“Herceg-Bosna je bila za Bosnu i Hercegovinu”. Ta groteskna rečenica bila je svojevrsni lajtmotiv jučerašnjih regionalnih (osobito hrvatskih) medijskih napisa. Ona bi bez sumnje lako zbunila bilo koga izvan regije. Prije svega, Herceg-Bosna i Bosna i Hercegovina zapravo su ranije bili sinonimi, sve dok ranih 1990-ih prvi, stariji naziv, nije iskopan iz arhiva kako bi služio kao alternativni termin za alternativnu državu na teritoriju međunarodno priznate Republike BiH. Upravo ta, svojevremeno od nikoga skrivana i vrlo javna činjenica, sada je navodno predmet spora.
Rečenicu je izrekao Jadranko Prlić, bivši premijer spomenute “Hrvatske Republike Herceg-Bosne”, koji je prije gotovo četiri godine osuđen na Haškom sudu zbog ratnih zločina, odnosno etničkog čišćenja, počinjenog protiv nehrvatskog stanovništva. Prlićev novopronađeni bosanskohercegovački patriotizam dio je njegove sudske žalbe, koja je osobito u Hrvatskoj entuzijastično predstavljena kao službena interpretacija povijesti. Tvrdnja da Hrvatska ne samo da nije napala BiH i sudjelovala u okupaciji dijelova njezinog teritorija već da je, dapače, entuzijastično branila njezin teritorijalni integritet ionako je davno kanonizirana u Hrvatskoj, između ostalog i kroz famoznu “Saborsku deklaraciju”.
Nacionalizacija zločina
Logika iza neprestane protučinjenične kampanje naizgled je jednostavna. Kako nam neprestano objašnjavaju predstavnici vlasti, pogotovo Hrvatske demokratske zajednice, ili novinari Hrvatske radiotelevizije, priznanje da je Hrvatska sudjelovala u agresivnom ratu protiv susjedne države imalo bi teške reperkusije po pravni i međunarodni položaj državnih institucija. U tom smislu, poslati činjenice i dokaze kvragu da bi se spasio ugled nacije lak je i bezbolan zadatak. U toj argumentaciji, međutim, postoji jedna velika rupa. Ni ova ni druge optužnice nisu zapravo pisane protiv Hrvata, niti su Hrvati napali BiH. Izvođači “udruženog zločinačkog pothvata” (i ratni i propagandni) nisu svi pripadnici nacije nego pojedinci, te tu i tamo pokoja institucija.
A upravo institucije koje su bile posebno angažirane u projektu “Herceg-Bosne” 1990-ih (osobito HDZ i HRT) su – gle čuda – najglasniji zagovornici negacije zločina koje su prvo počinili, a onda i velikodušno negirali, sve u ime svih Hrvata.