Hrvatski premijer Andrej Plenković posljednjih je dana boravio u službenom posjetu Izraelu. Riječ je o četvrtom posjetu toj državi kojeg su od 2000. godine odradili najviši hrvatski dužnosnici. Dvije su zemlje od 1997. godine, kad su se službeno priznale, i formalni saveznici u sklopu šireg američkog “sustava sigurnosti”. U tom smislu posjet ne bi bio ništa zanimljivo da nema dva elementa koji cijelu stvar kompliciraju. Prvi je činjenica da je Izrael u središtu kontroverze povezane s promjenom američke politike nakon dolaska na vlast Donalda Trumpa. Novi američki predsjednik je najavio da će priznati Jeruzalem kao glavni grad Izraela čime će prekršiti zaključke Vijeća sigurnosti UN-a i vrlo vjerojatno izazvati pobunu diljem arapskog svijeta.
U trenutku kada dvojica neodgovornih demagoga (Trump i izraelski premijer Benjamin Netanyahu) prijete da zapale još jedan požar u regiji, na negodovanje Europske unije i Ujedinjenih naroda, hrvatsko izražavanje bliskosti i prijateljstva s izraelskom vladom ostavlja neugodan okus. No malo je vjerojatno da su geopolitički zaokreti utjecali na odluku državnog vrha da se druži sa svojim izraelskim kolegama. Takvi posjeti uvijek su imali dva ključna zadatka: da dokažu predanost američkom sigurnosnom sustavu i da barem malo poboljšaju reputaciju Hrvatske koja prostor u svjetskim medijima često zarađuje ispadima vladinih dužnosnika i s njima povezanih pojedinaca koji rehabilitiraju tzv. Nezavisnu Državu Hrvatsku i ustaški pokret. Prijateljstvo s Izraelom trebalo bi dokazati svijetu da, makar simpatiziraju fašiste, to ne znači da mrze Židove.
Povijesni tereti
Manje eksplicitnim rječnikom, to je upravo ono što nam se ovih dana poručuje. Niz predstavnika svakakvih “društava prijateljstva” ili samoprozvanih “stručnjaka” nam i ovom prilikom objašnjava kako možemo puno toga naučiti od Izraela. Lekcija se u pravilu svodi na ovo: kako izgraditi represivno i ekstremno militarizirano društvo te sustavno diskriminirati petinu vlastitog stanovništva te okupirati veći dio susjedne zemlje bez da zaradite međunarodnu osudu. Od ideja jedne replike Izraela na Zapadnom Balkanu predstavnicima hrvatske desnice cure sline. To što je njihov domaći ideal takve države, tzv. NDH, između ostalog rezultirao masakrom gotovo cjelokupnog hrvatskog židovskog stanovništva sada se čini kao tragična i nepotrebna pogreška.
Da se bar istrebljenje nepoćudnih svelo samo na Srbe i Rome, danas bi odnosi bili puno manje opterećeni, implicitno lamentiraju “tumači Bliskog istoka” u domaćim medijima. Treba primijetiti kako se ovaj puta u toj kampanji otišlo i korak dalje, objavom snimke iz 1992. godine u kojoj bivši predsjednik Stjepan Mesić najcrnije slini nad ustašama i njihovim logorima za istrebljenje. Iako su izjave Mesića u trenutku kad je bio dužnosnik HDZ-a vrlo slične onome što aktualni dužnosnici i simpatizeri HDZ-a i danas govore, poanta je trebala biti sljedeća: vidite kako je Mesić, kao predstavnik “ljevice”, zapravo passé. Aktualni obožavatelji fašista, za razliku od revidiraca, jako dobro znaju kako se umiliti pravim saveznicima, bez nepotrebnog povijesnog tereta.