Političke sudbine u doba revizija

Foto: AFP / Andrej Isaković
Foto: AFP / Andrej Isaković

Sada već u gotovo mjesečnom ritmu pojavljuju se povodi dovoljni za medijsku histeriju o novom ratu u Bosni i Hercegovini. Istek roka za reviziju presude u tužbi BiH protiv Republike Srbije za genocid posljednji je takav povod. Kao ni ostali, ni ovaj neće dovesti do novog rata, ali bi mogao bitno odrediti političku sudbinu Bakira Izetbegovića.

Nije bilo lako biti evropska visoka predstavnica Federica Mogherini posljednjih nekoliko dana. Osim što su je dočekale ozbiljne političke krize i stadionsko-parlamentarni folklor u posljednjoj redovnoj inspekciji po Balkanu, na sarajevskom aerodromu Butmir se ispriječio i gusti sarajevski šaum od smoga i magluštine što je prolongiralo njeno spuštanje u BiH. Čini se da joj je i nebo odlučilo poručiti – nema ti nikakve vajde od tog spuštanja, draga Federica.

I doista, ako je vjerovati mainstream medijima, prije par dana Bosna i Hercegovina je bila na rubu novog rata što je sada trop koji se koristi u mjesečnim, a ne više godišnjim razmacima. Na takvom rubu da i briselska diplomacija svojim flaster mjerama nije mogla učiniti puno. U međuvremenu, odnosno u par sati u kojima je Mogherini kružila avionom ponad Sarajeva, pažnja medijskih žeteoca histerije prebacila se na “uzavrelu Makedoniju” ili “nestabilnu Crnu Goru” koje je Mogherini upravo napustila pa je slučaj bosansko-hercegovačkih paralelizama u vlasti i otvorenih pisama, odnosno pokretanja revizije presude Međunarodnog suda pravde (MSP) u Haagu postao manje bitna tema. Što uostalom pokazuju i reakcija i razgovori koje je Mogherini vodila s predstavnicima bh. vlasti, nakon konačnog silaska u Sarajevo. Ni u jednom trenutku se nije spomenula “revizija” koja je neizbježna naslovna tema posljednjih nekoliko tjedana.

Strah od deadlinea

A cijela priča je počela još početkom veljače kad se kroz bh. medije počelo najavljivati da ističe desetogodišnji rok MSP-a koji omogućuje reviziju presuda tog najvišeg pravnog tijela za sporove među državama. Riječ je o presudi po tužbi Bosne i Hercegovine protiv tadašnje SR Jugoslavije, odnosno kasnije DZ Srbije i Crne Gore te konačno Republike Srbije za genocid u zadnjem ratu. Konačni rezultat te pravne bitke koja je svoj prvi pravorijek dobila 2007. godine lakonska je odluka suda prema kojoj Republika Srbija, preko svojih organa ili osoba, nije odgovorna za provođenje i poticanje genocida koji je priznat samo za “slučaj” Srebrenice, a ne i za cijeli teritorij BiH na čemu se temeljila tužba.

Republika Srbija je prema toj odluci iz 2007. tek prekršila Konvenciju o genocidu time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid, a potom nije kaznila niti predala počinioce Haškom tribunalu. Deset godina nakon te odluke, opći je zaključak da Bosna i Hercegovina živi unutar svojevrsne političke statike s periodičnim “potresima” poput ovoga koji je nastao uslijed požurivanja oko donošenja odluke o pokretanju revizije. Jer vrijeme je teklo, a glavni akter svakim danom bivao svjesniji da igra utakmicu koju će izgubiti, bez obzira na svoje poteze. A kako uvijek biva u takvim situacijama žurbe i deadlinea – potezi često ispadnu šlampavi pa kraj dođe prije očekivanog.

Od početka je spomenuta priča s revizijom postavljena na način da suverenu odluku o tome treba donijeti bošnjački član predsjedništva kao izravno izabran predstavnik naroda najviše stradalog u ratu. Odnosno, politički pritisak je bio usmjeren, isključivo i logično, na Bakira Izetbegovića. Međutim, to moralno-juridičko poslanje koje je Bakir Izetbegović, doslovno, dobio u amanet od svoga oca i člana predsjedništva BiH u trenutku podizanja te presude 2002., odnosno dodjeljivanja pravnog zastupništva Sakibu Softiću kao agentu BiH pred MSP-om, nije lišeno političkog konteksta, iako je jedan od osnovnih i često ponavljanih argumenata predstavnika bošnjačke političke elite da je riječ upravo o samo pravnom pitanju. Da, pravno pitanje koje će, vrlo je moguće, kao jedinog političkog šehida dobiti upravo političara Bakira Izetbegovića.

Bezizlazna situacija za Bakira

A upravo je specifična politička i stranačka situacija te deadline pred kojim se Izetbegović našao od njega stvorilo svojevrsnu (političku) žrtvu situacije iz koje nikako ne može izaći kao pobjednik pa makar i moralni. Proceduralno je uvjetovan činjenicom da odluka o reviziji nema šanse da prođe kroz Predsjedništvo BiH. Svjestan da Mladen Ivanić kao predstavnik Republike Srpske i Srba u predsjedništvu odbija bilo kakvu mogućnost stavljanja na stol revizije, a Dragan Čović u svojem novom europskom ruhu odbija prihvaćati odluke koje nisu konsenzualne, Bakir Izetbegović se odlučuje na stvaranje svojevrsne paralelne strukture – “savjeta” koji čine predstavnici bošnjačkih i građanskih stranaka te predstavnici intelektualne elite Sarajeva i civilnih organizacija proizašlih iz rata. Na sastanku održanom u Vijećnici u Sarajevu 17. veljače, odlučuje se za ulazak u spomenutu proceduru pokretanja revizije. Izbjegavanje važećih institucija države objašnjava se time da Sakib Softić, agent BiH pred MSP-om, i dalje ima legitimitet i da za pokretanje revizije presude nije nužna suglasnost aktualnog Predsjedništva.

Za razumijevanje tog 17. veljače u sarajevsko predvečerje i odluke koja je bila neminovna i čije donošenje nikad nije bilo pod upitnikom s obzirom da je riječ o svojevrsnom usudu u kojem politička pragmatika ne igra ulogu, važno je obratiti pozornost na facijalne ekspresije i retoriku prisutnih, pogotovo političkih čelnika opozicijskih, ali i stranaka na vlasti poput Fahrudina Radončića, kojima je laknulo da oni nisu u ulozi koju je politika i svojevrsna dinastijska sudbina, stavila na leđa Izetbegovića. On je pak svjestan kao i svi prisutni na tom sastanku da od revizije presude nema ništa, odnosno da nema novih dokaza koji bi eventualno doveli do revizije inicijalne presude. Jednako tako je svjestan da drugačija odluka njega kao predstavnika bošnjačkog korpusa nije bila moguća. I u konačnici – jedino što ostaje je crisis managment situacije koja će nastati u narednom periodu.

Pritom se nije računalo da bi kraj te pravne bitke mogao doći i prije nego je počela. Naime, MSP je cijelo vrijeme svjestan pravnih i proceduralnih dubioza oko slučaja revizije koje su se održavale i na njihovom poštanskom sandučiću koji se punio reakcijama različitih aktera u cijeloj priči. Da bi riješio situaciju prije nego je i pravno otpočela, sud je poslao pismo kolektivnom predsjedništvo zatraživiši od njih mišljenje o legitimitetu pravnog zastupnika, odnosno agenta Sakiba Softića i procedure o pokretanju revizije. Naravno, konsenzus se nije postigao i u Haag su otišla tri pisma s različitim interpretacijama situacije u kojoj su se revizija, agent i BiH našli. To će vrlo vjerojatno značiti da put ka reviziji prestaje na prvoj štaciji i dovodi Bakira Izetbegovića u gotovo bezizlaznu situaciju.

Raspad SDA

Naime, on je trenutno predsjednik stranke koja se nalazi u najvećoj krizi od svojih početaka, a pritom je službeno na vlasti na svim razinama. Paralelno, lokalne organizacije su potpuno desetkovane što su pokazali i izbori prošle godine u kojima su bivši SDA-ovi načelnici, a sada nezavisni načelnici i gradonačelnici u bosanskoj verziji Mosta, uzeli vlast u nekoliko bitnih općina – od Starog Grada preko Visokog do Zenice. Na istim izborima je izgubljena i Srebrenica, odnosno poražena je izborna strategija prema kojoj Srebrenica mora imati bošnjačkog gradonačelnika pa i pod cijenu fingiranja stvarne strukture i stanovništva (birači su se privremeno prijavljivali u Srebrenici) i stranke (vodstvo stranke nisu činili ljudi stalno naseljeni u Srebrenici). Posljedica te politike, politički su i fizički sukobi u srebreničkom SDA-u.

Jednako tako, SDA – najjača stranka u državnom parlamentu i temelj koalicije nacionalnih stranaka – gubi svoje zastupnike koji izlaze iz Kluba SDA i praktički ruše parlamentarnu većinu u Parlamentu BiH. Bakir Izetbegović pritom nema većinu u rukovodstvu stranke da izbaci najglasnijeg među njima Senada Šepića, a da bi par dana nakon izgubio nekad jednog od svojih najbližih suradnika, generalnog sekretara stranke Amira Zukića. Potpora međunarodne zajednice, sem Erdoganove Turske, potpuno je izostala i nakon dugo vremena Rusija i zapadne sile u Vijeću za implementaciju mira donose zajednički stav kontra Izetbegovićeva puta, na koji je bio primoran.

Revizija je tako došla u najtežem mogućem trenutku zbog čega je toliko i odgađana. Više kao udarac političke sudbine koji možda može biti presudan. Iako se iz današnje perspektive to čini gotovo nemogućim, a vlast dinastije Izetbegović kao neprikosnovena. Pritom će puno važnija od unutarstranačkih, a onda i unutarklasnih sukoba među političkom i privrednom elitom, biti reakcija frustriranog naroda, ne samo naroda žrtve genocida i svih postgenocidnih politika kojima je dirigirala dinastija Izetbegović, nego i naroda koji je najveća žrtva deindustrijalizacije i tranzicije u BiH.