Doba segregacije: novi slovenski Zakon o strancima

AFP: Jure Makovec
AFP: Jure Makovec

Slovenski je parlament nedavnim usvajanjem novog Zakona o strancima pretvorio Sloveniju u jednu od najsnažnijih utvrda Tvrđave Evrope. Pored svih problema koje će Zakon donijeti migrantima, posebno zabrinjava izrazita podrška javnosti ciničnim “meteorološkim” i ekonomskim obrazloženjima zakonske pozadine.

Poslovično poznate uvodne riječi s nekadašnjih sastanaka komunističke partije: “Drugarice i drugovi, međunarodna situacija se zaoštrava!” u potpunosti bi mogle poslužiti kao uvodne riječi slovenske ministrice unutarnjih poslova Vesne Györköš Žnidar u trenutku kada novinarima i slovenskoj javnosti predstavlja prijedlog izmjena Zakona o strancima. Ovaj Zakon je i većinski izglasan u četvrtak 26. januara. Od 71 prisutnog zastupnika (slovenski parlament ukupno ima 90 zastupnika) za Zakon je glasalo njih 47, a protiv je bilo 18.

U zagovaranju ovog Zakona, ministrica je ustvrdila da u današnje vrijeme međnarodna pravna regulacija nije više dostatna. Na sreću, vlada Mire Cerara to je na vrijeme prepoznala i smjesta napisala Zakon koji će ići u korak s vremenom. Da bi se razumio Zakon, koji je doživio čitavu lavinu kritika, kako od strane slovenskog civilnog društva, tako i od Vijeća Evrope, potrebno je razumijeti i samo vrijeme u kojem živimo. Točnije, potrebno je razumijeti kako ovo doba shvaća aktualna slovenska vlada.

Opozvani liberalni trijumfi

Britanski povjesničar Eric Hobsbawm suvremenu je povijest od Francuske revolucije naovamo podijelio na četiri doba i svakome posvetio jednu od svojih knjiga: Doba revolucije (1789.– 1848.), Doba kapitala (1848.–1875.), Doba imperija (1875.–1914.) i Doba ekstrema (1914.–1991.). Naravno, ni u našem vremenu ne manjka ničeg od nabrojanog, ipak čini se, da bi za naše doba primjereni naziv bio: Doba segregacije. Željezne zavjese i berlinski zidovi iz vremena Hladnog rata, pa i južnoafrički apartheid, čiji se padovi iz liberalno-demokratskih pozicija slave svake godine kao velika civilizacijska postignuća, sve to blijedi u današnje vrijeme.

Danas nema izgovora u totalitarnom Sovjetskom savezu, rasističkoj vlasti Južne Afrike ili u Stasijevim agentima koji pucaju na prebjege iz istočnog u zapadni Berlin. Ne, Doba segregacije kojem danas svejdočimo puno je jezovitije: u svom djelovanju hladno i na prvi dojam neutralno, a u svojim učincima smrtonosno. Zbog šngenskog režima Evropske unije, Sredozemlje je postalo masovna grobnica u kojoj je u posljednje tri godine živote izgubilo više od 10.000 ljudi. Zbog ovakvog režima u Srbiji i na grčkim otocima danas se izbjeglice doslovno smrzavaju. Naposljetku, ovaj režim je taj koji je inspirirao i dao legitimaciju izmijenjenom Zakonu o strancima.

Zakon predviđa da u slučaju iznimnog porasta broja migranata, odnosno izbjeglica, Slovenija nediskriminatorno krene vraćati ljude na svojoj granici. Prvotna verzija Zakona u kojoj je stajao članak po kojem je za aktivaciju ove izvanredne mjere, koja može trajati i do pola godine, bila potrebna ustavna većina, dakle dvije trećine svih zastupnika, odbačena je. Na prijedlog opozicijske Nove Slovenije, prihvaćena je dostatnost obične većine glasova.

Birokratska obrazloženja

Pogledajmo malo pažljivije obrazloženje kojim je pravdana izmjena Zakona. Ono nam može poslužiti da dobijemo dodatne uvide u politički um Stranke modernog centra: “Zakonodavstvo na razini Evropske unije, koje uređuje granični nadzor na granicama šengenskog prostora i područja međunarodne zaštite u EU, nije prilagođeno masovnom prelasku stranaca preko vanjskih granica i ulasku na teritorij država članica EU, pri čemu nedostaje i zajednička definicija pojma masovnih migracija.

Ovo zakonodavstvo naravno nije prilagođeno masovnom prelasku stranaca, nikada ga nije ni pretpostavljalo, niti željelo, naprotiv, ako išta, kao što smo i željeli pokazati, ovo zakonodavstvo je namijenjeno upravo odvraćanju stranaca od EU. U prijevodu: naravno, ne radi se o prilagodbama zakonodavstva koje bi omogućilo masovni dolazak stranaca, već se radi o promjeni koja bi šengenski režim smisleno dopunila u svrhu omogućavanja masovnog odbijanja stranaca.

Upravo je to naglašeno u nastavku obrazloženja, gdje stoji da se za eventualni sljedeći migracijski val države članice EU pripremaju poticanjem izmjena zakonodavstva o strancima i migrantima. Prije svega u pogledu ovlasti sigurnosnih i drugih državnih organa, novog načina nadzora granice pa i gradnjom takozvanih “tehničkih prepreka”. Sve to jer “nepredvidljiva priroda migracija zahtijeva neprestanu pozornost i mogućnost prilagodbe”. U tih nekoliko rečenica sažeta je cijela “filozofija” Doba segregacije. Izbjeglice i migranti nisu društvena, već prirodna činjenica. Tko su i zašto žele u Evropu, kakvu ulogu je pri svemu tome zapravo odigrala Evropa, koja je njena odgovornost, sve to nisu samo nevažna pitanja, već nisu pitanja uopće. Njihovo postavljanje je redundantno, neprimjereno, uostalom, zašto govoriti o pravima i motivaciji nečega što je tako neosobno, nečega čije je jedino obilježje koje nas zaista zanima, prijeteći sigurnosni rizik.

Migranti kao prirodna pojava

Poput frizijskog seljaka koji se nije pitao o motivima mora kada mu je prijetila poplava Sjevernog mora, već se posvetio izgradnji nasipa, tako se i evropski, u našem slučaju slovenski, političari ne bave time tko ili što su migracijski tokovi, valovi itd., već time kako izgraditi protu-migracijske nasipe koji će nas štititi od poplave izbjeglica. Pretjerano? Uopće ne, nasipe grade svi u našem susjedstvu: “… sve susjedne države kreiraju zakonodavna rješenja, odnosno provode ograničavajuće mjere za strance (…) prije svega s namjerom zaustavljanja migrantskog vala”. I ako sami nećemo graditi nasipe: “… Slovenija može postati takozvani džep za ilegalne migrante koji bi mogli u Sloveniju ući tijekom sljedećeg migranstkog vala”. Protupoplavna migracijska zaštita tako je postala drugo značenje za opstanak naroda.

Što nam to prijeti ako nasipi popuste, što bi se dogodilo da migranti i izbjeglice počnu živjeti s nama?

Ništa dobroga, kako nam kaže obrazloženje tek prihvaćenog Zakona. Tek rijetki su svjesni da izbjeglice nisu samo sigurnosni, već i makro-ekonomski rizik! Ali bez bojazni, i tu perspektivu je Ministarstvo unutarnjih poslova ljubazno obrazložilo u svom prijedlogu zakona. Prvo su nam objasnili da se državni dug u 2015. povećao za 1,9 milijardi eura odnosno za 2,3% BDP-a, što je znatno više nego u razdoblju prije krize, kad smo se zaduživali tek za 600 milijuna eura na godinu. Prema izračunima Evropske komisije Slovenija je jedina država u EU kojoj prijeti visoki rizik u održivosti javnih financija na dugi rok.

Je li za taj rizik odgovorna bankarska rupa koja je proždrla više od 4 milijarde eura? Ili možda snižavanje poreza na dohodak pravnih osoba koji je prije krize iznosio 25%, a danas samo 20%, čime se uzrokuje stomilijunski pad proračunskih prihoda samo na godišnjoj razini? Ništa od nabrojanog. Ono što ugrožava stabilnost javnih financija u Sloveniji su: “…nepredvidljivi izdatci, koje lako mogu prouzročiti migracijski tokovi i znatno povećanje broja migranata u državi, kojima je na osnovu međunarodnih obaveza potrebno omogućiti osnovnu skrb”.

Ekonomski kontekst represije

Ovaj vulgarni argument, iako zavijen u birokratske besmislice, zapravo je identičan onome u koji se kune desnica: nemamo dovoljno novca ni za vlastite siromahe, kamoli da bi još brinuli o tuđima, a sigurnosno pitanje da ni ne spominjemo. A državu zapravo brine da bi pokoji cent više za ljude koji bježe od rata, razmazio domaću sirotinju i možda bi i za sebe tražili više prava i socijalnih usluga.

To je, naravno, neprihvatljivo. Permanentne mjere štednje i neprekidno stezanje remena ne mogu biti učinkoviti ako bi financijski “razmazili” strance. Domoroci koji žive ispod ili tik do praga siromaštva mogu se uspješno tlačiti i uvjeravati da drugačije ne ide, samo tako da i sami vide izbjeglice kao finacijsko-sigurnosni rizik. Tu je potrebno priznati da upravo takva agenda u javnosti uživa izdašnu potporu. Nedavna anketa medijske kuće Delo pokazala je da dvije trećine ispitanika podupire vladine mjere ili drži da su one i preblage. Samo njih 13% je odgovorilo da su mjere pretjerane.

Politika koja plaši sa skorom invazijom stranaca i u obranu od nje usvaja preventivne mjere kroz izmjenu zakona kao što je spomenuti Zakon o strancima, zapravo je do te mjere psihotična koliko nasilno uvodi svoju verziju stvarnosti. Upisujući te psihoze u zakone ona ih faktički i legitimira i legalizira i stvara nova značenja. Sve skupa podsjeća na slučaj slovenskog dobrovoljnog vatrogasca koji je razotkriven kao piroman: podmetao je požare kako bi mogao sudjelovati u njihovom gašenju. A kada takvi vatrogasci-piromani nisu iznimke, već vode državu, situacija nije simpatična ludost pojedinca, već se radi o Dobu segregacije koje nam nameću. Od toga da su izvanredne zakonske mjere nužne do toga da su njihovi oponenti unutarnji neprijatelji koje je potrebno utišati samo je još jedan korak.

Sa slovenskog prevela Tina Tešija