Politike u polju znanosti i visokog obrazovanja u Makedoniji svode se na ispunjavanje dvaju proturječnih ciljeva. Naime, u procesu pristupanja Europskoj uniji zaziva se stvaranje “društva znanja” kao poluge za ekonomski prosperitet, dok se istovremeno rezovima i mjerama štednje u sektoru nastoji ispuniti drugi važni ideološki zahtjev iz Bruxellesa: uravnoteženi proračun. Najvidljiviji učinak tih proturječnih politika masovna je emigracija obrazovane radne snage.
Procesi aktualni u polju znanosti i visokog obrazovanja u Makedoniji u stopu prate paralelne globalne trendove s minimalnim lokalnim razlikama, npr. često ostaju u sjeni domaće političke scene čime poprimaju sekundarni status u odnosu na eksplozivnija ili “urgentnija” pitanja poput korupcije, nacionalne sigurnosti, vladavine prava ili demokracije. To omogućava neometan razvoj spomenutih procesa zbog smanjenog senzibiliteta za ova pitanja i otupljene oštrice otpora koji vidimo u drugim zemljama1.
Podređivanje znanosti i visokog obrazovanja “potrebama tržišta” i prisiljavanje institucija na oblik poslovanja karakterističan za korporacije karakterizira: a) konsenzus o imperativu kapitalističke akumulacije i stvaranja “ljudskog kapitala” koji bi se što bolje uklopio u tržište rada, te b) privatizacija visokog obrazovanja koja proizlazi iz povlačenja državnog financiranja i provođenja mjera štednje. Rezultat pak toga je prisiljenost fakulteta da potraže alternativne izvore financiranja. Jedan mehanizam ostvarivanja dodatnog financiranja je povećanje financijskog tereta za studente i njihove obitelji, a drugi je suradnja s tržišnim, neprofitnim i drugim pravnim subjektima koji potom s obzirom na uvjete financiranja definiraju daljnje trendove i srednjoročni razvoj sveučilišta.
Legitimitet se pritom crpi nekritičkim preuzimanjem politika i ciljeva definiranih u Europskoj uniji koje se na diskurzivnoj razini pravda kao dio “šireg paketa” reformi koje se moraju implementirati kako bi Makedonija bila primljena u EU. Zajednički nazivnik EU politika je, slažu se mnogi teoretičari, definiranje vrijednosti znanja s obzirom na njegovu tržišnu pozicioniranost.
Ideologija temeljnih vs. primijenjenih istraživanja
Istraživači vješti u analizi opisanih procesa kao jedan od ključnih instrumenata za učvršćivanje nove znanstveno-obrazovne paradigme vide podjelu znanosti na temeljna i primijenjena istraživanja. Znanost općenito, moglo bi se kazati, ima funkciju povećanja vrijednosti znanja, a njezini instrumenti za to su istraživanja koja se međusobno razlikuju ne samo po generalnoj metodi i objektu interesa već i po dinamici trajanja. Dinamika trajanja istraživanja faktor je koji određuje tržišnu vrijednost određenih znanstvenih rezultata. Kod dugotrajnijih istraživanja, cijena je veća, a faktor iskoristivosti i brzina povrata profita niži su od kratkotrajnijih istraživanja koja su ujedno i jeftinija.
Ovdje je povučena crta između temeljnih i primijenjenih istraživanja, no to nije jedina razlika među njima. Temeljna istraživanja sama uglavnom nemaju tržišnu primjenu već se bave otkrivanjem novih fenomena i formuliranjem ideja od opće društvene koristi. Na temelju ovih saznanja, provode se potom praktičnija primijenjena istraživanja koja ostvaruju neposrednu tržišnu vrijednost. Kao takva, ona su sjecišta znanosti i politike te mogu voditi ka konkretnim medicinskim poboljšanjima, pronalasku konkretne upotrebe novim tehnologijama, ali i u društveno humanističkim znanostima, novim rješenjima praktičnih ekonomskih, društvenih ili političkih problema.
Drugim riječima, one ne unaprjeđuju samo znanje i znanost, već su šire društveno praktično orijentirane. Temeljna istraživanja s druge strane doprinose nastanku naprednih znanstvenih otkrića. Primijenjena istraživanja zapravo su nastavak i oprimijenjenje apstraktnijih temeljnih istraživanja i utoliko njihove društvene, ideološke i političke funkcije nisu u konkurenciji ni kontradikciji, no tržišno kvantificiranje i kategoriziranje ih, samo u ovom kontekstu dovodi u takav odnos. Neoliberalna promjena paradigme znanosti i obrazovanja, u ovako usko postavljenom kontekstu, podrazumijeva dovođenje grana znanosti i visokog obrazovanja koje bi se trebale međusobno nadopunjavati u međusobni odnos konkurencije, pa onda imamo lažne opreke između prirodnih i društvenih znanosti, između primijenjenih i temeljnih istraživanja, pri čemu se zapravo radi o ne-nužnoj ekonomskoj računici koja je posljedica općepolitičkih promjena.
Kvantificiranjem do lažnih opreka
U Makedoniji su tako od 2000. godine naovamo, visokoobrazovne politike počele isticati važnost istraživanja u prirodnim i tehničkim znanostima, što je s obzirom na ograničene ekonomske resurse ove siromašne zemlje očekivano rezultiralo marginalizacijom društvenih i humanističkih znanosti – osim u slučaju da se njima promiču folklor, arheologija, historija, kultura i jezici2. Ta mala ograda, posljedica je desnog redefiniranja humanističkih znanosti kao instrumenta za promicanje “nacionalne stvari”.
Bez obzira na to, posljedice u makedonskom slučaju su slične onima drugdje: istraživanje u temeljnim i društvenim znanostima devalvirano je i slabo financirano3. Prema posljednjim podacima o znanstvenim/istraživačkim aktivnostima objavljenim u Statističkom godišnjaku Makedonije za 2016. godinu, od sveukupno 303 dovršena znanstvena/istraživačka projekta u 2014. godini, njih 91 je “upalo” u kategoriju temeljnog istraživanja, dok su preostala 212 projekata svrstana ili u kategoriju primijenjenih istraživanja ili eksperimentalnog razvoja. Podjela na sektore također otkriva pomak prema preferencijalnom tretmanu ovih posljednjih. Primjerice, od sveukupno 38 projekata s područja društvenih znanosti, njih 11 je stavljeno u kategoriju temeljnih istraživanja, dok je preostalih 26 projekta svrstano u primijenjena, a tek je jedan od njih proglašen eksperimentalnim. Situacija nije mnogo drugačija u slučaju humanističkih znanosti unutar kojih je završeno 57 projekata, od kojih su 33 dobila etiketu temeljnih, 20 primijenjenih i 4 eksperimentalna istraživanja.
Usprkos trendovima i manjku sredstava za istraživanja u društvenim znanostima koja također imaju slabiji povrat, odnosno niži stupanj tržišne iskoristivosti, interes studenata za društvene znanosti već je duže vremena čvrst i postojan. Prema nekim procjenama odnos diplomiranih osoba u području društveno-humanističkih (DH) znanosti i svih ostalih iznosi 2:1 u korist DH. U ovom podatku jasno je vidljiva diskrepancija između potreba tržišta (za financijskim povratom) i društva (profesori i učitelji, književnici, umjetnici, odvjetnici, ekonomisti, logopedi, psiholozi…). Studije koje iz svojih analiza izostavljaju faktor društvenih potreba sklone su tumačiti ovo “umjetnim” povećanjem kvota na društveno-humanističkim fakultetima s ciljem kompenzacije niskog udjela proračunskog izdvajanja za ova područja, no ovaj argument ne objašnjava kontinuiranost interesa studenata, odnosno, tržišnim jezikom rečeno “potražnju” za ovim fakultetima.
Stvarna opreka društvene i tržišne funkcije znanosti
Ipak, mjere štednje i općeniti trend rezanja financiranja za DH područje, prisililo je sveučilišta da se u sve većoj mjeri počnu oslanjati na školarine kao mehanizam nadopune prihoda, ali i da budžetske rupe koje stvara povlačenje javnog financiranja popunjavaju oslanjanjem na projektno financiranje neprofitnih organizacija i raznih međunarodnih fondova. Tako se od 2008. godine, kada je prosječna potrošnja za istraživanje i inovacije iznosila 0,2 posto BDP-a (15 milijuna eura), do 2013. taj se udio popeo na 0,4 posto (36 milijuna eura). Usprkos tome, istraživački sektor u Makedoniji još je uvijek podfinanciran i zavisan o EU-u i drugim međunarodnim izvorima. Ovo povećanje međutim nije ni približno dovoljno da ostvari ciljeve zacrtane u EU o “ekonomiji znanja” jer, ako se želi biti uspješan po tim parametrima, proces mora biti dugotrajan, spor, sveobuhvatan, a za takvo nešto dakako nema dovoljno sredstava. Stoga je Makedonija još jako daleko od toga da od ekonomije nekvalificirane radne snage zaista postane zemljom visoko kvalificirane radne snage. Naravno, ako se u obzir uzme podatak s početka, da je ovaj sektor potpuno sekundaran u kontekstu opširnijih i težih političkih problema, jasno je da su šanse za ovo gotovo nikakve.
No, deklarativna rješenja postoje barem formalno, pa su u posljednje tri godine razvijene dvije važne strategije: Nacionalna strategija za istraživanje i razvoj za razdoblje od 2011. do 2020. godine i Politika inovacija za razdoblje između 2012. i 2020. godine. Njihovi glavni ciljevi su određeni pokušaji da se do zacrtanih ciljeva, poput ekonomije znanja, dođe prečacima – ako već ne možeš u kratkom periodu obrazovati veću količinu radne snage, možda bi “unapređivanje sposobnosti domaćih kompanija da apsorbiraju nove tehnologije” (Europska komisija, 2011.) postiglo sličan rezultat. Tržišno gledano dakako, ne društveno. Stvaranjem hijerarhije među različitim područjima znanosti i podjelom na temeljna vs. primijenjena istraživanja, ovo se područje ljudskog djelovanja počinje svoditi na igru nulte sume politikâ štednje, a društveni efekt toga je svođenje različitih funkcija visokog obrazovanja na tržišne.
No što je još važnije, usredotočenost na stvaranje “poduzetničkih sveučilišta” i “društava znanja” zakriva neusklađenost između priljeva onih koji su stekli diplomu i stvarnosti radnog mjesta. Zapravo većina izvještaja, pisama i politika po tom pitanju jedva da spominje emigraciju uslijed nezaposlenosti među diplomiranima. Umjesto toga iznose se brzoplete teze kako će “inovativnost”, “poduzetnička imaginacija” i stjecanje novih kvalifikacija biti okidači za ekonomski oporavak u neodređenom trenutku u budućnosti. U stvarnosti statistike koje se odnose na Makedoniju pokazuju 70-postotni pad u broju istraživača i znanstvenika, većinom zbog emigracije visokokvalificiranih profesionalaca između 1995. i 2000. godine. Pogonske sile te migracije, koja je obuhvatila znanstvenike, inženjere i druge profesionalce, obično se pronalaze u narušenim ekonomskim uvjetima života, političkoj nestabilnosti, manjku infrastrukture i niskoj razini financiranja znanosti. Međutim, te okolnosti i snagu ideologije iza ovih procesa možemo analizirati samo istraživanjima u društvenim znanostima, no, za to nema novaca.
S engleskog prevela Marija Ćaćić
- Iznimka su studentske blokade i plenumi koji su uspjeli adresirati pojedina pitanja [↩]
- Europska komisija, 2011. Country Report on Social Sciences and Humanities in Republic of Macedonia, str. 16 [↩]
- Tako je primjerice smanjivanje školarina uzrokovalo pobune fakulteta jer su ovime izgubili vlastite prihode, odnosno sredstva kojima mogu slobodno raspolagati. [↩]