Pitanja smjera razvoja znanosti i visokog obrazovanja uglavnom se percipiraju kao hermetične, za šire društvo nevažne, rasprave uskog kruga ljudi neposredno pogođenih promjenama u ovom polju. Međutim, premda je odnos apstraktnih rasprava o “neoliberalnim promjenama”, “komercijalizaciji” i “ekonomiji znanja” nejasan u kontekstu razumijevanja okolnosti koje rezultiraju npr. 40-postotnim dropautom studenata u Hrvatskoj ili visokom stopom emigracije visokoobrazovanih osoba iz balkanskih zemalja u zemlje europskog centra, ove su razine izrazito povezane i prva neposredno uvjetuje drugu. Temat koji smo vam pripremili za ovaj tjedan nema ambiciju biti iscrpnom i sveobuhvatnom analizom političko-ekonomskih uzroka i socijalnih posljedica trendova, već još jednom pokušati približiti povezanost tih razina i senzibilizirati čitateljstvo za razumijevanje znanosti i obrazovanja kao najšireg općedruštvenog interesa koje u značajnoj mjeri određuje smjer razvoja naših društava.
Znanost i sveučilište u humboldtovskom i veberijanskom smislu, kako su formulirani prije više od stotinu godina podrazumijevaju “čistoću” predmeta proučavanja, slobodnu od bilo kakvih ekonomskih, političkih, ideoloških i vjerskih utjecaja. Znanost se tako počinje percipirati kao traganje za istinom neokaljano društvenim odnosima. Na sličnom su tragu svoje teorije, čije se posljedice u politici znanosti vide i danas, razvijali i Michael Polanyi i Karl Popper. Dok je prvi zagovarajući “akademske slobode” i slobodu istih od državnog aparata znanost vidio kao duhovnu disciplinu sačinjenu od slobodnih intelektualaca sa vlastitim setovima pravila i ciljeva posvećenih traganju za istinom, drugi je u pokušaju opisivanja znanosti kao logički zatvorenog sistema društvo opisivao tek kao zbir pojedinaca čija je budućnost nepredvidiva i na koju povijest ne ostavlja nikakvog traga. Obojici im je zajedničko mišljenje da uplitanje države u znanost nužno vodi ka totalitarizmu i autoritarizmu.
Metoda usporedbe
No, dokaze deplasiranosti njihovih tvrdnji ne treba tražiti daleko, dovoljno je usporediti statistička izvješća zemalja s potpuno javno financiranim obrazovanjem i ona u kojima je ovaj sektor potpuno izložen tržištu. Razlike su dobro poznate i neporecive: stupanj obrazovanja ljudi, njihova socioekonomska pozicija te vertikalna mobilnost i posjedovanje ljudskog kapitala znatno su veći u zemljama s javnofinanciranim obrazovanjem poput Finske nego u Velikoj Britaniji ili Sjedinjenim Američkim Državama. Osim toga, ove diskrepancije potvrđuju i to da društva u kojoj obrazovnu politiku vode država i demokratska baza (npr. studenti prosvjednici) kao općedruštveno pitanje ostvaruju puno bolje rezultate nego društva u kojima iste politike određuju partikularizirana tržišta u kojima se osobe tretiraju kao kupci kojima se prodaje neka usluga s ciljem ostvarivanja određenog profita.
Danas jasno vidljivi trendovi, utemeljeni dijelom argumentima Polanyija i Poppera, posljedica su različitih historijskih okolnosti u periodu nakon Drugog svjetskog rata, kada se, pogotovo u Americi, počela razvijati ideja znanosti kao nečega čiji je primarni cilj ostvarenje ekonomskog rasta. Zakrivena diskursom objektivnosti i kvantifikacijama, ova se ideologija u zemljama Balkana proširila nakon pada socijalističkih sustava kada započinju “tranzicije” i “strukturne reforme”. U posljednjih dvadeset i šest godina procesi su gotovo dovršeni, a njihove posljedice iz različitih ćemo perspektiva sagledati u tri tematska teksta.
Prvi tekst, Fantomi ekonomije znanja na Zapadnom Balkanu, autorice Danijele Dolenec, bavi se pitanjem izgradnje ekonomije znanja i transponiranja politika znanosti i visokog obrazovanja krojenih za velike ekonomije zemalja europskog centra, u siromašna društva post-socijalističkih zemalja. Tekst iscrtava metode prepisivanja politika i objašnjava zašto su one osuđene na propast. Drugi tekst, autorice Adele Gjorgjioske, analizira irelevantnu poziciju znanosti u Makedoniji u periodu općedruštvene krize no primarna ideja teksta je pokušaj pojašnjavanja kako pitanje financiranja znanosti nije neutralno pitanje već ideološko i političko te otkrivanje metoda njihovog djelovanja. Posljednji tekst temata dolazi iz Slovenije, a autor mu je sindikalist Gorazd Kovačič koji se fokusirao na pogoršavanje radnih uvjeta i degradaciju stečenih prava kao posljedicu između ostalog i mjera štednje. Zanimljivost u ovom slučaju leži da ni Ustavom ucrtana definicija znanosti i visokog obrazovanja kao relevantnog društvenog polja nije spriječila promjenu obrazovne paradigme.
– Danijela Dolenec: Fantomi “ekonomije znanja” na Zapadnom Balkanu
– Adela Gjorgjioska: Znanost i obrazovanje u doba političke krize
– Gorazd Kovačič: Sveučilišta u potrazi za novim tržištima