Službeno proglašenje neovisnosti Republike Kosovo početkom 2008. godine dočekano je s velikom euforijom. No osam i pol godina kasnije država još uvijek nije sasvim riješila ni svoj diplomatski status niti definirala odnose sa Srbijom koja neovisnost službeno ne priznaje. Još gore, i na samom Kosovu postoji sukob oko toga ima li ova zemlja vlastiti identitet.
Iste noći 5. rujna 2016. godine, u isto vrijeme, svoje su utakmice igrale nogometne reprezentacije Albanije i Kosova. Više od sporta, večer je donijela napetu atmosferu polarizacije i sukoba između dvije potpuno besmislene strane iste jadne kovanice: kosovskih i albanskih nacionalista. Povod svemu bila je reakcija na izjavu predsjednika pokreta Samoopredjeljenje (Vetëvendosje) koji, s obzirom na svoj program nacionalnog ujedinjenja s Albanijom, sanja samo jednu nacionalnu albansku momčad, umjesto reprezentacije Kosova, iako je parlamentarni zastupnik i politički djeluje upravo u toj zemlji.
Albanski nacionalisti otvoreno tvrde da kosovski Albanci ne bi smjeli podržavati momčad Kosova, već navijati samo za Albaniju. Neovisna nacionalna ekipa Kosova – kao i neovisno Kosovo – u proturječju su s idejom albanskog nacionalnog jedinstva. Stvarnost je međutim drugačija. Kosovo je država koja je proglasila neovisnost prije gotovo devet godina. Ima vlastitu zastavu i međunarodno priznanje. Čak i u sportu, Kosovo kao državu prihvaća većina svjetskih i europskih sportskih saveza. U tom smislu čudan je zahtjev albanskih nacionalista na Kosovu koji ne traže samo da se ne navija protiv Albanije, već da se zapravo bira između dvije reprezentacije.
Stranke koje inzistiraju na ovome neprestano se dovode se u sukob s osjećajem ponosa kojeg izazivaju sportski uspjesi neovisnog Kosova. Budući da takav osjećaj ponosa karakterizira mnoge kosovske Albance, ispada da su, ironično, albanski nacionalisti neprijateljski nastrojeni prema albanskoj većini na Kosovu. Jedna bi stvar trebala biti jasna: ili moraju prihvatiti da ne može postojati jedinstvena etnička momčad i pristati na činjenicu da su reprezentacije državne, a ne etničke (pa onda i podržavati Kosovo) ili moraju otvoreno reći da se zalažu za to da ljudi na Kosovu nastave igrati nogomet sami sa sobom, kao što su to činili u proteklih 26 godina izolacije.
Pitanje nacionalnog ponosa
Suprotni blok – kosovskih nacionalista – nije ništa manje proturječan. Pokušavajući pretjerano naglasiti svoju ljubav prema Republici Kosovo, kosovskoj nacionalnoj momčadi ili kosovskoj naciji, zaboravljaju da je ono što zovu kosovskom nacijom multietnička struktura: nju sačinjavaju različiti narodi – Albanci, Srbi, Turci i drugi. Posljedično, budući da je riječ o građanski (a ne etnički) definiranoj naciji, ona garantira svim svojim etničkim skupinama demokratsko pravo da se u isto vrijeme osjećaju i Albancima i Kosovarima ili Srbima i Kosovarima itd.
Totalitarne težnje kosovskih nacionalista da ujedine sve etničke grupe i njihove sportske osjećaje u potpunoj su suprotnosti sa samom idejom kosovske nacije. Najzad, i legalno i konstitucionalno, na Kosovu je – zbog načina na koji je stvorena kosovska država – svim građanima omogućeno posjedovanje dvojnog državljanstva. Stoga težnje da se svim kosovskim Albancima nametne simpatiziranje nacionalne momčadi Kosova, dok se nacionalna momčad Albanije i sama Republika Albanija smatraju neprijateljskima Republici Kosovo, stoje zapravo u izravnom proturječju s onim što bi službeno trebalo definirati kosovsku naciju.
Ideja kosovske nacije nema povijesti prije 1990. godine. Svi nacionalni heroji koji su poginuli u borbi i time omogućili neovisnost Kosova zapravo su svoju borbu započeli za albansko nacionalno jedinstvo, a ne neovisnu državu. Također, država Kosovo do sad nije stvorila osobite temelje za ponos. Danas je to država s najvišom stopom siromaštva i nezaposlenosti u Europi. O tome najviše govore valovi ekonomskih izbjeglica prema Europi.
Pravi problemi
Pritom treba obratiti pažnju na razliku između nacionalizma na Balkanu i drugdje. U zemljama poput Švedske, Švicarske ili Sjedinjenih Država osoba etnički može biti Albanac ili Srbin i istovremeno pripadati i švedskoj, američkoj ili švicarskoj naciji. I istodobno imati osjećaj ponosa: te zemlje su Albancima i Srbima koji tamo žive ponudile ne samo zaklon i integraciju u društvo, već su im omogućile i zaposlenje i socijalnu skrb te budućnost za njihovu djecu.
Uz to, ni jedna od tih zemalja ne traži od etničkih zajednica koje čine njihovu naciju da odbaci svoj specifični identitet. Suprotno tome, kosovski nacionalisti nisu oklijevali zahtijevati od kosovskih Albanaca da ne slave pobjedu Albanije u Prištini, od kosovskih Srba da ne slave pobjedu Srbije u Gračanici ili npr. od kosovskih Turaka da ne slave pobjedu Turske u Prizrenu. Albanci ili Srbi sa švedskim putovnicama slobodno mogu slaviti pobjedu Albanije ili Srbije u Švedskoj bez straha da će ih švedski nacionalisti linčovati pod motom “vratite se u Albaniju/Srbiju”, kao što su ovdje nedavno učinili neki kosovski nacionalisti. Kosovski nacionalizam u tom smislu nije inkluzivan, građanski i kulturan, već ekskluzivan, totalitaran i arhaičan.
Dalje od nogometa i naivnog nacionalizma, trebalo bi podsjetiti oba ekstrema da su građani Kosova i Albanije suočeni s najvišim stopama nezaposlenosti, siromaštva i ekonomske migracije u Europi. U međuvremenu, i dalje se bavimo traženjem “izdajica” i “patriota”, i time čitavu javnu debatu konzumiramo u smislu identiteta, a ne stvarnih društvenih problema koji uistinu uništavaju zemlju.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski