Premda postupnost promjena u načinu financiranja znanosti i visokog obrazovanja u Sloveniji omogućava određeni oblik obrane stečenih materijalnih prava, one su ipak toliko sveobuhvatne da ni izboreni kompromisi ne zaustavljaju neoliberalne promjene. Slovenska posebnost leži u činjenici da ni definiranje važnosti znanosti i visokog obrazovanja Ustavom, a ni ustrojstvo po principu besplatne javne usluge nisu uspjeli spriječiti tendencije prema komercijalizaciji i razgradnji institucija.
Financiranje visokog obrazovanja u Sloveniji određeno je dvama strukturnim parametrima. Prvi je dvostruko, proračunsko i tržišno financiranje, pri kojem se kombiniraju proračunska sredstva za izvođenje studijskih programa, školarine na izvanrednim (a u nekim oblicima i na redovnim) studijima te javna i industrijska kompetitivna sredstva za različite istraživačke ili aplikativne projekte. Drugi problem predstavlja proturječje između više-manje fiksnih troškova, kao posljedice situiranosti u sustavu javnog financiranja, i lump-sum (cjeloviti iznos) financiranja sveučilišta, kojeg vlada može proizvoljno smanjivati.
Visoko obrazovanje je u Sloveniji načelno organizirano prema modelu za korisnike besplatne javne usluge, financira se iz državnog proračuna. Ipak, već 25 godina, otkako je poseban položaj visokog obrazovanja definiran u ustavu, zakon ne propisuje niti način niti opseg javnog financiranja, pa čak niti što bi uopće točno bila javna usluga visokog obrazovanja, što bi trebao biti pravni temelj za javno financiranje. Opseg financiranja studijske djelatnosti visokog obrazovanja određuje se godišnjim državnim proračunom i vladinom uredbom. Do početka razdoblja politike štednje, rektori su uglavnom uspješno lobirali za dovoljan komad proračunskog kolača. Vladino lump-sum financiranje ustanova visokog obrazovanja do tada je predstavljalo prednost, budući da su sveučilišta mogla sredstva, kojih je bilo dovoljno, autonomno raspoređivati za sufinanciranje istraživačkih projekata i razvoj.
Zatim je, 2008. godine, udarila kriza. Isprva je vlada reagirala održavanjem razine javne potrošnje, budući da je vjerovala kako je kriza kratkotrajna te da će kejnzijanstvo djelovati i prije nego bi zahtijevalo ekspanzivno tiskanje novca, što Slovenija kao članica eurozone samostalno nije u mogućnosti učiniti. Godine 2010. kejnzijansku politiku je u cijeloj Europi zamijenila paradigma štednje, koja zemlje periferije prisiljava na privatizaciju javnih dobara i usluga. Program opsežnog rezanja javne potrošnje u Sloveniji počinje 2012. godine, a otada je visoko obrazovanje ostalo bez 12% državnih sredstava.
Autonomija samoeksploatacije
U uvjetima rezanja proračunskih sredstava, lump-sum financiranje podrazumijeva i autonomiju pri iznalaženju načina rezanja potrošnje. Pritom su menadžmentu u sektoru visokog obrazovanja ruke vezane po pitanju smanjenja plaća, budući da su one definirane jedinstvenim sustavom plaća javnih službenika, dok je, s druge strane, potrebni opseg pedagoškog rada utvrđen zakonskim standardima. Stoga se, od 2012. godine, u sektoru visokog obrazovanja razvijala situacija u kojoj su sindikati javnog sektora s vladom dogovorili određeno smanjenje mase plaća, a vlada bi sveučilištima smanjila lump-sum financiranje za znatno veći iznos. Uprave visokoškolskih ustanova bi zato rezale materijalne troškove i izborne predmete, jer cijele je studijske programe malo teže ukinuti preko noći, kad su na njih već upisani studenti. Otpuštalo bi se i honorarne predavače.
Pored toga, uprave su iznalazile niz nezakonitih načina štednje na plaćama. Predavače, koji obavljaju poslove nastavnika, zadržavali bi na radnim mjestima asistenata, kako bi im isplaćivali asistentske plaće i nalagali rad u nastavi (predavanja, ispiti, mentorstva) u asistentskom opsegu. Na taj način cijena sata predavanja biva i upola jeftinija nego kad bi bili zaposleni kao nastavnici. Sveučilište u Mariboru je izmislilo vlastitu, nezakonitu verziju sustava plaća u javnom sektoru. Uveli su koeficijente obračunske vrijednosti održanih sati predavanja, seminara i vježbi s koeficijentima manjima od 1, kako bi zaobišli zakonski standard. Ukoliko se kao koeficijent obračuna uzme 0.5, nastavnik mora predavati 12 umjesto 6 sati tjedno. (Kada bi se takav model primijenio u drugim gospodarskim granama, radno vrijeme bi trajalo 16 sati, iako zakon propisuje 8 sati.) Ako nastavnika istovremeno zaposlen na radnom mjestu asistenta, normativ mu se povećava na čak 20 sati. Povrh toga postoji mogućnost dodatnih 8 sati lošije plaćenog prekovremenog (u ovom slučaju, to podrazumijeva rad iznad norme) rada, a sve to za plaću manju od odgajateljice u vrtiću. Time je pedagoški rad na sveučilištu potpuno obezvrijeđen, a o kvaliteti, uz 28 sati predavanja tjedno, stvarno nema smisla raspravljati.
Jedina alternativa ovim destruktivnim praksama kriznog menadžmenta oslanjanje je na tržišne izvore financiranja te prelijevanje dijela sredstava zarađenih na tržištu u krpanje rupa u državnom financiranju provođenja studijskih programa Godine 2015., deficit javnog financiranja studijskih programa na Sveučilištu u Ljubljani iznosio je 12% potrebnih sredstava, a pri nekim drugim ustanovama taj je postotak bio i znatno veći. No, u pogledu mogućnosti povlačenja sredstava iz tržišnih izvora, različiti fakulteti su u sasvim različitim položajima. To je utoliko značajnije znamo li kako se proračunska sredstva za izvođenje studijskih programa između članica sveučilišta dijele prema nekom integralnom ključu, dok prihodi sa tržišta u praksi pripadaju svakoj članici posebno, ili se čak tretiraju kao vlasništvo samih profesora. Drastične mjere štednje su, stoga, uvedene prvenstveno na fakultete kojima nedostaje prilika za iskorištavanje kompetitivnih izvora.
Discipliniranje radnika marketizacijom
Uoči krize situacija na području financiranja znanstvenih istraživanja bila je sljedeća: jedan od učinaka izostanka zakonskog definiranja javne usluge i financiranja bio je taj da sveučilišta nikada nisu primala namjenska sredstva za temeljna istraživanja, iako su prema definiciji istraživačke i obrazovne institucije, a zvanje visokoškolskog nastavnika obuhvaća i temeljno istraživanje i poučavanje. Glavnina sredstava za istraživanja dodjeljuje se na kompetittivan način, putem natječaja na koje se prijavljuju i istraživački instituti koji nisu dio sveučilištǎ.
Izbijanjem krize državna sredstva za znanstvena istraživanja srezana su za čak 35%. Ustanove su se u još većoj mjeri morale usmjeriti na europske natječaje i suradnju s industrijom. Industrija financira prvenstveno primjenjive tehnološke projekte od kojih očekuje kapitalizaciju. Europski natječaji pak favoriziraju ona znanstvena područja koja se smatraju tehnološki i gospodarski propulzivnima te nekoliko ideoloških tematika, poput izučavanja europske svijesti i sličnih utvara.
Vladina politika povlačenja iz javnog financiranja znanstvenih istraživanja uzrokovala je sveopće međusobno natjecanje za osiguravanje državnih i nedržavnih natječajnih sredstava, koje donose mogućnosti za istraživanje, nova zapošljavanja, razvoj i institucionalnu moć. Učinci takve logike bili su vidljivi i prije krize, a dodatno su naglašeni nakon njezinog izbijanja i smanjivanja mogućnosti za dodjelu kompetitivnih sredstava za istraživanje. Država je odlučila poticati kompetitivnost, vjerojatno računajući kako će to dovesti do veće produktivnosti znanstvenika. Isti ti znanstvenici, ovisni o natječajnom financiranju, tvrde kako polovicu radnog vremena potroše na fund-raising i uz njega povezanu administraciju. Bitniji su drugi učinci. Natječajno financiranje potiče discipliniranje intelektualaca te jača hijerarhiju i korporativno upravljanje.
Sadržajni učinak natjecanja za istraživačka sredstva očituje se u usmjeravanju istraživačkog fokusa u primijenjena istraživanja. Posljedično tehničke znanosti postižu institucionalnu premoć nad temeljnim znanostima, a komercijalno orijentirane istraživačke prakse nad onima koje se vode čisto znanstvenim motivima. Sadržaje istraživanja diktiraju financijeri, a ne epistemološke rasprave autonomnih znanstvenih zajednica.
Presušeni izvori
Spomenimo još jedan važan izvor tržišnih prihoda visokoškolskih ustanova – izvanredni studij. Kategorija je u prošlosti nastala kao studij uz rad, sa posebno organiziranim predavanjima u večernjim satima i subotama. Budući je dodatna nastava iziskivala dodatne troškove, financirana je školarinama, a dodatan rad profesora bio je honoriran. Na studijskim programima s manjim brojem studenata fakulteti su školarine uglavnom trošili na plaćanje profesora za večernja predavanja, dok su kod ostalih školarine predstavljale važan izvor dodatne zarade. Neki su fakulteti ta sredstva ulagali u investicije, dok su drugdje krugovi bliski upravi prisvajali taj prihod isplaćujući si ekstremno visoke honorare. Raspolaganje tržišnim prihodima do nedavno gotovo uopće nije bilo regulirano.
Slabo je reguliran i institut izvanrednog studija. To je fakultetima dozvolilo da spoje izvođenje redovnog i izvanrednog studija te tako smanje broj redovnih upisnih mjesta i povećaju broj izvanrednih na popularnim studijskim programima, a ponegdje i na drugostupanjskim programima, na koje se prvostupanjski diplomanti nužno moraju upisati žele li steći zvanje i mogućnost zaposlenja. Zakon dozvoljava da u predavaonici istovremeno sjede studenti koji studiraju besplatno i oni koji svoj studij plaćaju. Takvo izvođenje zajedničke nastave plaća država, a tržišni prihodi od školarina predstavljaju čistu dobit fakulteta, odnosno izvor honorara.
Izvanredni studij je cvjetao dok su se u njega upuštali zaposleni u srednjim godinama starosti, koji su se morali dokvalificirati zbog novih zahtjeva poslodavca ili vlastite želje za napredovanjem. Na izvanredni studij su se upisivali i maturanti sa premalo bodova za upis na redovni studij, kao i oni koji su si tako kupovali studentski status, koji je omogućavao pristup radu uz manje oporezivanje, osiguranje i ostala brojna studentska prava. Ljudi su se masovno upisivali na izvanredni studij dok su imali novaca i dok im se to isplatilo zbog raznih studentskih povlastica. No s izbijanjem gospodarske krize tome je došao kraj. I država je pooštrila uvjete za studentski status te povećala cijenu studentskog rada, koji se iz institucije povremenog rada na nepuno radno vrijeme prometnuo u veliku anomaliju na tržištu rada, zbog koje diplomanti nisu mogli do redovnog zaposlenja, pa cijele generacije nemaju priznatog radnog staža. Osim na nekoliko specifičnih područja, izvanredni studij je presušio, a s njim i važan tržišni izvor prihoda kojima bi fakulteti mogli premostiti smanjivanje javnog financiranja studijskih programa i istraživačkih projekata.
Barijere poduzetničkih impulsa
Stoga su određene interesne skupine u posljednje vrijeme otpočele kampanju za promjenu članka zakona koji uređuje jezik poučavanja u visokom školstvu. Projekt šireg uvođenja engleskog jezika u predavaonice naziva se “internacionalizacijom”, promovira se kao otvorenost, i tome slično, dok se u biti radi o internacionalizaciji izvanrednog studija nakon što je presušio bazen domaćih studenata spremnih na plaćanje studija. Sveučilišni menadžment mašta o punim avionima kineskih studenata koji bi dolazili plaćati studiranje na slovenskim sveučilištima. O istome maštaju svuda u Europi, a kineskih studenata nema i nema, osim na najprestižnijim anglosaksonskim sveučilištima. Ti su fantazmi simptom javne podfinanciranosti visokog obrazovanja. U praksi će prodavanje studija na engleskom rijetkim neeuropljanima biti isplativo tek ukoliko se spoje predavanja na engleskom za izvanredne i redovne studente, izvođenje takve zajedničke nastave bude plaćala država, a školarine budu izvor honorara.
Problem za kojega zagovornici “internacionalizacije” ne žele niti čuti, jest mogućnost da će povećanje ponude predavanja na engleskom utjecati na dostupnost redovnog studija za državljane Slovenije. Kada padne jezična barijera studij u Sloveniji postat će zanimljiv mnogima iz regije. No ne zato što su slovenska sveučilišta posebno kvalitetna, već zbog povoljnog studentskog statusa. Naime, za državljane EU i bivše Jugoslavije studij u Sloveniji je besplatan, a Slovenija se nalazi u europskom vrhu prema opsegu vanstudijskih beneficija za studente, poput subvencioniranog stanovanja, prehrane, javnog prijevoza i različitih programa slobodnih aktivnosti. Navedeno je rezultat situacije u kojoj je masovno studiranje devedesetih godina predstavljalo socijalni azil. Uz najnoviji poduzetnički impuls, to će se vjerojatno promijeniti. Pred nama je put u nepoznato.
Sa slovenskog preveo Goran Matić