge, otrčati u krilo majke, a onda biti suvereno predano u ruke stare majke – Europe. Pritom infantilizacija Hrvata u BiH nije puki diskriminatorni trop i stilska ekshibicija, nego doista status koji posljednjih dvadeset i nešto godina (p)održavaju naši “autentični predstavnici”, odnosno HDZ BiH kao temeljna stranka.
Izmišljanje tradicije
No da bi dijete funkcioniralo u novom svijetu, odnosno Europi, mora znati govoriti. Mora naučiti jezik, prevoditi ga i širiti među narodom. Tako da je ovaj skup osim simboličke legitimacije određene politike, poslužio i kao mjesto konstitucije određenog jezika, učenje i prevođenje birokratskog jezika Europske unije, njenih vrijednosti i ideologema kojima će se služiti u daljnjim poslovima, prilagodbama i direktivama koje će provoditi domaće elite. Ili riječima povjesničarke Sarah Mazae, postojanje određenih društvenih skupina oblikuje jezik, odnosno, “da bi skupina mogla preuzeti ulogu društvenog i političkog aktera, ona prvo mora imati priču ili priče o sebi”. I to se upravo događa sa hercegovačkom elitom koja uči novi jezik, ali i konstituira jezik o sebi kao nositelju europskih vrijednosti još od renesanse i humanizma što je prva točka nemušto napravljenih zaključaka skupa, a istovremeno i školski primjer izmišljene tradicije.
Taj EU-kreolski jezik stvara, kako u zaključcima stoji “hrvatska politička, akademska i stručna elita”, a zapravo klasa privilegiranih koja će tako simbolički i praktično zapečatiti političke procese koji joj osiguravaju veću tuzemnu društvenu moć, a vani – sudjelovanje u EU-birokraciji i procesu prilagodbe. Jednako tako, taj jezik ima i svrhu mistifikacije nove stvarnosti u kojoj će, ako se provede novi ustavni aranžman, odnosno federalizacija, “etnonacionalizam poprimati odlike demokratskog i liberalnog nacionalizma, te poticati razvoj multikulturalnog i interkulturalnog građanstva”, kako u nešto starijem tekstu piše aktivni učesnik skupa, Ivan Vukoja. Drugim riječima, dogodit će se europeizacija i liberalizacija našeg, inače odbojnog, nacionalizma. Barem kroz jezik.
Teza po kojoj će se politički pluralizam, demokracija, europska politička kultura, ekonomski i svaki drugi razvoj nastupiti tek kad se riješe nacionalna pitanja, vrlo je banalan pogled na povijest i Europsku uniju, bez obzira s koje strane dolazio: nacionalističke ili građanske, odnosno bez obzira koji model od rješavanja BiH-situacije promovirali: federalizaciju ili građansku državu. Po tom principu povijest se interpretira kao slijed međusobno povezanih etapa s tim da svaka sljedeća etapa može otpočeti tek kad se riješi ova prva. Prosperitetna europska budućnost nas čeka tek kad riješimo ovaj primarni zadatak: federalizaciju (treći entitet), odnosno građansku državu. Na sreću, povijest je nešto kompleksnija i heterogenija i često ne ovisi samo o dugoročnim projekcijama političkih elita. A Europska unija se već događa Bosni i Hercegovini već duži niz godina, samo u nešto drugačijem aranžmanu. I nije nešto.