Javne potrebe u sportu Grada Zagreba u priličnoj mjeri funkcioniraju kao subvencijska sredstva za vrhunske profesionalne klubove. Zakonske rupe, nejasni kriteriji i manjak transparentnosti prikladan su okvir za lokalne moćnike kako bi premrežili svoje interese i u toj sferi. Posljedice takve situacije ne osjećaju se samo u sportskom životu Zagreba, već i cijele zemlje.
Proračun Grada Zagreba za 2017. godinu, usprkos medijskim najavama mogućeg rušenja s obzirom na političku konstelaciju u gradskoj skupštini i moguće odustajanje HDZ-a od podrške gradonačelniku Milanu Bandiću, usvojen je 20. prosinca 2016. u iznosu od 7,5 milijardi kuna. Kao jedna od stavki proračuna ističe se i financiranje vrhunskog sporta koji je godinama tretiran kao kasica-prasica za izvlačenje javnog novca, odnosno poluga u političkom utjecaju na vođenje najboljih zagrebačkih klubova.
Proračunska davanja za sport u 2016. godini iznosila su 334,7 milijuna kuna od čega su javne potrebe u sportu u koje spadaju primjerice školski i sveučilišni sport, sportske priredbe gradskog značaja, sport osoba s invaliditetom, poticanje sportske rekreacije i sport gluhih financirane s 59 milijuna kuna, što predstavlja svega 17,6% ukupnih davanja za sport. Što se tiče preostalih stavki, treniranje i natjecanje sportaša financirano je s 90 milijuna kuna, 60 milijuna kuna godišnje odlazi na otplatu duga za Arenu Zagreb, 13 milijuna kuna za organizaciju velikih sportskih priredbi i 30 milijuna kuna namijenjeno je kao potpora vrhunskom sportu. Iz priloženog se jasno vidi da se približno ista financijska sredstva izdvajaju za sportske potrebe građana grada Zagreba kao i za otplatu duga nerentabilne dvorane na Laništu.
Nepravedne startne pozicije
No, vratimo se tzv. vrhunskom sportu. Klubovi koji su ostvarili financijsku potporu Grada Zagreba prema načinu poslovanja i novčanim tokovima mahom spadaju zapravo u kategorije trgovačkih društava. Međutim, zakonskom i političkom zaštitom oni i dalje dobivaju javan novac kao neprofitne organizacije u kategoriji udruga građana pod argumentom potpore vrhunskom sportu. Tako bi primjerice NK Dinamo prema posljednjim dostupnim financijskim izvješćima, sukladno novom Zakonu o računovodstvu, s aktivom od 307 milijuna kuna i prihodima od 247 milijuna kuna ušao u kategoriju srednjih, a ne velikih trgovačkih društava i to samo zahvaljujući činjenici da svi igrači koji su računovodstveno evidentirani kao imovina zakonski gledano nisu zaposlenici kluba već davatelji svojih usluga. Za “usluge igrača” Dinamo je u 2015. godini izdvojio 144 milijuna kuna, odnosno plaće igrača Dinama komparativno gledano predstavljaju 43% ukupnih izdvajanja Grada Zagreba za sport.
Klubovi koji najčešće dobivaju novac za vrhunski sport mahom su isti uz par varijacija, ali najčešće radi se o Dinamu, Ciboni, rukometnom klubu Zagreb, vaterpolo i odbojkaškim klubovima Mladost, Medveščaku i nogometnim klubovima Lokomotivi i Zagrebu. Prva tri navedena s obzirom na monopolnu poziciju u svojim sportovima i interese gradskih čelnika godinama ostvaruju najviše potpore. Na primjeru Cibone se vidi da čak ni kriterij rezultata ne igra ulogu jer gradski rival Cedevita, usprkos činjenici da je tri godine za redom prvak države, ne prima nikakva javna sredstva iz proračuna.
Ono što je problematično u vezi s obilnim i kontinuiranim financiranjem vrhunskog sporta javnim sredstvima jest narušavanje pravednosti sportskog natjecanja. Financijska moć koju zagrebački klubovi u startu ostvaruju u odnosu na sve ostale klubove u Hrvatskoj dovela je do monopoliziranog sporta u zemlji što dovodi do amaterizacije nekad velikih sportskih klubova u manjim sredinama. Tako je NK Dinamo od dvadeset i pet prvenstava odigranih dosad osvojio njih osamnaest, Cibona samo sedam puta nije bila prvak, dok RK Zagreb ima “savršeni niz” titula od samostalnosti. Svi uspjesi i trofeji nisu valorizirani isključivo na talentu sportaša i sposobnostima trenera i uprava klubova već na financijskoj neovisnosti koja se temelji na “sugar daddy” sustavu zagrebačkog gradonačelnika i političkog jatakluka oko njega.
Premreženi interesi
Odabrani kriterij za ostvarivanje potpora vrhunskom sportu najčešće koincidiraju s političkim interesom političkih struktura u radu klubova. Tako je počasni predsjednik Dinama zapravo aktualni zagrebački gradonačelnik s nizom optužnica za pronevjeru i kriminal, a ujedno je bio i predsjednik vaterpolo kluba Mladost. Vodstvo Dinama u devedesetima činio je vrh HDZ-a, dok je danas jedan od najvećih donatora stranke donedavni izvršni predsjednik kluba Zdravko Mamić. Bivši predsjednik i direktor Cibone bili su Zdenko Antunović i Ivica Lovrić koji osim što su optuženi za kriminal bili i u sukobu interesa s obzirom na njihove pozicije predsjednika Zagrebačkog sportskog saveza, odnosno pročelnika Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport te direktnog utjecaja na raspodjelu financijskih sredstava namijenjenih zagrebačkim klubovima. Ulogu vođenja kluba prije njih je imao bivši SDP-ov dogradonačenik Ivo Jelušić, a jedna od kontroverzi u spletu odnosa između Cibone i lokalnih moćnika je Cibonino ustupanje poslovnih prostora i garaže na Tuškancu Gradu. To je predstavljeno kao uvjet u sprječavanju stečaja kluba, no međutim realna vrijednost zemljišta i nekretnina nikad nije bila javno obznanjena te se ne zna je li i za koliko Cibona financijski oštećena.
Na internetskim stranicama Ministarstva financija dostupna su financijska izvješća klubova, međutim, bez bilješki koje bi puno detaljnije mogle prikazati financijsku strukturu klubova. Ukoliko se sažme period 2012.-2015. (koliko su javno dostupni financijski podaci klubova), Dinamo je uprihodio ukupno 75,6 milijuna kuna javnih sredstava, RK Zagreb 39,6 milijuna kuna, a KK Cibona 44,4 milijuna kuna. Prema dostupnim podacima, sredstva koja su Dinamo, Cibona i RK Zagreb uprihodili iz jedinica lokalnog i državnog proračuna predstavljaju darivanje “šakom i kapom” klubovima čiji proračuni mogu konkurirati ozbiljnijim domaćim firmama.
Drukčiji upravljački modeli
Dinamo, RK Zagreb, Cibona i ostali klubovi zahvaljujući političkom i financijskom interesu političara i rukovodstava klubova već desetljećima izvlače javni novac usprkos činjenicama da svojim poslovanjem izlaze van okvira neprofitnih organizacija. Međutim, poslovni i politički interesi prepreka su poštenijoj i svrsishodnijoj raspodjeli javnih sredstava namijenjenih za sport. Poslovanje navedenih klubova nije ekonomski racionalno ni odgovorno jer ako “zaškripi” uvijek se mogu osloniti na donacije lokalnog proračuna, oslobađanja od plaćanja troškova korištenja javne infrastrukture i “vatrogasnu” mjeru političkog spašavanja od stečaja javnim novcem bez ikakve kaznene odgovornosti za vodstva klubova koja su dovedena političkim dekretima.
Do kada će trajati napumpavanje proračuna zagrebačkih vrhunskih klubova javnim novce bez ikakvih ekonomskih kriterija i potreba ostaje za vidjeti nakon proljetnih lokalnih izbora. To jest, pitanje je hoće li eventualne promjene na političkoj sceni povući za sobom i promjenu unutar vodstva sportskih klubova. U tom smjeru sigurno korelira i želja za demokratizacijom te ulaskom navijača u upravljačke strukture što ne jamči mnogo, međutim, za razliku od dosadašnjeg modela vođenja sigurno pruža priliku poštenijem pristupu. Primjer navijački vođenog malonogometnog kluba Futsal Dinamo od druge lige u svega dvije godine do pozicije trećeg kluba u zemlji daje argument nekim novim modelima upravljanja klubovima.
Promjene u upravljačkim strukturama klubova moraju pratiti i promjene modela financiranja. Omjer raspodjele javnog novca mora biti kompatibilan i ravnomjeran potrebama svih zagrebačkih klubova i sportaša. Sukladno tome nužno je presumjeriti sredstva namijenjena vrhunskom sportu prema javnim potrebama što će dovesti do pravednijeg i kvalitetnijeg razvoja sporta na amaterskom i profesionalnom nivou.