Priča o ropskim uvjetima u kojima žive rumunjske migrantske radnice na jugu Italije, a koja je postala viralna nakon objavljivanja u britanskom Guardianu i Observeru prisilila je rumunjske novinare da vlastima napokon postave neugodna pitanja.
Cinizam svih odgovora službenih lica na ovu temu, usprkos prirodno stečenom visokom stupnju tolerancije publike ipak je nevjerojatan i zaslužuje posebnu pažnju jer je izvrsna ilustracija lišenosti javne odgovornosti birokrata i političara zemalja Europske unije ali i njihove odsječenosti od društvene realnosti “običnog” puka.
Čitajući “follow-up” na ovu temu, prvo se primijeti da su primarni adresati za artikulaciju problema “nekako” ispali rumunjski političari, a ne EU ili talijanski dužnosnici. Tako je novi rumunjski premijer Sorin Grindeanu novinarima kazao kako je “osobno od Ministarstva vanjskih poslova zatražio da se u ambasadi u Rimu zaposli veći broj ljudi”. Istovremeno, hitno se sastao rumunjski parlamentarni odbor za dijasporu te su donijeli odluku da će donijeti iscrpan plan za zaštitu rumunjskih migrantskih radnika. Zaključili su da će izraditi info publikaciju koju će objaviti na svom web-sajtu kako bi se svi zainteresirani za odlazak na rad u Italiju mogli informirati o tome koji ih problemi tamo čekaju i koja će prava tamo dobiti. Treća “mjera” zaštite koju je predložilo rumunjsko ministarstvo rada bili bi “help-deskovi” koji će informirati rumunjske građane o trgovini ljudima i modernom ropstvu. Tako su ponovno, baš kao i u slučaju izbjeglica, univerzalnim krivcima za probleme EU koji uzrokuju njezino raspadanje ispali krijumčari ljudima. Pritom se, jer je odgovor svima jasan, rijetko kad postavlja pitanje kako to da u Europskoj uniji koja se zalaže za “slobodan protok ljudi, roba i kapitala” uopće može dogoditi “boom” poslova krijumčarenja ljudi?
Jasno je da ove mjere svakom iole prosječnom čitatelju izazivaju ljutnju i frustracije, no, kakvi uopće mehanizmi zaštite radnih prava i ljudskog dostojanstva u drugoj zemlji, stoje na raspolaganju rumunjskim političarima? Koliko premijer jedne zemlje može utjecati na provedbu zakona druge zemlje?
Društvena kriza, kriza kapitalizma
Adresiranje problema ropskog rada kao tek birokratskog pitanja indikator je općedruštvenog cinizma društava kriznog kapitalizma. Ali što je još važnije, disfunkcionalna birokratska adresiranja ozbiljnih društvenih problema nisu rezultat tek “bezidejnosti” ili loših liderskih sposobnosti političara zemalja periferije. One su prije svega izraz potpune političke nemoći zemalja periferije da se nose s neprikosnovenom slobodnotržišnom logikom privatnih kompanija zemalja centra.
Kako znamo da se radi upravo o manjku kontrole nad privatnim kompanijama, a ne samo o barbarskim sicilijanskim mafijašima i zakonu omerte, što je također zanimljiv aspekt društvenih relacija koje su dovele do cvata ropstva u Italiji u 21. stoljeću? Jasno je iz žalopojki političara koji kažu kako zapravo ne mogu mnogo toga drugoga napraviti jer nažalost, migrantski radnici poslove primarno pronalaze preko privatnih agencija za zapošljavanje, a ne preko države.
A što rade talijanske vlasti, osim što poštuju omertu? Pa oni naime, financiraju NGO-ove da po principu “arm’s length” rješavaju društvene probleme umjesto njih. Koliko su čak i obilno financirani NGO-ovi kapacitirani za rješavanje problema koji bi trebali ležati u državnoj ingerenciji jasno govori informacija da je jedan talijanski NGO dobio čak 800.000 eura za rad na ovu temu, pa ipak, nisu napravili čak ni web-site, a kako piše BIRN, na YouTubeu imaju tek dva videa na ovu temu s intervjuima radnica koje potvrđuju zlostavljanja. Ne treba biti previše kritičan međutim ni prema NGO-ovima, usprkos iskrenom trudu, borba protiv ropstva jednostavno nije u dosezima njihovih moći. Ako informacija da je samo na Siciliji silovano više od 60 posto rumunjskih migrantskih radnica, a zlostavljane nisu samo one koje rade u agrarnom sektoru nego i one koje rade kao njegovateljice u obiteljima, nije uzrokovala makar ozbiljnu društvenu raspravu, ako već ne paneuropske prosvjede protiv “slobodnog tržišta” ili u idealiziranom slučaju “brze političke reakcije” onda zaista, bilo bi suludo odgovornost za ozbiljne društvene probleme poput ropstva 21. stoljeća spustiti na razinu nevladinih organizacija. One možda mogu educirati i organizirati prosvjede ali ne mogu kazniti niti sicilijanske mafijaše niti agencije za privremeno zapošljavanje.