rad
vijest

Privatizacija Elinikona: nastavak politike katastrofe

Foto: Wikipedija

Nakon duge i žestoke rasprave, grčki je parlament u srijedu prihvatio plan privatizacije bivšeg atenskog međunarodnog aerodroma Elinikon. Riječ je o projektu koji se vuče već godinama, a do sad se s njegovom realizacijom čekalo uslijed protivljenja lokalnog stanovništva, ali i vladajuće Sirize. No unatoč tome što se godinama protivila planovima svojih prethodnika, sadašnja je vladajuća garnitura pristala na projekt koji se, bez nekog valjanog objašnjenja, našao među ključnim uvjetima vjerovnika grčkog javnog duga za nastavak otplate kredita i izbjegavanje državnog bankrota. Tako je Siriza pod pritiskom lihvara još jednom prekršila svoja obećanja i provela upravo ono što je izabrana da spriječi.

Kontroverzni projekt predviđa izgradnju luksuznog turističko-rezidencijalnog kompleksa na prostoru bivšeg aerodroma koji bi u najvećoj mjeri trebao biti zatvoren za javnost. To je jedan od razloga zašto je lokalno stanovništvo zahtijevalo da se predvidi i neki javni prostor (konkretno park) kakvih kronično nedostaje u preizgrađenoj Ateni. Iako je u osnovi riječ nekretninskoj špekulaciji, mediji i dio opozicije entuzijastično su reklamirali ovaj “business-friendy” projekt koji bi, prema fantastičnim računicama, trebao “otvoriti 90 tisuća radnih mjesta”. Međutim, čak su i pojedini Sirizini ministri svoj potez nazvali “izdajom” ili u boljem slučaju “lošim kompromisom”.

Spor oko bivšeg aerodroma proteklih je godina dobio još jednu dimenzijom koja ga je dodatno zakomplicirala. Naime, tamo je trenutno smješteno, procjenjuje se, preko 4000 izbjeglica iz Sirije, Iraka i Afganistana koje su uslijed prevrtljive politike prije svega Njemačke zaglavile u Grčkoj koja je sasvim nesposobna osigurati im smještaj ili provesti proces dobivanja azila. Oni su trenutno uglavnom nalaze u objektima koje je država izgradila za potrebe Olimpijskih igara 2004. godine. Riječ je dakle, paradoksalno, o infrastrukturi oko koje se vuku brojne kontroverze zbog sporazuma tadašnje vlade s građevinskim kompanijama koji su izrazito nepovoljni po državu i koji su naposljetku doprinijeli stanju “javnih financija”.