Od kad se prije gotovo godinu dana na vratila na vlast, poljska stranka Pravo i pravednost ne prestaje šokirati zapadne promatrače. Njezini najvidljiviji ispadi svakako su oni povezani s ksenofobijom, homofobijom ili ultrakonzervativizmom, koji zbunjene analitičare često tjeraju da si postave pitanje na koje ne znaju odgovor: što je pošlo po krivu u ovoj “najuspješnijoj tranzicijskoj zemlji”? Sličan je refleks nedavno ponovno pokazao Reuters kada je, otvarajući temu novog vladinog projekta preuzimanja banaka, podsjetio kako je Poljska “jedna od najzaslužnijih za rušenje komunizma” i time nagovijestio da bi sve pobjede demokracije i slobodnog tržišta uskoro mogle biti poništene. No razvija li se Poljska doista prema hladnoratovskim stereotipima “komunizma” ili je riječ o nečem sasvim drugom?
Poljski ultrakonzervativci su u skladu sa svojim predizbornim obećanjima krenuli u ambiciozni program državnog otkupa vlasničkih udjela u bankama. Motivi za to su višestruki. Kao i u drugim zemljama Istočne Europe, banke, osobito one u stranom vlasništvu, izrazito su omražene, dijelom zbog kredita u “švicarcima”, a dijelom zbog standardno visokih kamatnih stopa i nepovoljnih uvjeta kreditiranja. To omogućava vladi da ojača svoju socijalnu demagogiju koja je zapravo njezin najjači izborni adut. Usput, antibankarska retorika se sjajno nadovezuje na antisemitsku histeriju koja podsjeća na 1930-te, a prema kojoj je poljska nacija vječna žrtva bjelosvjetskih tajnih lihvarskih krugova i njihovih zavjera protiv Boga i domovine. No unatoč demagogiji, ova “nacionalizacija” ne podrazumijeva neka dramatični zaokret u razvojnom modelu.
Nije za odbaciti
Glavna vladina ambicija je osiguranje kreditiranja za domaće tvrtke, na što banke nastoje odgovoriti kompromisnim rješenjem imenovanja domaćih ljudi u uprave banaka, čime bi one tobože postale “poljske” bez promjene vlasničke strukture. Osiguravanje kreditiranja poljskih poduzeća dio je šire strategije “povećanja konkurentnosti” domaće ekonomiji, što podrazumijeva i zadržavanje “konkurentne” (dakle izrazito niske) cijene rada. Tobožnji protekcionizam naposljetku je vrlo ograničen, jer je npr. problem “švicaraca” još daleko od riješenog, a državno preuzimanje banaka ne mijenja osobito njihovu usmjerenost na brze prihode i isplate visokih dividendi. Unatoč panici zbog “povratka komunizma”, ne treba zaboraviti ni da su zapadne zemlje tijekom krize provele svojevrsnu “nacionalizaciju” bankarskih gubitaka, na štetu državnih proračuna.
Da stvar nije sasvim izgubljena za banke jasno pokazuje i izjava Krzysztofa Pietraszkiewicza, šefa lobista bankarskog sektora u Poljskoj, koji je ustvrdio kako uključivanje države ne mora samo po sebi biti loše, ali također upozorio i kako bi “trebalo izbjeći situacije u kojima bi političari pod pritiskom javnog mnijenja povlačili poteze rizične po financijski sektor”. Drugim riječima, ni nacionalizacija nije za odbaciti. Ako služi interesima kapitala.