Svaka deseta žena u Bugarskoj proživjela je neki oblik obiteljskog ili rodnog nasilja, a statistike su još poraznije u romskoj populaciji. Dok je čak jedna trećina bugarskih građana i građanki kazala kako je barem jednom u životu doživjela nasilje, čak svaka deseta osoba doživjela ga je u posljednjih godinu dana, rezultati su Nacionalne studije o obiteljskom i rodno uvjetovanom nasilju u Bugarskoj, javlja BIRN.
Zaključci studije govore kako u Bugarskoj postoji nizak stupanj svijesti i podcjenjivanja ovih oblika nasilja, a poseban problem predstavljaju sram i skrivanje. Zanimljiv je stoga i sljedeći indikator koji kaže da su romske žene znatno sklonije prijaviti nasilje od bugarskih, usprkos tome što istovremeno imaju puno manje šanse dobiti podršku sustava, jer su segregirane i diskriminirane. Studija to tumači otvorenošću Roma i manjkom straha od posljedica. S druge strane u neromskim populacijama žrtve nasilja potiskuju svoja iskustva zbog straha od socijalne stigme. Osim učestalosti, problem je čini se i repeticija tog nasilja. A nesposobnost institucija da riješe ovaj problem na sistemskoj razini doprinosi kontinuiranoj reprodukciji spornih praksi, što obeshrabruje žrtve da prijave nasilje.
Socijalno orijentirana rješenja
Iz godine u godinu provode se iste ovakve studije, sa istim mjerama, i s nimalo kritičnosti spram ovog pristupa. Njihov cilj je bilježiti porast ili pad nasilja, provoditi mjere edukacije i osvještavanja, i dakako, reproducirati kadrove organizacija koje iz godine u godinu provode iste studije s istim parametrima, istim preporukama i istim mizernim rezultatima dok pravi uzroci ovih problema i dalje uzrokuju duboke napukline socijalnih struktura.
Usprkos tome što se već godinama prepoznaje korelacija između obiteljskog nasilja i siromaštva, ove vrste studija rješenja utemeljena u poboljšanju socioekonomskih faktora navode tek sporadično. Drugim riječima, premda su uzroci bolesti dobro definirani, umjesto rješavanja korijena problema, pristupa se liječenju simptoma.
No, ne staje se na tome, već se rezultati često pogrešno tumače i smještaju u domenu “mentaliteta”, ili još bolje, “balkanskog mentaliteta” pri čemu se gubi socio-ekonomski karakter obiteljskog i rodnog nasilja i umjesto razumijevanja problema, pripisuje ga se urođenim manama pojedinih naroda da ne poštuju svoje partnere i probleme rješavaju nasiljem. To se dobro uklapa u zapadne stereotipe o Balkanu kao izrazito nasilnom mjestu koje svakih nekoliko godina samo što ne eksplodira u krvi i ognju. Često dakako, financiranje ovakvih studija dolazi upravo sa zapada. Oni postavljaju okvire studije i kao rješenja sugeriraju “edukaciju” ili “osvještavanje”.
Smještajući uzročno-posljedične odnose nasilja i socioekonomskog statusa u psihološku sferu umjesto u političku, kamo zapravo pripadaju, ove studije upravo propuštaju učiniti ono čemu tvrde da ciljaju: osvijestiti i educirati.