Da je politički sustav Bosne i Hercegovine trajno blokiran podjelom vlasti po etničkim linijama već je dugo notorna stvar. To je naposljetku i neizbježna posljedica Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je etničke sukobe pokušao riješiti zadovoljavanjem neposrednih interesa glavešina svake od zajednice. U tom kontekstu, među onima koji se još nadaju da bi ta država jednog dana mogla postati funkcionalna, sve se nade često polažu u tzv. ljevicu, odnosno one “građanske” stranke koje naizgled nastoje razmišljati o budućnosti zemlje onkraj podjela po linijama narodnosti i vjeroispovijesti. Paradoks te opcije je, međutim, da ona unatoč svojem formalnom antinacionalizmu nikako ne uspijeva privući birače izvan centara velikih gradova s uvjerljivom bošnjačkom većinom. Nedavni zaključci Glavnog odbora Socijaldemokratske partije BiH (SDP), najveće među “građanskim” strankama, dobro pokazuju i zašto.
Iako često koketira sa simbolikom socijalističke Jugoslavije kao primjerom funkcionalne multietničke države (u usporedbi s današnjom BiH), SDP nikako ne uspijeva ponuditi neki novi temelj za neko novo zajedništvo: bilo po klasnim osnovama ili čak samo socijalnijim politikama. Dapače, samozvani socijaldemokrati često su među najglasnijim zagovornicima agresivnijih antiradničkim mjera “restrukturiranja” koje nameće međunarodna zajednica. Umjesto jedinstva radnika različitih etničkih i vjerskih identiteta, oni nude samo snažniju centraliziranu državu koja će biti još snažnije podložna interesima međunarodnog kapitala. Istodobno ipak znaju da je u situaciji stalno rastuće bijede nužno povremeno kukati zbog posljedica politika koji i sami zagovaraju. Tako u SDP-u često proizvode bizarna ideološka čudovišta, bastarde državotvorstva i demagogije.
Sa subotnjeg Glavnog odbora, SDP je tako odaslao poruku kako se protivi privatizacijama, ali ne zato što su one mjere u korist kapitala, a protiv radnika, nego zato što privatizacije “slabe državu”. Istodobno su pozvali “državotvorne snage” da se usprotive privatizaciji koju provode njihovi konkurenti iz Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske zajednice, ali i da se proces privatizacije državne imovine dovede “do kraja na transparentan način”. Slično baš svim ostalim bh. strankama, i “građanske” opcije u osnovi sve BiH probleme nastoje nasilno ugurati u kontekst nacionalnih netrpeljivosti. Čak i ako je njihova vizura manje etnička, a više državna, ona ostaje jednako antiradnička i u službi trajnih podjela.